Istraživanja su pokazala da svatko od nas može postati zlostavljač i da svatko od nas može postati žrtva. Često situacijski faktori mogu utjecati na pojavu mobinga.
Koliko pojava mobinga ovisi o zlostavljaču, toliko ovisi i o samoj žrtvi.
Prema Felsonu, mobing ne započinje zapravo od zlostavljača i njegove frustracije, želje za vlašću, ljubomore i zavisti, već
mobing često započinje od radnika koji je pod stresom.
Takav radnik može na pogrešan način percipirati očekivanja drugih u odnosu prema vlastitom ponašanju, može ometati druge, ne poštivati socijalne norme, raditi na nekompetentan način i time izazvati agresivne reakcije drugih.
Međutim često se radi o
osobama-zlostavljačima koji imaju sliku o sebi kao o jedinstvenoj ličnosti, snažnoj osobi koja smatra da joj svi moraju dati ono što traži
, da je svi moraju obožavati. Takve osobe vole iskorištavati druge. Oni se ne mogu uživjeti u probleme drugih,
nesposobni su za empatiju
. Često su to osobe s paranoidnim karakteristikama.
Učestalost u Europskoj uniji
U Europi je dva velika istraživanja provela European Foundation for the Improvement of Living and Working Conditions. Prvo je provedeno na
21 500 zaposlenih u zemljama članicama Europske unije
i objavljeno je 2000. godine. Rezultati pokazuju da je: u Finskoj je 15 % radnika izloženo psihološkom maltretiranju na poslu; u Velikoj Britaniji i Nizozemskoj 14%; u Švedskoj 12%; u Belgiji 11%; u Francuskoj i Irskoj 10%, u Danskoj 8%; u Njemačkoj i Luksemburgu 7%; u Austriji 6%; u Španjolskoj i Grčkoj 5%; u Italiji i Portugalu 4%. Važno je naglasiti i to da se različita ponašanja i reakcije, u različitim zemljama različito tumače. Primjerice u Švedskoj, svakodnevno ponašanje nadređenog koji daje zadatak radniku povisujući glas i na autoritativan način, ocijenjeno je neprihvatljivim i često je kvalificirano kao mobing. Drugačije je shvaćanje u mediteranskim zemljama gdje će, prema povijesno-kulturnoj tradiciji u radnim odnosima, opisano ponašanje vjerojatno proći neprimijećeno ili će biti manje-više tolerirano kao i mnoga druga.
Drugo spomenuto istraživanje provedeno je 2001. a rezultati su objavljeni 2003. godine. U ovo je istraživanje bilo uključeno 12 država članica Europske unije. Proizašlo je da od ukupno 11 000 radnika, u prosjeku je 6,9% izloženo mobingu. Postotak je nešto niži od 9% koliki je postotak kod ostalih članica EU.
Smatra se da na učestalost mobinga utječe prije svega informiranost radnika, ali
razlike u postocima mobinga u europskim zemljama određuju i kulturne razlike u toleranciji psiholoških maltretiranja.
Pretpostavlja se da bi rezultati ispitivanja danas pokazala veći postotak mobinga.
Stanje u Hrvatskoj
O mobingu u hrvatskim radnim organizacijama počelo se govoriti tek prije nekoliko godina. Prvi put je kao pojam-problem uveden na 8. godišnjoj konferenciji hrvatskih psihologa u Zagrebu 2000. godine.
Poznato je jedno istraživanje koje je provela tvrtka Media Metar 2002. godine u Zagrebu među gradskim stanovništvom. Rezultati su pokazali da je
veći broj ispitanika iskusio bar neki oblik mobinga.
Hrvatska poslijeratna situacija koju karakterizira ekonomska kriza, modernizacija, višak radne snage, velika nezaposlenost, privatizacija –
pretvorbom kapitala je vjerojatno plodno tlo za pojavu mobinga.
Nakon privatizacije u mnogim se poduzećima stvorio višak radne snage i bila je potrebna reorganizacija i modernizacija. Međutim, novi vlasnici nisu željeli nova ulaganja, njihov je bio cilj što veći profit u što kraćem vremenu.
Važno je bilo da svi radnici što više rade, često i prekovremeno (uglavnom neplaćeno), da se ne bune zbog loših uvjeta rada i kašnjenja plaća. Nadređeni se koriste svim sredstvima da ostvare postavljene ciljeve. Vrijeđanje, kritiziranje, preopterećenost radnim zadacima, odbijanje slobodnih dana ili godišnjih odmora česta su pojava u svakodnevici radnika koji u teškim ekonomskim uvjetima rade, a ne mogu napustiti jedino moguće radno mjesto u većim gradovima a posebice u manjim sredinama gdje je nezaposlenost velika.
