Emocije su središte sposobnosti življenja. Te nam vještine pomažu da očuvamo naše najdragocjenije odnose, da budemo prihvaćeni, uspješni ili da pomognemo drugima.
Genetsko nasljeđe određuje naš temperament, a emocionalne »lekcije « koje kao djeca dobivamo kod kuće i u školi oblikuju te emocionalne moždane krugove, koji su pritom jako važni i prilagodljivi. Kako su formirani ovi emocionalni krugovi, odredit će koliko ćemo biti sposobniji ili manje sposobni u emocionalnoj inteligenciji.
To znači da su djetinjstvo i mladost ključna razdoblja za određivanje temeljnih emocionalnih navika koje će upravljati našim životima.
Emocionalna inteligencija je skup društvenih sposobnosti koje omogućuju učinkovitost u ophođenju s drugima. Nedostatci na tom području dovode do nesnalaženja u društvenome svijetu ili do učestalih međuljudskih sukoba.
Tako intelektualno najsposobniji u vezama doživljavaju neuspjehe, ostavljajući dojam arogancije, odvratnosti i bešćutnosti.
Ove društvene sposobnosti omogućuju čovjeku da oblikuje interakciju, mobilizira druge, doživljava uspjeh u bliskim vezama, utječe na okolinu, te da u drugima izaziva ugodu druženja i bivanja.
Jedna od ključnih društvenih sposobnosti sastoji se u tome koliko dobro ili loše izražavamo svoje osjećaje.
Postoji nekoliko načina pokazivanja emocija:
minimaliziranje pokazivanja emocija, pretjerivanje u onome što čovjek osjeća, te zamjena jednog osjećaja drugim.
Pokazivanje emocija ima izravne posljedice u obliku učinka na osobu koja ga prima. Jedno od pravila učenja je: »prikrivaj prave osjećaje kada bi oni mogli povrijediti nekoga koga voliš, umjesto njih pokaži »lažne«, ali manje bolne osjećaje«. Ovakvo pravilo diktira način na koji naši vlastiti osjećaji utječu na sve ostale.
Držanjem ovih pravila ostvaruje se optimalni utjecaj, a kada se to čini neprikladno, stvara se emocionalni kaos. Ljudi međusobno odašilju i hvaćaju raspoloženja u sklopu nečega što možemo nazvati prikrivenim sustavom psihe, pri čemu su neki susreti toksični, a neki korisni.
Ovakva razmjena odvija se na suptilnoj i vrlo profinjenoj razini. Pri svakom kontaktu odašiljemo emocionalne signale, a ti signali utječu na osobe oko nas. Što smo društveno umješniji, to bolje nadziremo signale koje upućujemo i sudjelujemo u ostvarivanju emocionalnih promjena. Pri interakciji dvije osobe, smjer prijenosa raspoloženja ide od osobe kod koje je izražavanje osjećaja naglašenije prema onoj osobi koja je pasivnija. Neke su osobe podložne emocionalnim zarazama – one imaju autonomni živčani sustav koji se lakše aktivira.
Emocionalna vještina
Odnosi osoba koje su vješte u prilagođavanju tuđim raspoloženjima, mogu druge lako podvrgnuti utjecaju vlastitih
raspoloženja. Prepoznavanje tuđih osjećaja je emocionalna vještina koja je važna za očuvanje bliske veze: brak, prijateljstvo ili poslovni odnos.
Prema nekim autorima, postoje četiri posebne sposobnosti kao sastavnice interpersonalne inteligencije:
–
organiziranje skupina
: vitalna vještina vođe, iniciranje i koordiniranje napora mreže ljudi;
–
dogovaranje kompromisnog rješenja
: talent posrednika koji sprječava sukobe ili rješava već razbuktale sporove;
–
osobne veze:
empatija i stvaranje veze, lako prepoznavanje i primjerene reakcije na tuđe osjećaje i brige;
–
društvena analiza:
sposobnost otkrivanja i spoznavanja tuđih osjećaja, motiva i briga.
