Formalno nitko neće ukinuti neku državu, ali korporacije sve manje plaćaju poreze, stanovništvo gubi privilegije, a radništvo plaće, proračuni država se rapidno smanjuju (čak i nestaju), a pojavljuje se mnoštvo onih koji hoće kontrolirati teritorij, pri čemu vođe “sjede negdje daleko”.
Nacionalne države su izgubile moć
Ugledni svjetski geopolitičari sve češće i sve žešće ukazuju na činjenicu da su nacionalne države izgubile moć jer su se pojavili novi igrači – transnacionalne kompanije, (polu)tajna društva i (zatvoreni) klubovi, kao i međunarodna birokracija. Unutar nacionalnih država sada često glavnu riječ vode etničke mafije i tajkuni. Više se ne poštuje princip nemiješanja u unutrašnje poslove nacionalnih država. SAD su javno priopćile, koncem 20. stoljeća, da će se uvijek i svugdje miješati, dodajući da je to “radi pravde”.
Transnacionalne kompanije sve više utječu na svjetsku politiku i geopolitiku, a sve je dobilo zakonske okvire 2000. godine, kada je objavljen “Globalni sporazum” Ujedinjenih naroda, kojim je priznato pravo transnacionalnim korporacijama da se bave (geo)politikom.
U raspravama o državi razvila su se dva stava: a) država je vječna vrijednost, i b) država je vječno zlo. “Država je postojala uvijek”, mada forma antičkih polisa ili srednjovjekovnih imperija nije baš obrazac za idealne države. Država, u suvremenom shvaćanju toga pojma, rodila se prije tri i pol stoljeća, a “rođendan” joj je 1648. godine, kada je potpisan Vestfalski mir (tada je stvoren sustav država – nacija). Tada su zapadnoeuropski kraljevi pobijedili Katoličku ligu, čime je započeo pad i destrukcija poretka stvorenog od Rimokatoličke crkve. Tada je Crkva sišla s vlasti, a na njezino mjesto došla je suvremena država.
U čemu se sastojala novina? Država, kao tijelo, imala je teritorij i granice, u tim okvirima je suverena država, i druge države nemaju prava miješati se u njene unutrašnje poslove. Tvorac države je nacija (do tada su postojali etnosi), državom upravlja nacionalna birokracija. Kontrola teritorija podrazumijeva odgovornost za događanja na njemu (npr. terorizam), zatim država se “brine za socijalna pitanja i uspostavlja monopol nad nasiljem (vojska, policija, sigurnosne službe). Pored toga, država je odgovarala i za emisije novca i stanje u privredi. To su bile osnovne funkcije države.
Uloga proizvodnih sustava
Danas se teritorij jedne države obesmišljava globalnim karakterom proizvodnje. Kakve zajedničke interese imaju poslodavci iz Europe s radnicima iz Indije i japanskim potrošačima? Tko bi ratovao za nečije interese u ovoj situaciji? Monopol države na nasilje danas podrivaju organizirani kriminal, političke i religiozne grupacije i najamnici, koji su danas jedini sposobni zaštititi transnacionalne korporacije i njihove interese (globaliziranu proizvodnju), jer angažiranje nacionalne
vojske ovdje nije moguće zbog međunarodnog prava koje zabranjuje da vojska jedne države bude upućena na teritorij druge države. Uz to, došlo je do obezvređivanja kvalificirane radne snage, koja se zamjenjuje robotima i drugim strojevima, tzv. gipkim proizvodnim sustavima.
Nacionalne države su imale određene obveze: makar i deklarativno, vlast je ovisila od naroda (preko izbora), imala je socijalne obveze u odnosu na stanovništvo (od liječenja do isplate mirovina), i kontrolirala je teritorij države (sigurnosna funkcija).
No, više nije tako. Narod više ne bira upravne odbore transnacionalnih korporacija, obveze prema stanovništvu nema tko preuzeti, a granice država se brišu (kao i odgovornost za sve što se tu događa). Za industrijsko društvo svaki je čovjek bio izvor zarade i zato ga je trebalo (radnika i radništvo) obuzdavati, učiti, omogućiti mu da ima posao, stan i hranu, kako bi bio zadovoljan. Iz takve politike pojavili su se srednji sloj (klasa) i suvremena demokracija. Suvremeni tehnološki razvoj (temeljen na informatici), vodi tome da je profit moguće ostvariti u uskom sloju ljudi (riječ je o eliti – tu se ubrajaju i znanstvenici i djelatnici na području kulture).
Da bi društveni sustav funkcionirao, nije više potrebno mnoštvo ljudi. Drugim riječima, svi ostali, oko polovice svakog razvijenog društva, i više od polovice čovječanstva, postaju suvišni! Njihovo postojanje, s gledišta tržišne ekonomije kapitalizma i zakona profita, postaje nerentabilno!
Za koga nema mjesta u “novom svjetskom poretku”?
U članku zanimljivoga naslova “Za koga nema mjesta u novom poretku” (na portalu voprosik.net), konstatira se da se u suvremenom kapitalističkom poretku čovjek-radnik koristi kao materijal, kao stroj, a ako je to tako, onda se on može zamijeniti robotom. Zaključak je krajnje iznenađujući, a glasi da u novom svjetskom poretku nema mjesta za ljude koji ne donose profit. To znači da bi nas trebalo čekati uništenje nerentabilnog dijela čovječanstva, jer predstavlja neracionalno trošenje resursa.
Zanimljivo je da se navedena suluda ideja već formirala u tri obrasca ostvarivanja u praksi. Prvi se obrazac primjenjuje u Africi i odnedavno na Bliskom istoku: stanovništvo se drži u bijedi, socijalnom kaosu i istrebljuje se bolestima izazvanim vještačkim virusima (počevši od SIDE). Drugi obrazac se primjenjuje u Latinskoj Americi, istočnoj Europi i na Balkanu: izvodi se deindustrijalizacija i uništava srednji sloj, s ciljem da se preobrate u ljude koji više ne prate socijalno prihvatljive norme ponašanja, nego biološke zakonitosti borbe za opstanak.
Oba ova primijenjena obrasca još nisu dovela do smanjenja populacije, nego samo do svođenja potrošnje robe, hrane i prirodnih resursa na najnižu razinu, što globalni moćnici (za sada) ne doživljavaju kao gubitak ili nestečeni profit. Istovremeno, u ovim se dijelovima svijeta urušava infrastruktura (i ona socijalna), što položaj stanovništva čini krajnje teškim, a njegovo je uništenje moguće izvesti tehničkim, ekološkim, socijalnim ili drugim oblicima katastrofe. Treći se obrazac primjenjuje u Europskoj uniji, Švicarskoj i SAD-u. Ovdje se radi na odobrenju liječnicima da mogu na recept prepisivati i heroin, čime bi se ove zone pretvorile u značajne narkocentre. Alternativa ovoj ljudožderskoj perspektivi je – vraćanje dostojanstva radu i radništvu.