U Zagrebu je osnovana
Udruga za pomoć i edukaciju žrtava mobinga.
Tamo žrtve mobinga mogu dobiti besplatne pravne savjete. Udruga ima svoje web stranice –
www.mobbing.hr
na kojima se mogu naći korisne informacije.
Reakcije na mobing i posljedice
Postoje učestale i zajedničke reakcije kod mobingiranih osoba:
1.
Početno samookrivljavanje
. Osoba-žrtva je sigurna da je nešto pogriješila i da je za nešto kriva.
2.
Osamljenost
– osjećaj i uvjerenost da se to samo njemu događa. Često se srame zbog svega što im se događa i boje se da im drugi ne bi vjerovali te da bi druge osobe pomislile kako je sigurno u njima problem. Ponekad u obitelji ne nailaze na potporu ili je u samom početku možda i imaju, ali nakon nekog vremena nestane i obitelj čak napada žrtvu. Ta se pojava naziva dvostrukim mobingom.
3.
Osobno obezvređivanje
– ne mogu riješiti problem jer sam nesposoban, ništa ne vrijedim. Osjećaj bezvrijednosti samo je jedan od simptoma prave depresije koja je često jedna od posljedica mobinga.
Zdravstvene posljedice
uzrokovane mobingom ovisit će o tri važna činitelja:
intenzitetu mobinga; razdoblju trajanja mobinga; crtama ličnosti zlostavljača i žrtve.
Zdravstvene smetnje i simptome
možemo podijeliti na tri kategorije: promjene socijalno-emotivne ravnoteže; promjene psihofiziološke ravnoteže; promjene ponašanja. Kod promjene
socijalno-emotivne ravnoteže
pojavljuju se poremećaji raspoloženja kao što je depresija, anksioznost, krize plača, stalno razmišljanje o onome što nas muči, smanjenje interesa prema drugima (obitelj, prijatelji). Promjena
psihofiziološke ravnoteže
podrazumijeva glavobolje, poremećaj spavanja, gastrointestinalne smetnje, osjećaj pritiska u grudima, tahikardija i drugo. Promjene
ponašanja
manifestiraju se kroz: agresivnost prema drugima ili prema sebi, potpunu pasivnost i izolaciju, poremećaj hranjenja, povećano uzimanje alkohola, cigareta ili lijekova i seksualni poremećaji.
Pomoć žrtvama mobinga
Žrtve mobinga su fizički i psihički istrošene te mogu svojim postupanjem učiniti pogreške i time još više narušiti svoje zdravlje i situaciju na radnom mjestu. Prvi savjet je da
ne donose nagle odluke koje se teško mijenjaju.
Svaka odluka donesena pod pritiskom jakih emocija može biti u konačnici nezadovoljavajuća ili pogrešna.
1. Ne popustiti i ojačati sebe
2. Skupiti informacije
3. Pribaviti saveznike, svjedoke i pomoć
4. Udaljiti se s radnog mjesta.
U slučaju većih zdravstvenih poteškoća
zatražiti liječničku pomoć
koja može rezultirati i farmakološkom terapijom. Često je žrtvi mobinga potrebno dati
psihološku potporu
, jačajući njezin osobni i socijalni identitet i vraćajući joj samopoštovanje u sklopu psihoterapijske intervencije.
Najučinkovitija se u praksi pokazala
kognitivno-bihevioralna psihoterapija.
U radu se mogu postaviti četiri osnovna cilja terapije:
1.
Djelovati na psihičke i psihosomatske simptome
(anksioznost, depresiju, psihosomatske poteškoće i dr.)
2. Poučiti pacijenta
samoupravljanju
na slijedećim razinama:
– kognitivnoj
– emotivno-vegetativnoj
– na razini ponašanja
3.
Povećati samopoštovanje, samoefikasnost i samokontrolu
(tehnikama samopromatranja, samoprocjenjivanja i samonagrađivanja).
4. Razviti
sposobnost podnošenja stresnih životnih situacija.
Grupe za samopomoć
su također jedan od oblika pomoći žrtve. To su grupe koje čine 15-20 članova i sastaju se jedanput tjedno. Obično to vodi stručnjak, najčešće psiholog.
Potpora obitelji i prijatelja
ima važno značenje za samopoštovanje žrtve mobinga, a samim time i za ozdravljenje.
I na kraju, u procesu ozdravljenja veliku važnost imaju i
interesi i hobiji
. Ovi sadržaji potiču
razmišljanje da u životu postoje i druge vrijednosti
koje nam mogu ispuniti život i dati mu novi smisao.
