U novom Zakonu o radu, koji je resorno ministarstvo uputilo u donošenje, još detaljnije se uređuje zapošljavanje preko agencija. Dok se vodi vrlo široka rasprava o nizu odredaba Zakona o radu kojima se nastoji „fleksibilizirati„ radni odnos, jer se te odredbe odnose na radnike koji se zapošljavaju na temelju ugovora o radu, o odredbama kojima se detaljnije uređuje korištenje usluga radnika preko agencija za privremeno zapošljavanje se gotovo i ne govori, iako ima dalekosežne posljedice.
Privremeno zapošljavanje je djelatnost agencija koje su primarni poslodavac, a zatim radnika ustupaju korisnicima kod kojih stvarno obavlja posao. Predložene odredbe u novom Zakonu o radu pogoršavaju status radnika koji se zapošljavaju u agencijama radi ustupanja korisniku. Pogoršanje se prije svega odnosi na znatno produljenu mogućnost korištenja usluga ustupljenih radnika na tri godine, u odnosu na sadašnje odredbe koje omogućuju neprekidno korištenje usluge u trajanju od godine dana.
Potencijalni korisnici, točnije ponuđači ovih usluga, oko 380.000 nezaposlenih osoba u Hrvatskoj sigurno s nestrpljenjem čekaju svaku mogućnost uključivanja u svijet rada, bez obzira na uvjete pod kojima se rad obavlja. Stoga je dobro malo „zaviriti“ u dosadašnju praksu korištenja „rentanih“ radnika i vidjeti kako će ovakav zakonski prijedlog utjecati na postojeće tržište rada.
Institut uveden 2003. godine
U Hrvatskoj je mogućnost korištenja usluga radnika preko agencija relativno novijeg datuma, te postoji od 2003. g. (Zakon o radu – NN br.114/03 ). U početku ova mogućnost i nije previše interesirala poslodavce, tako da su slučajevi korištenja ovih usluga uglavnom bili sporadični. No, što je Hrvatska bila bliže ulasku u Europsku uniju, to se povećavao broj agencija za privremeno zapošljavanje na tržištu rada. Agencija Adecco je prijavila interes za registraciju prije nego što je to bilo pravno omogućeno. Već tada se pojavljuju prvi problemi u primjeni odredaba Zakona o radu. Prema tada važećim odredbama, prava radnika čije usluge korisnik koristi, trebala su biti istovjetna s pravima radnika koji kod korisnika usluga obavljaju poslove na temelju ugovora o radu. No, korisnici usluga radnika zaposlenih u Agenciji za privremeno zapošljavanje su u većini slučajeva pronašli način da ustupljenim radnicima ne priznaju ova prava. Budući da su agencije za uslugu ustupanja poslodavcima naplaćivale proviziju, poslodavci su provođenjem javnog nadmetanja za korištenje usluga privremeno ustupljenih radnika izvršili pritisak na agencije da smanje proviziju, a s druge strane, agencije su sklapale ugovore o pružanju usluga poslodavcima kojima su isključile primjenu odredaba o brojnim materijalnim pravima radnika zaposlenih u agenciji, a koja se redovno isplaćuju radnicima zaposlenim kod korisnika usluga agencije.
Radnici druge kategorije
Agencije su tako poslužile za uvođenje u svijet rada tzv. radnika druge kategorije, koji, iako rade iste poslove kao i zaposleni radnici, ipak nemaju ista prava. S druge strane, zbog nesigurnog tržišta na kojemu djeluju, agencije su pronašle svoj model rada na tržištu. Taj model se sastoji u tome da se radnika zapošljava isključivo radi ustupanja i to se događa u trenutku kad to ustupanje potvrdi poslodavac. S radnikom koji se ustupa u pravilu se sklapa ugovor o radu na određeno vrijeme, na rok koji je utvrđen s korisnikom usluga. Prestankom potrebe korištenja usluga ustupljenih radnika, u pravilu radnicima prestaje i radni odnos u agenciji za privremeno zapošljavanje.
Tako je u praksi bilo slučajeva da je ovaj institut bio zloupotrijebljen na više načina. S jedne strane, ovakvi radnici su kod poslodavaca bili nepostojeći, jer su poslodavci koristili samo njihove usluge, a oni, u stvari kod tih poslodavaca nisu bili u ugovornom odnosu. S druge strane, kao nepostojeći radnici, prikazivani su kao materijalni trošak, ali ne i kao stvarni subjekti radnog odnosa kod poslodavca, te su se u praksi događale situacije da su neki poslodavci fiktivno prikazivali smanjeni broj zaposlenih, a u stvarnosti su potrebe nadomještene rentanim radnicima. To je dodatno pogoršalo njihova temeljna ljudska prava, kao ustupljenih radnika, jer kod korisnika usluga nisu mogli organizirati sindikate niti na bilo koji drugi način zaštititi svoja prava, jer bi se u tom slučaju doveli u situaciju da korisnik otkaže uslugu, odnosno, da traži uslugu drugog radnika od strane agencije. Sve navedeno, uz stalni pritisak na cijenu rada ustupljenih radnika, ove radnike u pravilu svrstava u radnike „drugog reda“.
