Na početku tranzicijskog doba na sva usta govorilo se da je to početak gospodarskog procvata Hrvatske i obnove duhovnih i moralnih vrijednosti. Kao u nekom teatru apsurda, stvarnost se grdno narugala tim predviđanjima. Ekonomski, Hrvatska se u ovih dvadeset i šest godina svoje samostalnosti nije makla s mjesta, a ta stagnacija praćena je moralnim i duhovnim rasulom. O tome nam zorno svjedoče aktualna zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni gdje politički akteri, u borbi za svoje osobne interese, vuku za nos hrvatske građane, a pri tome su im puna usta nacionalnih i kojih sve ne drugih uzvišenih interesa.
Društveno toleriran lopovluk
U svako vrijeme i na svakom mjestu ima lopova, prevaranata, lažljivaca, i prevrtljivaca. Društvo se protiv njih bori osudom, organima gonjenja i pravosuđem. Problem nastaje kada granica između poštenja i nepoštenja postaje nejasna, kada se, štoviše, lopovluk tolerira. A to se upravo događa u Hrvatskoj. Više nikome nije čudno što ni jedan krupan kriminalac i prevarant nije sudski osuđen, a na svakodnevno bombardiranje kojekakvim aferama ljudi su oguglali i reagiraju odmahivanjem ruke ili u najboljem slučaju izrazom gađenja. Nitko više ne postavlja pitanje kako je moguće da su se u Hrvatskoj pojavili mnogobrojni bogataši, a da nikome nije jasno kako su oni do svog imetka došli. U tom društvu arivista mnogo je političara.
Hrvatska obiluje prevarantima svakakvih vrsta. Tako se mogu čuti takozvani poduzetnici koji za naše probleme okrivljuju neki famozni socijalistički mentalitet. Ubi jaka riječ. Naravno, taj socijalistički mentalitet je najobičnija obmana jer se iza toga krije činjenica da mnogi poslodavci svojim radnicima ne isplaćuju plaće, eksploatiraju ih preko svake mjere, a ako daju plaću, tada je ona za obične radnike prilično bijedna. Kakve veze to ima sa socijalističkim mentalitetom, dvadeset i šest godina nakon propasti tog sustava, nije jasno.
Prije se može reći da je vremenom nestalo tankog sloja uljuđenosti i kakvog-takvog reda, a ispod toga je provirio primitivni pljačkaški mentalitet koji se do mile volje razmahao za vrijeme privatizacijske pljačke.
Strani promatrači naših aktualnih zbivanja dali su kratak i brutalan opis oprobane metode za uspjeh. Korupciju treba omotati nacionalnim bojama i eto ti lijepka na koji će se navući hrvatsko biračko tijelo. Upravo je dirljiva upornost kojom hrvatski građani biraju opetovano one koji su ih opljačkali. A čim ti zaluđeni ljudi dignu glavu, po njoj ih se opali komunističkom, srpskom ili kojom drugom iracionalnom opasnošću i oni odmah zašute.
Raslojavanje
Kapitalistički sustav je sam po sebi izvor socijalnih razlika, a one su kod nas zbog društveno prihvaćenog pljačkaškog mentaliteta još povećane. Ta razlika ponekad poprima bizarne oblike. Kojekakvim prevarantima se tolerira ili čak oprašta milijunski porezni dug dok će običan građanin zbog duga od nekoliko kuna dobiti opomenu pred ovrhu koja će ekspresno uslijediti i uz to biti dodatno naplaćena. Nekim saborskim zastupnicima se, uz sva ostala primanja, plaća i najamnina za stan od pet tisuća kuna mjesečno, dok za subvencioniranje prijevoza učenika nema novca.
Nakaradni sustav izjeda samoga sebe. Hrvatska iz godine u godinu ima sve manje stanovnika, što zbog negativnog nataliteta, što zbog iseljavanja, dug raste iz godine u godinu da bismo se doveli do toga da za dodatno zaduženje moramo plaćati sve veće i veće kamate. Realna je mogućnost da će se kroz neko vrijeme dogoditi to da će se ta hrvatska kula od karata urušiti, a to će najviše osjetiti sirotinja – umirovljenici i radnici s najnižim primanjima
Reforme?
Jedna od najčešće spominjanih riječi posljednjih godina su reforme, a koliko god se te reforme spominjale, nitko ne zna što je to. Navodno se one odnose na učinkovitiju državnu upravu, otvaranje radnih mjesta i veće investicije, no do sada se, i pored sve halabuke, nije maklo s mjesta. Možda se te reforme ipak odnose na nešto drugo?
Jednu reformu bi svakako trebalo provesti. A ona se odnosi na to da treba jasno odijeliti poštenje od nepoštenja. Ne može se dozvoliti da nam netko tko je ulovljen s prstima u pekmezu danima govori da je crno bijelo i da nakon nekog vremena nikome nije jasno o čemu se radi i tko je kriv, a tko nedužan. Prevara i laganje se jednostavno ne smiju smatrati društveno prihvatljivim ponašanjem. Dok na tom području ne načinimo pomak, sve drugo je uzaludno. Koliko, na primjer, mogu biti učinkovite investicije ako se u njih mora ukalkulirati korupcija od deset ili možda više posto. Već u startu takvi projekti nemaju što tražiti na svjetskom tržištu. A ako mi sami nešto ne učinimo, realnost će nas prije ili kasnije naučiti pameti.
