Željeznička tiskara – Manje radnika i manje plaće

 Svojedobno je Željeznička tiskara zapošljavala više od stotinu radnika, a tiskala je, uz ostali asortiman tiskarskih usluga, takozvane tvrde karte za čitavo područje nekadašnje Jugoslavije. Jedan od značajnih projekata bio je tiskanje luksuzne putne revije Hrvatskih željeznica „Euro city revije“, koja je u to vrijeme bila pionirski pothvat, a nakon nje su ostale tvrtke, poput „Croatia Airlinesa“ počele izdavati slična izdanja. Danas je Željeznička tiskara samo sjena nekadašnje tvrtke, djeluje u okviru HŽ Putničkog prijevoza s osjetno smanjenim brojem radnika kojima je nedavno satnica smanjena za čitavih deset kuna.

Više je razloga koji su doveli do sadašnjeg položaja Željezničke tiskare. Jedan od razloga je taj da su nakon odlaska dugogodišnjeg direktora u mirovinu na čelo tiskare najčešće imenovani kadrovi prema političkoj liniji, koji u pravilu nisu imali pojma o tiskarskoj djelatnosti. Tako je prvo pitanje jednog od takvih direktora bilo ima li tiskara automobil, a nije ga zanimalo poslovanje, kadrovi, opremljenost i sve ostalo što je bitno za rad neke tvrtke.

Tijekom posljednjih dvadeset ili trideset godina tiskara se postupno modernizirala, prešlo se s nekadašnjih linotipa na računalnu pripremu, nabavljeni su i neki novi tiskarski strojevi, no vlasnik, odnosno Hrvatske željeznice, nisu u dovoljnoj mjeri prepoznali vrtoglave promjene u tiskarskoj djelatnosti pa zbog nedovoljne opremljenosti Željeznička tiskara nije mogla ravnopravno konkurirati na tržištu tiskarskih usluga. Zbog toga je pretežno radila i radi za Hrvatske željeznice, koje se i same stalno nalaze u teškom položaju, koji se neminovno odražava i na položaj Željezničke tiskare.

Spomenimo i to da je jedan od utega bilo imenovanje nadzornog odbora od pet članova i to u tvrtki koja je u to vrijeme brojala sedamdesetak radnika. Naravno, članovi nadzornog odbora nisu radili badava, trošak njihovih honorara morao se podmiriti iz poslovanja, a opće je poznata stvar da kod nas nadzorni odbori ničem ne služe. Ne znaju ništa i ne odgovaraju ni za šta, tek su transmisija stvarne vlasti, tako da je financiranje takvog nadzornog odbora bilo samo rasipanje novca.

Uz sve to, atraktivan položaj u samom središtu grada tiskari je donio samo probleme. Već na početku tranzicije, majstorima privatizacije rasle su zazubice za nekretninom u Petrinjskoj ulici, postojali su različiti planovi što učiniti s tom zgradom i zbog tih nadmudrivanja kasnilo se s modernizacijom tiskare. Zgrada se sada prodaje, a tiskara je preseljena na drugu lokaciju s kojom radnici nisu naročito zadovoljni.

Lutalo se i u sindikalnom organiziranju. Svojedobno je rukovodstvo sindikalne organizacije donijelo odluku da ta organizacija istupi iz Sindikata radnika grafičke i nakladničke djelatnosti i priključi se jednom od željezničarskih sindikata, koji djeluju u okviru Hrvatskih željeznica. Moglo bi se raspravljati o tome koliko je taj željezničarski sindikat bio zainteresiran za radnike tiskare i koliko je mogao učiniti za njih, no činjenica je da se i ta tiskara i radnici u njoj sada nalaze na niskim granama.

Dakle, možemo zaključiti da su postavljanjem podobnih na čelo tiskare, zakašnjela i nedovoljna modernizacija i lutanja u sindikalnoj borbi doveli do sadašnjeg žalosnog stanja Željezničke tiskare.