Prvog svibnja 1886. godine gotovo 400.000 radnika u SAD-u štrajkalo je zahtijevajući osam-satni radni dan. Tog je dana posebno vrilo u Chicagu gdje je 80.000 ljudi prolazilo ulicama. Demonstracije su se pretvorile u oštar sukob s policijom. U Chicagu se štrajk nastavio i u ponedjeljak 3., te u utorak 4. svibnja, poslije čega je bio zakazan mirovni skup radnika na Trgu Haymarket. Činjenične okolnosti oko tih događaja ostale su povijesno nerazjašnjene do današnjeg dana, ali čini se da eksplozija bombe namijenjena policiji izaziva njezinu opću paljbu policije na radnike. Dogodio se masakr s većim brojem poginulih i ranjenih radnika.
To je dovelo do vala uhićenja, a glavne žrtve su bili sindikalisti, odnosno vođe radničkih demonstracija. Sudska farsa, kulminira već 16. svibnja 1886. godine kada su donesene presude. Osmorica su optuženih osuđeni na smrt, a ostali zatvorom od jedne do 15 godina. Ti su Mučenici iz Chicaga, kako su kasnije nazvani, posthumno odigrali važnu ulogu u povijesti Međunarodnog praznika rada. Njihova imena su: Albert Parsons, August Spies, Samuel Fielden, Michael Schwab, Georege Engel, Adolph Fischer, Lazis Lingg i Oscar Neeb. Neposredno prije izvršenja presude – smrt vješanjem – 11. studenoga 1887. godine, August Spies izgovara vizionarske riječi: „Doći će vrijeme kada će naša tišina u grobu biti glasnija od našega glasa.“
Tako je i bilo. Osam sati rada, osam obrazovanja, osam odmora – idućih će desetljeća ovaj slogan postati pokličem prvosvibanjskog pokreta, koji živi i danas.
Najstariji smo sindikat u Hrvatskoj
Povodom Praznika rada treba napomenuti da sindikalizam u Hrvatskoj ne zaostaje za svjetskim počecima. Nakon 20 godina čekanja dozvole od Austrougarske vlasti da osnuju radničku organizaciju koja nosi naziv „hrvatsko“, prvi Sindikat u Hrvatskoj ali i šire – Hrvatsko tipografsko društvo, upravo naš Sindikat grafičara i medija, osnovan je 24. srpnja 1870. u Zagrebu. Za predsjednika je izabran 23 godišnji tipograf Dragutin Kale, a zanimljivo je da je zemaljsku Austrougarsku vlast na toj skupštini predstavljao sam August Šenoa.
Prvi štrajk tipografi su organizirali samim početkom 1872. godine, tako da su u četiri od pet zagrebačkih tiskara, koje su redom bile u rukama stranca, svi radnici jednostavno dali otkaze. Tada socijalni dijalog nije bio definiran. Štrajk je trajao 7 dana, a okončan je zatvaranjem njegovih organizatora. Ipak, postignuti su dogovori o ujednačavanju satnica sa Peštom i Bečom, koji su provedeni u djelo već u travnju iste godine. Usvojen je i zahtjev sindikata za skraćenje radnog vremena sa 12 na najviše 10 sati dnevno.
I dalje nepravedna raspodjela bogatstva
Daleko smo odmaknuli od tih vremena. Za standarde koje uzimamo zdravo za gotovo, desetljećima su se prolijevali znoj i krv. No, borba za bolje uvjete rada traje i danas, a znatan dio svijeta nije dovoljno napredovao.
Mi i dalje govorimo o ravnopravnijoj podijeli stvorene vrijednosti između kapitala i rada, o visini plaća i drugih primanja, radnom vremenu, odmorima i dopustima, uvjetima rada, zaštiti na radu. Posljednjih godina, možda više nego u Austrougarskoj, moramo pratiti razlike naših plaća u odnosu na Europsku uniju.
Iako su društva u svijetu sve bogatija i dalje ne vidimo dovoljne rezultate. Distribucija bogatstva i vrijednosti stvorene iz rada ponovno su sve nepravedniji. Bogata društva se dodatno raslojavaju. Srednji sloj se smanjuje i spušta u niži, a viši sloj doslovce leti u svemir.
