Frustracija (lat. frustratio = zavaravanje, osujećivanje) stanje je osjećajne napetosti, neugode, nemira i nezadovoljstva, izazvano zaprekama ili poteškoćama u ostvarenju nekog cilja ili zadovoljenju neke potrebe.
Negdje sam davno pročitala da je prosječan čovjek u životu duboko frustriran oko 600 puta – bilo je to jedno od onih čudnih stranih istraživanja, ali znam da sam dok sam taj podatak čitala, pomislila: SAMO? Na žalost, vrijeme je takvo da je prosječan čovjek frustriran najmanje jednom dnevno. Jedna smiješna stvar u svemu tomu je da na internetu postoji stranica na kojoj možete objaviti što vas frustrira. Samo kliknite na frustracije.com i raspišite se.
Postoji nekoliko vrsta frustracija, a sve ih uvjetuje zapreka – nešto što nas omogućava. Zapreke na koje nailazimo u našim nastojanjima da ostvarimo naše želje i težnje mogu biti vanjske, koje proizlaze iz prirodne ili društvene okoline, i unutarnje, uvjetovane individualnim osobinama, nedostacima ili sukobom motiva.
U vanjske zapreke spadaju nepogode (npr. nestanak struje u liftu, požar ili prometna gužva), zbog čega smo spriječeni u nekom svom nastojanju. Unutarnje zapreke mogu biti osobine ličnosti, npr. neodlučnost, skromne sposobnosti ili tjelesni nedostaci.
Stanje frustracije najčešće je uzrokovano neskladom između razine težnja i mogućnosti pojedinca. Ako je razina aspiracije prilagođena individualnim mogućnostima, pojedinac će birati ciljeve koje može ostvariti. Tako, na primjer, djevojka izrazito niska rasta neće čeznuti da bude manekenka.
Osim različitih zapreka na koje nailazimo u nastojanjima da postignemo ciljeve koje smo odabrali, svi smo svakodnevno izloženi i nizu pritisaka iz okoline, koji nas nagone da u što kraćem vremenu što više učinimo. Suočeni smo sa zahtjevima kojima teško udovoljavamo, npr. živimo u buci, zagađenom zraku ili ono što je većini poznato, na radnom mjestu od nas traže previše. Svi smo dakle izloženi stresu, jednom od glavnih uzročnika frustracije, a razlika je jedino u tome, na koji se način s njima nosimo?
Stres je stanje koje nastaje kada su ljudi suočeni s događajima koje smatraju prijetećima svojoj dobrobiti ili koji od njih traže ulaganje posebnih napora kako bi udovoljili zahtjevima koji se pred njih postavljaju. Pritom je za doživljaj stresa odlučujuće kako pojedinac procjenjuje svoju ugroženost u određenoj situaciji, i svoje sposobnosti da se s tom situacijom nosi. Procjena prijetnje pretpostavlja anticipirani gubitak ili povredu, koja može, ali i ne mora nastupiti. Doživljaj prijetnje osniva se na znanju o ugroženosti. Procjena ugroženosti ne mora biti realistična. Tako se mnogi ljudi neće odreći potencijalno opasnih navika, npr. pušenja ili brze vožnje.
Ono što je zanimljivo, a što nekad sami ne shvaćamo je da su frustracije zapravo obrambeni mehanizam. Ne možemo si dozvoliti da na radnom mjestu (ali i na drugom javnom mjestu ili okolini) podivljamo, vičemo ili počnemo razbijati, stoga palimo frustraciju. Veliki problem je što je ta obrana loša za naš organizam.
TOLERANTNOST I OTPORNOST
Ljudi se razlikuju svojom osjetljivošću na frustrirajuće situacije te reakcijama na stanje frustracije i stresa. One koji mogu mirno podnijeti poteškoće na koje nailaze nazivamo tolerantnima ili otpornima na frustraciju. Osobe koje dobro podnose frustrirajuće situacije uglavnom su i uspješne u načinu reagiranja, tj. uspješno zaobilaze zapreku, uklanjaju poteškoće ili promijene cilj koji se pokazao nedostižnim.
Reakcije na stresore mogu se svesti na tri osnovna oblika:
a) Tolerantnost – procjena da nas stresor neće ugroziti
b) Kontroliranje – direktan utjecaj na stresor koji nas ugrožava
c) Rezignacija – odustajanje od utjecaja na stresor ili primjena nekog drugog obrambenog mehanizma.