Nepoznanice do sada i ubuduće
O korištenju ovih usluga u Hrvatskoj u proteklih 11 godina gotovo da nema stručnih ni znanstvenih istraživanja, pa se komentari uvaženih znanstvenika odnose uglavnom na ono „što bi trebalo biti jer je propisano Zakonom o radu“, a ne na stvarnu praksu u korištenju ovog instituta. Zbog kratkoće primjene i mnogih nejasnoća koje se pojavljuju u praksi, rad ustupljenih radnika preko agencija čini samo 0,3% ukupnog broja zaposlenih u Hrvatskoj. U zemljama EU taj postotak u prosjeku iznosi od 1,5 do 4%. Kako će se novim Zakonom o radu potaknuti korištenje usluga agencija u većem opsegu i kako će to utjecati na njihova temeljna radnička prava? Odgovor je nepoznat zbog dosadašnje vrlo neujednačene prakse, nedostatne kontrole nadležne inspekcije i nepostojeće sudske prakse. Stoga valja pogledati u povijest nastanka agencija i propise međunarodnog prava koji reguliraju njihov rad.
Izvori u globalizaciji i većem profitu
Pojava agencija za privremeno zapošljavanje zabilježena je u novijoj povijesti, usporedno s razvojem globalizacije ekonomije. Izravno, agencije za privremeno zapošljavanje nastale su kao posljedica globalizacije gospodarstva. Promatrajući kretanja tržišta rada, može se reći da su agencije za privremeno zapošljavanje nastale kao posljedica potreba transnacionalnih kompanija čije je poslovanje izašlo iz okvira nacionalnih ekonomskih sustava i ograničenih tržišta, te se postupno prilagođavalo ekonomskim zakonitostima. Globalizacija tržišta rada je uvela nove standarde na tržište rada: „Za što manju cijenu dobiti što veći profit“. Tako je cijena rada postala element zbog kojeg državne granice više nisu važne za ponudu i potražnju na tržištu rada.
S druge strane, radnicima je omogućena sloboda kretanja prema bolje plaćenom radu. Kao odgovor na globalizaciju pojavljuje se fleksibilizacija radnih odnosa i radnog prava. Promjene koje su nastale na globalnom tržištu rada su ponekad tražile vrlo brze prilagodbe, što nacionalna zakonodavstva nisu mogla omogućiti. Kao odgovor na trenutne potrebe tržišta rada pojavljuju se agencije za privremeno zapošljavanje koje potrebe za radnom snagom zadovoljavaju trenutno. Pojavu agencija za privremeno zapošljavanje u RH treba također promatrati u svjetlu ekonomskih kretanja, specifičnosti gospodarstva u Hrvatskoj, globalizacije ekonomije, ali i fleksibilizacije radnih odnosa.
Konvencija 181. Međunarodne organizacije rada
U okviru Međunarodne organizacije rada (MOR), agencije za privremeno zapošljavanje su uređene kroz širi pojam privatnih agencija za zapošljavanje. Prva ih je uređivala Konvencija br. 34 iz 1933. godine, a zamijenjena je Konvencijom br. 96 iz 1949. g., a sadašnje stanje uređeno je Konvencijom br. 181 iz 1997. g. i Preporukom br. 188.
Konvenciju broj 181 o privatnim agencijama za zapošljavanje MOR je donio na svojoj 85. sjednici u lipnju 1997. g. Kao najvažniji razlog donošenja Konvencije bila je navedena fleksibilizacija na tržištu rada i zaštita radnika od protupravnog postupanja i zloporabe. Pod pojmom privatnih agencija za zapošljavanje, Konvencija podrazumijeva i agencije za privremeno zapošljavanje. Konvenciju je ratificirao mali broj zemalja na prostoru Europske unije, a dijelom i u svijetu.
Državama članicama se prema odredbama Konvencije pruža mogućnost da u skladu s dogovorom postignutim sa socijalnim partnerima ograniče djelatnost agencija u pogledu nekih kategorija radnika ili gospodarskih grana. Konvencija izričito zabranjuje zapošljavanje djece. Agencijama se Konvencijom također zabranjuje da svoje usluge naplaćuju izravno od radnika, a iznimke su dopuštene samo uz obaveznu konzultaciju sa socijalnim partnerima. Konvencijom se također obvezuje države članice da poduzmu sve potrebne mjere s ciljem osiguranja prava radnika u vezi sa zabranom diskriminacije, slobodom udruživanja, kolektivnim pregovaranjem, najmanjim iznosom plaće, radnim vremenom, uvjetima rada, zaštitom na radu, socijalnim osiguranjem, stručnim osposobljavanjem, naknadama u slučaju profesionalnih bolesti ili ozljeda na radu, naknadama u slučaju insolventnosti, zaštitom obiteljskih odnosa (materinstva i očinstva) te zaštitom privatnosti radnika u prikupljanju, obrađivanju i pohranjivanju njihovih osobnih podataka.