Nestaje srednji sloj
Prema anketama Eurostata, u 2024. godini 4% naših građana nije imalo za obrok s mesom ni svaki drugi dan, 4,6% nije imalo grijanje, 21,7% je bilo u riziku od siromaštva i socijalne isključenosti, 34,7% nije moglo jedan tjedan na odmor izvan vlastitog doma, dok 34,9% nije moglo podmiriti izvanredni trošak. Više od 60% je imalo određenih poteškoća „spajanja kraja s krajem“.
Mnogi se i dalje trude trošiti kao srednji sloj podržavajući tako ovaj potrošački sustav, a to jedino mogu održati zaduživanjem. Na ovo ukazuju podaci o stalnom rastu kredita. Gotovinski nenamjenskih krediti u prošloj godini porasli su za 15% (2.2024. 8.164,4 mil. eura, 2.2025. 9.390,1 mil. eura). Veliki broj naših mladih odlazi jer ne mogu riješiti stambeno pitanje. Priuštivo stanovanje postaje gorući problem, a na njega također upozoravamo već duže vrijeme.
70% radnika u koeficijentu od 1 do 2
Kada govorimo o našim plaćama moramo biti konkretni, moramo uvijek upozoravati na točnu sliku. Minimalna plaća je početkom 2025. godine porasla oko 15,5% i sada iznosi oko 754 eura neto. No, medijalna neto plaća za veljaču 2025. je 25 eura niža od siječnja 2025. i iznosi 1.175 eura. Dakle 50% naših radnika nalazi se u zoni od 421 euro neto. Prosječna neto plaća je u veljači u odnosu na siječanj 2025. porasla za 24 eura što i iznosi 1.416 eura (izvor: Državni zavod za statistiku). Ispod te prosječne plaće nalazi se oko 65% svih naših radnika. S obzirom na pad medijalne plaće odnosno nižih plaća, rast prosječne plaće za veljaču može se jedino objasniti rastom najviših plaća odnosno isplatama bonusa u ožujku.
Prije mnogo godina plaće su se znale definirati tako da raspon ne može biti veći od 1:4. To je proglašeno ostavštinom socijalizma, pa se otišlo u drugu krajnost i mnogi su poslodavci tražili da raspon ne može biti manji od 1:4. No, taj rast događa se samo u razredu najviših plaća. Za većinu plaća mi danas vidimo uravnilovke veće nego prije. Kad gledamo naše neto plaće, 70% ih se kreće od 754 do 1.512 eura. Dakle, gledano kroz prizmu sistematizacije nekog poslodavca 70% svih plaća u ovoj zemlji svedeno je na „neto koeficijente od 1 do 2“.
Akceleracija radnih odnosa
S druge strane, od radnih odnosa i radnika koji su prije nekoliko desetljeća bili gotovo inertni i cijeli radni vijek proveli na jednom mjestu, danas imamo mnoge radnike koji su čak i hiperaktivni. Stalno traže drugi i bolji posao. Cilj je naći bolje plaćen posao, a ako već to nije moguće onda barem sigurniji posao, s umjerenijim tempom rada, primjerenijim radnim i slobodnim vremenom, boljim međuljudskim odnosima i sl.
Iako to poslodavci neće otvoreno priznati, današnja pretjerana fluktuacija stvara mnogima velike probleme. Poslodavci teško zadržavaju iskusne i obučene radnike, troše sve veće resurse za nalazak novih, a koji im ubrzo ponovno odlaze. Takvim trendovima neminovno se urušava i ono što se nekad zvalo – struka. Radnici ne samo da mijenjaju poslodavce, mijenjaju djelatnosti, mijenjaju zemlje.
Zaustavimo odlazak naših ljudi i “utrku prema dnu”
Poslodavci su olako pustili mnoge naše radnike da odu. S današnjim demografskim deficitom u cijeloj Europi vodi se bitka za radnike, vodi se gola bitka za ljude. Zato će upravo odnos prema ljudima, a važan dio toga je i odnos prema radnicima, biti idućih desetljeća ključ za budućnost svake države u Europi, za Hrvatsku možda i više!