Osobe vješte na području društvene inteligencije mogu se bez teškoća povezivati s drugim osobama, mogu biti pronicljivi u očitavanju njihovih reakcija i osjećaja, te mogu voditi, organizirati i uspješno rješavati sukobe.
Društveni kameleoni
Međutim, važno je da interpersonalne sposobnosti budu uravnotežene s vlastitim potrebama i osjećajima, tako da društveni uspjeh bude usklađen s vlastitim zadovoljstvom.
Postoje osobe (društveni kameleoni) koje pošto-poto žele ostaviti povoljan dojam o sebi i zato maksimalno koriste svoje društvene sposobnosti, međutim, njihova intimna slika o samome sebi bitno se razlikuje od slike koju žele stvoriti u očima i glavama drugih«.
Društvene kameleone ni najmanje ne smeta govoriti jedno, a činiti nešto posve drugo, ako će im to donijeti društveno odobravanje i korist.
Oni žive s tim raskorakom između slike koju ostavljaju u javnosti i vlastite intimne stvarnosti.
Druga vrsta osoba koja pak posjeduje društvenu sposobnost ili emocionalnu inteligenciju, ali ne posjeduje vlastitu sigurnost u sebe ili samopouzdanje, također se ponaša na način da nastoji osluškivati sugovornika u potrazi za znakom koji bi im pokazao što se od njih želi.
One po tom reagiraju, umjesto da jednostavno kažu ono što misle. Kako bi postigli da budu dragi i prihvaćeni, oni čak i osobe koje su im antipatične, nastoje navesti na to da misle kako se prema njima odnose prijateljski. Neprilagođenost ponašanja u najuobičajenijim društvenim interakcijama nastaje zbog nedostatka sinkronizirane interakcije i neizgovorenih pravila društvenog sklada, a koja se uče još u djetinjstvu, nakon druge godine života.
Te se interakcije uče na način obraćanja drugima kada se oni obraćaju tebi, poticanjem društvenih kontakata, ne čekajući uvijek da drugi započne razgovor, nastavljanja započetog razgovora umjesto tek odgovaranja na pitanja, izražavanja zahvalnosti po potrebi, davanja prednosti drugoj osobi pri nekoj aktivnosti, biti ljubazan, dijeliti s drugima i sl. To su inače i rudimentarni elementi društvene pristojnosti. Ove društvene interakcije služe da se svi koji sudjeluju u njima, osjećaju ugodno, da ne bi stvarali nelagodu koja potiče tjeskobu.
Osobe kojima nedostaju ove vještine nesposobne su za uljudan razgovor, teško se suočavaju s emocijama drugih i obično za sobom ostavljaju nešto što uznemiruje.
Postoji naziv
disemija
za tu nesposobnost učenja neverbalnih poruka.
Ove osobe nemaju osjećaj za osobni prostor, ljudima s kojima pričaju preblizu prilaze, zauzimaju fizički prostor drugima, loše tumače govor tijela, izraz lica, ne gledaju u oči, nemaju osjećaj za emocionalnu kvalitetu govora, govore prenapadnim tonom – skoro vrišteći ili potpuno bezizražajno.
Dok emocionalno inteligentna djeca (ili odrasli) pristupaju na način da prvo promatraju skupinu, kako bi prije ulaska u nju shvatili što se događa i nakon toga učine nešto čime će pokazati da to prihvaćaju, oni čekaju da se njihov status unutar skupine potvrdi i tek onda preuzimaju određene inicijative.
Dvije greške obično dovode do odbacivanja skupine: neusklađenost s grupnim normama i pokušaj preuranjenog preuzimanja vodeće uloge.
Tko pokušava dominirati ljudima oko sebe, već je poražen: jedna od svrha emocionalne inteligencije je razrješavanje sukoba, a ne njihovo započinjanje.