Toleriraju se oni stresori za koje je procjena pojedinca da je manja šteta otrpjeti ih nego se protiv njih boriti. A ima ih više u našem životu nego što mislimo, samo što često toga nismo svjesni.
FRUSTRACIJA JE ZARAZNA
Frustriranost jednog člana obitelji na kraju će prijeći na sve članove, koliko god se mi trudili da to ne bude tako. Kad živite u istom domu, znate i sami da je nervoza prijelazna i da frustriranost jednog člana ne može ne utjecati na druge.
Nema čarobne riječi kojom se frustracija može otjerati, ali treba se malo češće podsjetiti da nije dobro što frustracije uvijek nosimo doma. Bolje se istresite na poslu, pa makar i na kolegu, nego na svoje najbliže.
Zanimljivo je i ono o čemu rijetko razmišljamo – frustracije zapravo dolaze od djece, od njihove najranije dobi. S time da kada su i kod nas starijih izražene, također se počinjemo ponašati kao djeca. Kada dijete počne izražavati želje već krajem prve godine, tada još ne može razlikovati sebe od svojih želja. Cijelim svojim bićem osjeća težnju ka objektu želje i ogromno uzbuđenje. A tada mama i tata kažu NE i dijete se nađe pred za njega nemogućim zadatkom – odustati od svoje želje. Djetetov sustav tek treba razviti sposobnost prihvaćanja da stvari neće uvijek biti po njegovom. Kada se suoči s definitivnim NE, bilo da se radi o zabrani ili nemogućnosti da nešto napravi, silna energija želje i uzbuđenja se preobrazi u veliku frustraciju s kojom dijete ne zna što bi.
Već tako rano upoznajemo taj ne baš sjajni osjećaj. Ali zato nam je priroda dala sposobnost rješavanja naboja koji nam je ta frustracija stvorila – plakanje. Putem njega dijete uči prihvaćati dotad neprihvatljivo i vježba adaptaciju svijetu. A što smo stariji, manje plačemo – barem bi tako trebalo biti. Što smo mlađi više entuzijazma za rješavanje frustracija imamo, dok s godinama to lagano jenjava.
KAKO TUĐE FRUSTRACIJE UTJEČU NA NAS?
Veliki problem su frustracije ljudi oko nas. Čini se da svi lakše pričamo o lošim stvarima koje nam se događaju nego o dobrim. Dobro se nekako podrazumijeva. Ona greška koju sami činimo je kad si dozvolimo da nas drugi opterećuju sa svojim frustracijama. A to stvarno NIJE naša dužnost.
Posljedice tuđih frustracija na čovjeka su:
a) depresija
b) osjećaj inferiornosti
c) loši poslovni rezultati
Dođe faza kada nismo zadovoljni u poslovnoj sferi, kad nam se uzurpiraju neki temelji na privatnom području ili se pojave zdravstveni problemi. To je već samo po sebi izvor frustracija, a ako se sve skupi odjednom, onda samo možemo osjetiti veliku količinu toga.
Ako radimo u okolini u kojoj su i naši kolege takvi ili još gore, ako nam je šef takav – loše raspoloženje je uvjet, a ne opcija. Kad je šef frustrirana osoba, odnosno kad mu odluke ovise o vremenu ili datumu, patimo i mi oko njega. Uvijek će biti netko tko će nas kljucati samo zato jer je prepun gorčine i zavisti, ali baš toga se trebamo sjetiti kad to osjetimo, a ne dopustiti si javljanje osjećaja inferiornosti. Lakše si to dozvoljavamo ako sami nismo sigurni u sebe i svoje sposobnosti i ako takvo stanje frustriranosti dugo traje.
Najznačajniji nepoželjni efekt frustracije je agresivno ponašanje. Ukoliko je spriječeno ostvarenje nekog cilja zbog prepreke koju ni uz najveće napore ne možemo svladati, u nama se javljaju emocije bijesa i gnjeva, a to su emocije koje prate agresiju i dovode do dugotrajne frustracije. U tim slučajevima reagiramo napadom, jer postajemo slijepi za alternativna rješenja.
Rijetko frustraciju ispoljavamo prema stvarnom uzroku frustracije (jer obično ju uzrokuje naš poslodavac, mentor ili netko o kome smo iz nekog razloga ovisni). Tako da frustraciju najčešće izražavamo prema onima kojima smijemo. U radnom odnosu to nisu nadređeni, koji su često i izvor frustracije, nego su to naše kolege ili podređeni. U privatnom životu to je naša obitelj. To je tzv. pomaknuta agresija i tada postaje sigurnosni ventil, koji nas oslobađa tenzija, ali nikako ne rješava problem.
