Prije godinu dana, pomalo i pompozno, u novinama se pisalo o projektu uvođenja dualnog obrazovanja, obrazovanja uz rad u srednjoj školi. Đaci radnici primat će plaću, ići će im radni staž, imat će pravo na božićnicu, regres – takve poruke bile su u medijima, valjda ih je netko tamo i uputio. Rečeno je da je u srednje strukovne škole prvi put upisana generacija “učenika radnika”. Na raspolaganju je bilo 256 mjesta za zanimanja: prodavač, dimnjačar, staklar i kozmetičar. Najveći interes pokazan je za zanimanje kozmetičara, gdje je popunjeno svih 50 predviđenih mjesta u Zagrebu i Varaždinu. S druge strane, manji je interes bio za radno mjesto prodavača za koje je u trogodišnjem obrazovanju od 184 mjesta popunjeno njih 95, interes za dimnjačara s 11 mjesta bio je još manji i iskazan za njih pet, a za staklara je od 11 mjesta upisana dva.
Veliki interes je postojao za neka zanimanja, a za neka ne, što već govori mnogo. No, veće pitanje je što to zaista dualno obrazovanje nudi učenicima-radnicima. Kao primjeri se rado navode Austrija i Njemačka, zemlje s dugom tradicijom, gdje učenik kroz rad već za vrijeme obrazovanja bude osposobljen i integriran u proizvodni proces mnogo bolje nego što bi to bio da je ostao samo u školi ili na kakvoj kratkoj praksi. On uči radeći i radi učeći, pa završetkom škole ima prednost pred svježim novacima koji su došli direktno iz klupa i nikada u životu još nisu zasukali rukave.
Učenici radnici, ali nemaju radnog staža?
Na 6. sjednici Vijeća za strukovno obrazovanje održanoj 30. svibnja 2019. g. bilo je riječi o dualnom obrazovanju. Štoviše, spominjao se nacrt ugovora o radu, upotrebljavao izraz radni odnos. Stoga sam, kao član tog vijeća ispred Nezavisnih hrvatskih sindikata, ukazao na važnost jasnih definiranja tih pitanja, kao i na pitanje radnog odnosno mirovinskog staža. Umjesto ozbiljnije rasprave, od nekih članova vijeća koji su većina visoki predstavnici s područja obrazovanja, doslovce se mogao čuti podsmijeh. Kakav radni i mirovinski staž? Što on to priča?
Ali, čemu onda pompozne najave o uvođenju dualnog obrazovanja, kad se vodeći ljudi obrazovanja podsmjehuju u odnosu na njegovu temeljnu razliku, gledamo li iz aspekta i prava onog tko se obrazuje. S 15 godina maloljetnik može biti radnik, a ako je učenik u radnom odnosu, ako ima ugovor o radu i ako radi, što je nego radnik i zašto mu za to vrijeme ne bi tekao i radni staž? Radni staž koji se od vladajućih danas naglašava kao temeljni uvjet za buduće mirovine. Radni staž do kojeg je u Hrvatskoj sve teže doći zbog dugoročnog obrazovanja, studentskog rada, stručnog usavršavanja, honorarnog rada, ugovora o djelu, registra poreznih obveznika, sve redom oblika koji ne priznaju radni staž. Uz to imamo oblike nesigurnog rada na određeno vrijeme, agencijskog rada u kojima se radni staž svako malo prekida, sve češće otkaze, te sve rjeđe situacije da netko u kontinuitetu desetljećima ostvaruje svoj staž na istom mjestu. Radni staž ističe se kao sve važniji, a do njega je sve teže doći. Uz sve nepotrebne iznimke oblika rada koje se ne smatra radnim odnosom, ispada da svatko tko želi steći više od osnovne škole, do radnog staža ne može prije 18. ili 19. godine, a želi li završiti puni studij, budimo realni, ne može prije 25 godina. Onaj tko radi, taj bi trebao biti u radnom odnosu. I točka. Jedna jedina točka, a ne tri… Iznimke koje se uporno guraju samo unose nepravdu, nered, pa i nejednaku poziciju među sve koji igraju utakmicu na tržištu rada.
Čemu inače dualno obrazovanje? Zašto bi se netko poslije osnovne škole odlučio na to, zašto bi već sa 14 godina ograničavao svoje izbore, zašto bi se usmjeravao, zatvarao vrata u karijeri, zašto bi uopće i radio? Čemu sve to kad razlike nema? Čak niti učenici težeg imovinskog stanja, oni koji su primorani već nakon osnovne škole zaroniti u svijet rada, ne mogu naći svoj interes, ni oni ne mogu odmah početi raditi i nastaviti učiti, stjecati i materijalnu sigurnost i obrazovanje istovremeno. Ne, jer neće primati valjanu plaću, neće im teći radni staž, neće biti pravi radnici. Zašto bi onda radili? Da im u knjižici piše četiri godine „iskustva“? Sve to samo radi iskustva? Iskustva koje ionako nitko ne cijeni, jer danas za struku ionako većina ne brine, a mnogim poslodavcima i dalje je važnije dobiti jeftinog nego stručnog radnika.
Ne bude li dualno obrazovanje zaista imalo svoje temeljne razlike u životu, ono samo zaslužuje podsmjeh i dobit će ga od onih kojima se nudi. Ostat će jedna lijepa ideja koju smo vidjeli negdje drugdje i koju smo lijepo i prepisali, ali je nismo proveli. U tome smo izvrsni – krasne ideje i vizije na papiru, a nikakva realizacija u stvarnom životu.
