Jens Jensen, poznati njemački novinar, unuk čuvenog profesora ekonomije, koji je podržavao atentat na Hitlera i zajedno s ostalim zavjerenicima bio obješen 1944., napisao je u tjedniku »Zait« oštar polemički tekst o današnjoj omladini. Priča o njemačkoj »generaciji bez karaktera« podsjeća nas na stanje među mladim Hrvatima.
Gdje se izgubila kritika i prosvjed mladih?
Strah pred budućnošću obeshrabrio je cijelu jednu generaciju. Ali, treba li se čuditi studentima čije se ambicije svode isključivo na novac i sigurnost? Zar je mladima danas doista jedini ideal da rade kao beskrupulozni savjetnici tvrtki, mešetari na burzi ili menadžeri? Ovaj trend u novoj ekonomiji sličan je balonu od sapunice: brzo raste, ali i brzo pukne. Pridonosi uništavanju radnih mjesta.
Još prije stotinu godina čovjek bi kazao da su brzopletost i lakomislenost osobine mladih, te da će ih to brzo proći, pa će se uozbiljiti. I idealizam je držan kao tipičan znak mladosti, koja nije spremna na kompromise, niti da se prilagodi diktatu profita. Mladi imaju veoma razvijen osjećaj za pravdu, koji je kod njih rasprostranjen, neovisno od porijekla i klasnih interesa. Omladina je dizala revolucije, mnoga su djeca iz bogatih građanskih obitelji bila prvoborci za prava radnika. Međutim, idealizam je bujao dok su nositelji vlasti obećavali ostvarenje visokih ideala: slobode, jednakosti, bratstva svih ljudi. Ideal nije bio da samo mladi žive bolje i bogatije, već da cijelo društvo vodi pravedniji i pošteniji život.
Mi ne sanjamo i nemamo pogrešne nade
Đaci – praktikanti, kalfe i početnici prihvaćaju svaku vrstu posla i svaki ugovor o radu, pa i najnepovoljniji, protivan svakoj etičkoj praksi. Oni gledaju na grubi svijet privrede i politike očima nevine srne, samo poneki puta pokažu znakove melankolije, kao da su se zarekli da će što prije postati morski psi, kako bi preživjeli u svijetu koji vrvi od neprijatelja. Da je svijet zao, a iznad svega to važi za naš radni vijek, u ovo mladi vjeruju kao u općepoznatu činjenicu. O tome su često slušali za vrijeme studija: »Kada počnete raditi, onda…« Velike rasprave o globalizaciji i pojačanoj konkurenciji ušle su duboko u psihu mladih ljudi i ostavile traga: nestale su sve fantazije i »lako-ćemo« predstave, sve nade i želje za otporom.
Učitelji i profesori omladinu više ne trebaju voditi za uzdu, jer su mladi sami sebe upregli u rudu. U bivša vremena omladina se mogla buniti protiv nekoga tiranina, jer je on imao svoje ime i prezime. Tiranin današnjih mladih je vlastita samodisciplina. Njima nije potrebno pričati o nedostatku radnih mjesta i nemilosrdnoj konkurenciji, jer oni to saznanje udišu od malih nogu, to je postalo dio njihove prirode.
Kad čovjek čita molbe diplomaca za zaposlenje i njihove biografije, spopadne ga neveseo osjećaj: sve nevjerojatno sliče jedna drugoj i sadrže sve što šefovi kadrovskih službi očekuju i žele čitati. Biografije ne sadrže samo jednu bitnu stvar: koji su im osobni putevi k sreći! Mladi nemaju vremena baviti se sobom, pa u molbi ni u jednoj rečenici ne govore o sebi osobno. Imperativ glasi: mi ne gubimo vrijeme, mi ne sanjamo i nemamo pogrešne nade. Mi smo roba. Ili zrak. Svejedno!