Preporuka MOR-a br. 188 donesena je također na 85. sjednici u lipnju 1997. g., a u odredbama Preporuke navedeno je da su njezine odredbe nadopuna Konvencije. Prije svega, sadržaj Preporuke usmjeren je na zaštitu osobnih podataka radnika i suradnju između agencija i javnih službi zapošljavanja. Posebna pozornost Preporuke odnosi se na zaštitu radnika od diskriminacije, na način da se predviđa zabrana rada agencija koje u svojem radu diskriminiraju određene kategorije radnika. Osim toga, agencije ne bi trebale ustupati radnike na poslove na kojima oni mogu biti izloženi diskriminaciji i uznemiravanju. Radnika treba prije zapošljavanja informirati o svim njegovim pravima. Agencije isto tako ne bi smjele ograničavati profesionalnu mobilnost, kažnjavati radnika zbog zapošljavanja kod drugog poslodavca, ustupati radnike za obavljanje opasnih poslova, te ustupati radnike za zamjenu radnika u štrajku. Države članice se obvezuju da poduzmu preventivne mjere za zabranu neetičnog postupanja agencija. Te mjere mogu predstavljati i kazne, do toga da se zabrani rad agencije koja ne poštuje propise.
Agencijsko ustupanje u zemljama Europske unije
U Europskoj uniji privremeno zapošljavanje i ustupanje radnika uređeno je s dvije smjernice:
Smjernica 96/71 donesena je 16. prosinca 1996. g., a primjenjuje se na transnacionalno ustupanje radnika (iz jedne države u drugu), osim u području pomorske trgovine. Područje socijalne sigurnosti je također ostalo izvan obuhvata ove Smjernice. Prema odredbama Smjernice ustupljenog radnika se definira kao radnika koji određeno i ograničeno vrijeme radi na području jedne države članice, a inače radi u drugoj državi. Države članice se obvezuju da radnicima iz druge države osiguraju iste uvjete rada kao i domicilnim radnicima. Državama se nalaže da urede najduže trajanje rada i najkraće trajanje odmora, najkraće trajanje plaćenog godišnjeg odmora, minimalni iznos plaće, ravnopravnost muškaraca i žena, te druge zabrane diskriminacije, uvjete ustupanja radnika, mjere za zaštitu zdravlja i sigurnosti. Dopušta se mogućnost da se pravni odnosi urede kolektivnim ugovorom koji vrijedi na nekom geografskom području, odnosno, koji je univerzalno primjenjiv. Države članice su dužne donijeti propise za provedbu Smjernice te s ciljem dosljedne primjene Smjernice surađivati s Europskom komisijom.
Smjernica 91/383 usvojena je 25. lipnja 1991. g. sa svrhom da se ustupljenim radnicima osigura zaštita zdravlja i sigurnosti na radu u istoj mjeri kao i stalno zaposlenim radnicima kod korisnika. S tim ciljem naložene su i posebne obveze državama članicama. Pored toga, države članice trebaju osigurati da se radnika kvalitetno pripremi za obavljanje poslova, a članicama je omogućena zabrana ustupanja u slučajevima obavljanja poslova posebno opasnih za zdravlje.
Ovom je Smjernicom također otvorena mogućnost da se specifični zahtjevi koje korisnici imaju u odnosu na ustupljene radnike predvide međusobnim Sporazumom.
Iz navedenog je vidljivo da su međunarodni izvori prava kojima je uređen rad agencija za privremeno zapošljavanje novijeg datuma, te su relativno oskudni. No, državama članicama Europske unije je tim propisima otvorena mogućnost detaljnijeg uređenja ovog instituta, od uvjeta za obavljanje rada do kontrole, kazne, pa i zabrane. Zakonom o radu iz 2003. g. uvedena je mogućnost ustupanja radnika i u Republici Hrvatskoj, vjerojatno pod utjecajem globalnih ekonomskih promjena i “praćenjem trendova”, ali efekti primjene još nisu posve istraženi. Stoga je rad preko agencija u Republici Hrvatskoj još uvijek neusklađen s Konvencijom MOR-a br. 181. i Preporukom 188. Relativno mali udio na tržištu rada agencije zahvaljuju i negativnom stavu radnika zbog uočene diskriminacije u određenim pravima. S druge strane, pritisak prisutnih međunarodnih agencija će vjerojatno imati veći utjecaj na udio ustupljenih radnika na tržištu rada u budućnosti.
