Već tradicionalno, kao i svake godine, upravo u vrijeme nastanka ovog članka, predsjednik Europske komisije, Jean-Claude Juncker je pred Europskim parlamentom održao govor o stanju Unije u kojemu se prije svega osvrnuo na postignuća EU, ali je iznio i svoju osobnu viziju i smjer za nadolazeće razdoblje i otkrio kakvo se djelovanje Europske komisije predviđa s tim u vezi.
Jean-Claude Juncker je na funkciju predsjednika EK došao kao bivši luksemburški predsjednik i ima mandat na funkciji predsjednika do 2019. g., do kada bi se, prema izrečenim riječima trebali „osnažiti temelji ekonomske i monetarne unije“ EU. Iako je većina izvješća sadržavala prošle aktivnosti, pozornost slušatelja privukle su osnovne teze iz govora predsjednika EK koje su se odnosile na budućnost. Tako je, vjerojatno, potaknut problemima oko jednoglasnog izglasavanja odluka najavio mogućnost donošenja odluka većinom glasova (a ne jednoglasno). Naglašeno je također kao važno za EU „da se postigne u hodu snažnije bankovno, obrambeno, obavještajno, vanjskopolitičko i trgovinsko djelovanje, te potrebu da se uspostave transnacionalne političke kampanje i imenuje zajednički ministar financija i funkcija samo jednog predsjednika.“ Naglasak je stavljen na potrebu stvaranja „stvarne europske obrambene unije“, ali i na potrebu osnivanja novog europskog ureda za nadzor tržišta rada.
Nova Europa je sve manje socijalna
Slučajno ili ne, u izvješću nije bilo riječi o jačanju socijalnog modela tržišta rada, jer iz svega što se događa proizlazi da to sada nije prioritet. Zaokret u dosadašnjoj politici prema stvaranju tzv. „Nove Europe“ proizašao je iz obnovljene francusko-njemačke „simbioze“ nakon održanog samita G7 u lipnju 2017. godine. Kao dokaz ponovne uspostave tijesne suradnje dviju zemalja, koja je uvijek bila predvodnik europskih integracija, ide u prilog tadašnja zajednička izjava predsjednika dvije države: „Ova konferencija za novinare pokazuje da smo odlučni zajednički tražiti rješenja za probleme“, (izjava A. Merkel), a E. Macron je dodao: “Simbioza Francuske i Njemačke uvjet je za napredak Europe. Nema relevantnog rješenja ako ono nije relevantno za Francusku i Njemačku.“ A za ove dvije zemlje (koje su se same odredile za reforme) „nužnim i dubokim reformama Europske unije i zone eura potrebno je prionuti zajednički“ (E. Macron), koji je zatim s A. Merkel predložio plan reformskih projekata za EU i najavio da će biti „direktan i konstruktivan partner Berlinu.“ Tom je prilikom francuski predsjednik najavio gospodarske reforme u Francuskoj s ciljem suzbijanja visoke stope nezaposlenosti.
Izmjena radnog zakonodavstva u Francuskoj, majka svih reformi tržišta rada
Iako je bilo jasno da je zajednički koncept gospodarskih reformi dvaju državnika jačanje gospodarstva (uz istovremenu promjenu i slabljenje socijalne komponente), ipak, u gospodarske reforme je prva krenula Francuska. Tom je prilikom francuski predsjednik izjavio: „Ove reforme pokrećemo ne zato što to traži Europa, nego zato što su one potrebne Francuskoj.“ Nije sve ostalo na riječima i predizbornim obećanjima. Francuski predsjednik je napravio veliki korak prema reformiranju francuskog tržišta rada, što je bila nemoguća misija većine njegovih prethodnika. Naime, Macronova je vlada odobrila široki prijedlog izmjena zakona o radu. Tim izmjenama se uglavnom pogoduje poslodavcima, odnosno, prava radnika se smanjuju. Izmjenama se daju veće ovlasti poslodavcima, a to bitno smanjuje sigurnost radnih mjesta. Određuje se gornja granica odštete u slučaju spora radnika i poslodavca, skraćuje se rok za podnošenje tužbe nezadovoljnih radnika, otvara se mogućnost pregovaranja bez sindikata i dr.
Razjedinjenost francuskih sindikata pogoduje smanjenju radničkih prava
Reforma radnog zakonodavstva kao izmjena paketa ključnih zakona pokrenuta je još početkom ljeta. Reakcije na reformski paket su tijekom ljeta „bile na čekanju“. Razlog za takvo stanje je razjedinjenost sindikata i političke oporbe. Dok su ekonomisti podržali politiku „instant zapošljavanja i otpuštanja“, koja proizlazi iz izmjena paketa zakona, sindikat CGT, koji je bio i suorganizator prosvjeda održanih 12. rujna 2017. g. se suprotstavio „reformskom paketu radnog zakonodavstva“. Dva druga sindikata, odnosno, sindikalne središnjice su kritizirale reformski paket zakona, ali nisu pozvali radnike i građane na prosvjed 12. rujna protiv tih izmjena zakona i nisu sudjelovale u organiziranju prosvjeda. Unatoč tome, prosvjedi su održani diljem Francuske. Iako od vladajućih dolaze informacije da je u Parizu bilo 24.000 prosvjednika, a u Marseilleu 7500, organizatori prosvjeda govore o trostrukim vrijednostima i već su zakazali novi prosvjed za 21. rujna 2017. g. Na prosvjedu u Parizu zabilježeni su sukobi prosvjednika i policije. To je nova/stara metoda sindikalne borbe. Policija je odgovorila bacanjem suzavca i korištenjem vodenog topa. U povorci prosvjednika bio je i čelnik Nepokorene Francuske (radikalne ljevice). Prosvjednici su nosili transparente na kojima su kritizirali predsjednika Macrona zbog njegovih izjava da neće popustiti „ni lijenčinama, ni cinicima, ni ekstremistima“. Na transparentima prosvjednika su se mogle pročitati poruke: „Lijenčine su u povorci“, „Macron, gotov si, lijenčine su na ulicama“. Ulični sindikalizam pokazao se kao jedini otpor liberalizaciji tržišta rada i smanjenju sigurnosti radnih mjesta.
Liberalizacija tržišta rada
Macronovu reformu ugledni Financial Times naziva liberalizacijom, a događa se po istom receptu koji su već iskusili radnici i sindikati u drugim europskim državama, od Finske do Hrvatske. Zar je to Nova Europa o kojoj je govorio i predsjednik Europske komisije? Gdje su nestali ideali milijuna radnika o socijalnom tržištu rada? Gdje je dostojanstvo radnika? Kakva je, na kraju, u Novoj Europi budućnost sindikata? Otvara se i još teže pitanje: Jesu li sindikati poželjni u budućnosti ne samo kao socijalni partneri, nego kao organizacija koja predstavlja radničke interese? Trebaju li se svi sindikati obučiti za nove metode djelovanja kroz „ulični sindikalizam“? Prave odgovore će nam donijeti skora budućnost „Nove Europe“.