Zašto tako rado dijelimo frustracije s obitelji? Kao da smo prešutno potpisali sporazum da se to smije jer oni će nam oprostiti. Hoće, ali mi ćemo se možda od njih udaljiti, a oni su zadnji krivci za naše loše raspoloženje.
NAPRAVITE OD FRUSTRACIJE IZAZOV
Najčešće se frustracije javljaju kad smo daleko od svojih očekivanja. Tada pomislimo da bi nam bilo puno lakše da imamo kalendar i točan broj dana koji nas dijeli od onog dana kad ćemo se očekivanjima približiti. Toga nema, koliko god mi radili popise u glavi i vukli neke poteze i pogrešno je ako taj trenutak čekamo. Dani bez frustracije će ionako doći, jer nitko nije nesretan čitav život, ali ako ih grčevito čekamo – nećemo ih primijetiti.
U svakoj frustraciji trebali bismo istražiti izvor. Jedna je biti u mogućnost prihvatiti sebe kakvi jesmo. Naši talenti, osobnost i fizički atributi možda nisu onakvi kakvi bi htjeli da budu, ali ako se zadržavamo samo na nedostacima, činit će nam se još gorima nego što jesu. Drugi izvor onih unutarnjih frustracija je taj da se ne želimo suočiti s prošlošću. To ćemo kad-tad morati, jer tek tada možemo krenuti dalje bez kompleksa. Sigurno i danas imate neke komplekse stare više od 20 godina, samo zato jer ih nikad dosad niste iščistili. Krenite!
Krajnji izvor frustracija je odbijanje suočavanja s ponašanjima i stavovima na koje ste osuđeni (na poslu ili kod kuće). Činjenica je da su ljudi takvi kakvi jesu i da se rijetko mijenjaju. S druge strane, ako radite u firmi koja zapošljava samo putem nepotizma, vaše uzrujavanje oko nepravde neće vam pomoći. Sve što trebate je odmaknuti se od toga i pronaći sebi mjesto na kojem ćete biti zadovoljni, neovisno o tome što se događa oko vas. Tko zna, možda trebate čak i dati otkaz?
Uglavnom, ne zadržavajte se na krivim stvarima – jer uvijek će biti ljepših, bogatijih i uspješnijih od vas. Samo imajte na umu da je i puno onih od kojih ste vi na puno boljoj poziciji.
Frustrirane poslodavce i ljude nitko ne može izbjeći – ali možete postaviti granice. Stvar je u tome kako i koliko dugo ćemo izdržati, pa je najbolje da to shvatimo kao izazov, a ne da stalno pričamo o tome i žalimo sami sebe. Umjesto da se nerviramo i dajemo im prostor, od zločesto frustriranih ljudi koji vas gađaju svojim otrovnim strelicama bez povoda, razloga i potrebe možemo puno toga naučiti. Osim to da takva osoba ne smijemo postati, to su situacije u kojima se učimo nepredvidljivim situacijama. Naravno da bi život bio puno ljepši bez toga, ali nije – to nam se svima mora kad-tad dogoditi. Moramo pokazati samopouzdanje. A čak i ako nemamo samopouzdanja, pred takvim ljudima moramo oskarovski odglumiti da ga imamo.
Frustracije se javljaju i zato što smo stalno dostupni – prijateljima koji nas „hrane“ samo lošim informacijama, kolegama koji vas zovu samo kad vas trebaju, šefovima koji su vas doveli do situacije u kojoj vi počinjete misliti da bez vas ne mogu ništa. Ne javljajte se uvijek na svoj mobitel – radno vrijeme postoji, koliko god se vama nekad činilo da ga nema. Platite si masažu, koliko god da košta. Ne odričite se kava s vašim prijateljima i izletima sa suprugom i djecom zbog posla. Ne žrtvujte krive stvari. Izolirajte se nekad od medija i vijesti, jer uglavnom grcaju od negativne energije. A to ne znači da i vi trebate to osjećati ako niste direktno upleteni. Riješite se „prijatelja“ s kojima nemate o čemu razgovarati, ne svađajte se s rodbinom koja ima primitivna načela i nedajte se, ni pod razno, osjećati kao mrav, a da onaj koji je zbog pozicije iznad vas, bude čizma! Ni za kakvu plaću i ni u kakvoj krizi ne zaslužujete da vas itko gazi.
Svaki dan kreće od početka. I samo zato što vam je kraj prošlog dana bio grozan, ne znači da vam kraj sljedećeg neće biti odličan. Sretno.
