Tko ruši socijalnu državu?

Tko ruši socijalnu državu?

Država blagostanja, koja je u razvijenim europskim zemljama (posebno u Njemačkoj) uspostavljena osamdesetih godina 20. stoljeća i koja je svjedočila o vrijednostima tzv. socijalnog kapitalizma, doživjela je, pred naletom neoliberalnog kapitalizma, svoj nagli pad. O toj temi pišu mnogi ugledni znanstvenici, analitičari, sveučilišni profesori, komentatori. Većina njih „plače“ za socijalnom državom, jer u njoj vidi izlaz iz narastajućeg debalansa bogatih i siromašnih, u sve većoj bijedi koja je zahvatila većinu svjetske populacije.

Jedan od zagovornika socijalne države je i John McMurtry (Džon Mekmartri), profesor na Univerzitetu Guelph (Gvelf) u Kanadi, koji je napisao 150 knjiga i znanstvenih radova, a UN ga je  odabrao kako bi organizirao, uredio i dao znanstveni doprinos studiji „Filozofija i svjetski problemi”, koja će biti uključena u „Enciklopediju sistema koji podržavaju život“.

Profesor McMurtry dao je opsežan intervju listu „Geopolitika“, iz koga donosimo najzanimljivije dijelove.

Kraljevstvo kaosa

Dubina ponora u koji svijet tone sve je vidljivija ljudima, ali ne i razlozi, niti putevi izlaza. U suštini, riječ je o tome da je socijalna evolucija zaustavljena zbog rata koji je SAD poveo protiv socijalne i ekološke organizacije sistema, rukovođene jednom glavnom premisom – osloboditi transnacionalne korporacije i njihove dioničare od socijalne odgovornosti, kako bi bezgranično gomilale svoje bogatstvo. U pitanju je napad na demokraciju i državu blagostanja, koja je nadilazila hladnoratovske podjele.

Vodeći pokretač ovoga procesa može se sažeti u jednom principu: Jedinstven i apsolutni organizacijski princip svjetske reprodukcije i rasta sastoji se u pretvaranju privatnog novca u maksimalni dobitak za privatne kontrolore novca. Rezultat je „kraljevstvo kaosa“.

Cilj: zdrobiti sindikalno organiziranje i radničke pokrete

U vrijeme reganomike i tačerizma proces narastanja destrukcije organskog, socijalnog i ekološkog tkiva domaćina ulazi u terminalnu fazu metastaziranja, koje zahvaća cijelu zemaljsku kuglu.

Ovaj proces je počeo kontrarevolucijom protiv države blagostanja, i to tako što je porez za bogate smanjen za 500 milijardi dolara, te namjernim osiromašenjem socijalnih programa uz simultano kreiranje medijskog kulta „slobodnog tržišta“ i demoniziranja socijalizma. Sve se ovo odvijalo pomoću velikih medijskih monopola, orkestriranih iz predsjedničkih kabineta, koji su služili kao vladina glasila za propagandu predatorskog kapitalizma, koja je imala za cilj da sistematski zdrobi sindikalno organiziranje, radničke pokrete, jaka intelektualna žarišta, te omogući nesmetano sprovođenje jezivih akcija od strane odreda smrti u Južnoj i Srednjoj Americi, uništavanja socijalističkih pokreta, itd.

Takozvana „ekonomija“ ne uzima u obzir životne potrebe ljudi

Znanstvene institucije sve su više vođene od strane korporativnog menadžmenta i pretvorene su u servo-mehanizam financijskog kancerogenog sistema, s novom klasom ležernih radnika-profesionalaca, koji većinom drže predavanja i nemaju vremena za istraživanja. Dijagnoza sistema je zabranjena na svakom koraku u ovome kontekstu. Zbog toga nema odgovora na pitanje – zašto se danas više sredstava i uvjeta za život uništava, nego što se proizvodi!?

Takozvana „ekonomija“, prije svega, predstavlja zadanu vrijednost samoreferencijalnog ošamućivanja. Utemeljena je na, za život slijepoj, mehanici 19. stoljeća, prikrivenoj algebarskim brojevima, čiji su referenti idealizirane novčane koordinate u eksponencijalnim ponavljanjima. Vladajući modeli su strukturirani a priori kako ne bi vidjeli nijedan od neuspjeha i pljačke odbjeglog poremećaja u stvarnom životu. „Ekonomisti“ koji postavljaju ekonomsku politiku uopće ni ne uzimaju u obzir životne potrebe ljudi, država i prirodnog okruženja.