Barijera nema. Pozitivan naboj visokih plaća zapadne i sjeverne Europe, privlači nas zbog osjetnog minusa plaća na našoj strani. Jedino što mi možemo jest da naš minus bude što manji u odnosu na europski plus. No, dio naših poslodavaca se prestaje truditi podizati prava našim radnicima da bi ih zadržali. Prazna radna mjesta gledaju popuniti strancima koji dolaze iz zemalja znatno nižeg standarda. Tako se otvara „Utrka prema dnu“ u kojoj strani radnici, ni krivi ni dužni, već iskorištavani, doprinose širenju bazena loše plaćenih poslova i ruše standarde u zemlji u koju dolaze. Utrka prema dnu ne odnosi se samo na visinu plaće, ona se odnosi i na nazadovanje drugih standarda i uvjeta rada, poput zaštite na radu.
Dubinu naših problema možemo shvatiti i ako govorimo o obrazovanju, a tu su danas aktualna tema – vještine. Naša mladost, koja se školovala tu i na teret našeg društva, ne može se nadomjestiti uvozom stranih radnika. Ako naš obrazovni sustav preko mjere u konačnici koristi zemljama EU, on prestaje biti primarno ulaganje u našu budućnost. Kakva nam je računica da mi odgajamo, obrazujemo i puštamo da odlaze naši ljudi koji su tu formirani u građane Europe? Zar zaista mislimo da takav ekonomski, kulturni i nacionalni gubitak možemo nadoknaditi uvozom stranih radnika? Naravno da poslodavcima pada produktivnost, da pada konkurentnost i kvaliteta cijelog našeg gospodarstva, ali i cijelog društva.
Cijena rada dvostruko manja od prosjeka EU
S tim pojmovima ćemo i završiti. Kod nas je shvaćanje produktivnosti prečesto postalo da jedan radnika treba raditi posao za dvojicu. Kako tako razvijati radne standarde? Kako se posvetiti zaštiti na radu, kako prevenirati, kako očuvati tog radnika da ovdje zaista ostane zdrav i odradi do pune mirovine?
Konkurentnost se temelji na produktivnosti, a produktivnost raste ulaganjima u procese rada, u tehnologije i radnike. I cijela Europa se uljuljkala posljednjih desetljeća, mislila je da će Kina sve raditi za nas. Godinama se sve manje se ulaže u proizvodnju, a umjesto toga se gleda kako izvući dobit za vlasnike i dioničare. Dobit i kod nas raste puno brže od plaća. U 2023. u našem poduzetništvu dobit je porasla za 41% ukupno, a po radniku 36%.
S druge strane, upravo posljednjih dana slušamo sa strane poslodavaca kako oni sve teže bivaju konkurentni te i da nam cijene rastu, jer su rasle plaće radnika u Hrvatskoj. U vrhu smo po postotku rasta, ali daleko smo od vodećih u apsolutnim iznosima.
Prema podacima Eurostata u 2024. godini prosječni bruto trošak sata rada u Hrvatskoj je bio 16,5 eura, dok je u Sloveniji 27.1 eura, Austriji 44.5, Njemačkoj 43.4, Francuskoj 43.7, Irskoj 42.5, a Danskoj 50.1. i Norveškoj 53.7. Šesti smo s dna po ovom podatku. Dakle, trošak rada u Hrvatskoj je dvostruko pa i još manji nego u bogatim zemljama EU. Stoga nikako ne možemo ustvrditi da razvoj prava radnika koči konkurentnost naših poslodavaca.
Poslodavci konkurentni i za radnike
Upravo suprotno, da bismo opstali, i naši poslodavci moraju biti konkurentni i atraktivni razinom plaća i prava radnika s ostalim poslodavcima u Uniji. Ne smijemo dozvoliti da jedino rješenje bude jeftini hrvatski radnik, niske plaće i brisanje socijalne države. Svi zajedno, moramo se boriti da zadržimo naše ljude. Jer ako naši ljudi gube nadu, ako odustanu, ako nastave odlaziti, svakim tim odlaskom svi mi gubimo dio naše budućnosti.