Ovaj sistem nije „slobodno tržište“

Akademski obučeni kritičari imenuju sadašnje ekonomske probleme kao „neoliberalizam“, ali to je samo dvosmislena parola. Međutim, umjereni socijalisti zagovarali su razumno društveno napredovanje trajnih životnih interesa čovječanstva, koje postojeći sistem transnacionalnog privatno-novčarskog sistema u principu poništava.

Uz to, ovaj sistem nije ono što većina smatra da jest – „slobodno tržište“. Njegovi trgovinski i investicijski sporazumi prelaze državne granice i dokazuju da se u principu radi o transnacionalnoj korporativnoj diktaturi. Korporativni odvjetnici sva pravila pišu u tajnosti, izbjegavajući izabrana zakonodavna tijela. Globalna ponuda i tražnja su pod kontrolom vladajućih transnacionalnih kompanija. Otvorena konkurencija na tržištu nadvladana je predatorskim i transfernim cijenama, korporativnom lobirajućom kontrolom državnih politika i ogromnim i rastućim vladinim subvencijama.

Globalno snabdijevanje i potražnju reguliraju dominantne transnacionalne korporacije. Otvorena tržišna kompeticija je nadigrana predatorskim i transferskim cijenama, korporativnom kontrolom državnih politika, itd. Dok se i dalje, mimo svake veze sa realnošću slobodnog tržišta, vjeruje u „slobodno tržište“, „efikasnost“ je još i više univerzalno prihvaćena mjera reguliranja discipline i logike napretka u njemu. Zaista: efikasnost služi kao opravdanje za sve kontinuirano gubljenje posla, sve deregulacije, zagađenja, užase kakve proizvode metode poput frankinga i nehumane eksploatacije, šireći se s jednog mjesta na drugo širom planeta. No, zapravo, ovaj je sistem suprotnost „efikasnosti“, u smislu produkcije i reprodukcije života koji je suština svake realne ekonomije. Ono što se pogrešno naziva „efikasnošću“ samo smanjuje troškove za privatne agente profita.

Ovaj sistem „efikasnosti“ baca sve kako bi umnožavao privatni novac, dok sve više ljudi ostaje bez posla, mnoge vrste su u grču izumiranja, oceani zatrovani i izdubljeni, smeće svake vrste postaje dominantno na prostorima.

Pokvarena uobraženost je zapanjujuća

Proklamirano globalno tržište tajno je strukturirano tako da prava privatnog novca budu suverena nad svim što postoji, bez odgovornosti prema bilo kome čovjeku ili potrebi ekološkog života uopće. To je zamišljeno kao „globalna sloboda tržišta“.

Bankar David Rockefeller eliptično je izrazio ovaj program još 1991. godine: „Nadnacionalni suverenitet intelektualne elite i bankara“, intonirao je kolegama iz bilderberške grupe, „svakako je poželjniji u odnosu na nacionalno samoodređivanje prakticirano u proteklim stoljećima.“ Ova izjava nikada nije demantirana. Ona je najavila nadolazeće mračno doba za čovječanstvo. Vladajući cilj i oblik akcije usmjeren je k zaustavljanju povijesnog demokratskog trenda, okončanju veza između naroda, zasnovanih na nacionalnom identitetu, odbacivanju odlučivanja ljudi o kolektivnoj budućnosti, eliminaciji javnih sektora, osim ukoliko služe interesima vlasnika privatnog novca i zahtjevu da se ovaj bankarski suverenitet prihvati kao ispravna zamjena za samoopredjeljenje država (nacija) i naroda.

Bankar Rockefeller veći je ignorant od Platonovih „filozofa kraljeva“, koji žive u zajednici dobara, bez privatnog novca stečenog da iskvari njihov razum do najnižeg duševnog nivoa i osobnih apetita. Naprotiv njima, Rockefellerova „intelektualna elita“ oličena je u njegovu novcu.

Teorija „kap po kap“

Prema izvještaju iz Davosa (siječanj, 2016. g.) 62 individue sada posjeduju više bogatstva od 50 posto svjetske populacije. Još šokantnije djeluje činjenica da je ovaj udio bogatstva opao preko 40 posto u proteklih pet godina. U Izvještaju se laže da je „svijet načinio veliki napredak u borbi protiv siromaštva u svijetu“. Činjenica je da je polovina čovječanstva ostala bez jednog trilijuna dolara bogatstva u proteklih pet godina, dok je 62 bogatih ljudi dobilo dvostruko toliko za sebe. A 760 milijardi dolara ostalo je sakriveno od poreznog sistema – bez ikakvih posljedica. Dakle, nema na vidiku izmjene strukture politike koja bi svijet izvela iz krize.