Mirenje, kao oblik rješavanja sporova ima dugu tradiciju u primjeni, ali vrlo kratku kada je u pitanju sustavno rješavanje radnih sporova prema važećim propisima.
Pojam mirenja pojavio se u radnom zakonodavstvu donošenjem prvog Zakona o radu u nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, a u primjeni je, uz određene izmjene, od 01.01. 1996.g. do danas. Svrha uvođenja mirenja u kolektivnim radnim odnosima je prevencija sukoba interesnih strana koji bi za posljedicu mogli imati veliku materijalnu štetu izazvanu štrajkom ili lockoutom. U članku 270. Zakona o radu mirenje je obavezno uvijek kada je izvjesno da bi pregovori o interesnim pitanjima poslodavaca na jednoj strani i sindikata na drugoj, mogli dovesti do štrajka. Iako je kao institut obavezno, mirenje u kolektivnim radnim sporovima ima i drugu ulogu, koja nije zakonom propisana, ali je u praksi višestruko potvrđena. Podaci koji govore da su i u kolektivnim radnim sporovima moguća uspješna mirenja, prepoznaju i novu ulogu mirenja koja ima vrlo značajnu društvenu ulogu.
Zaoštreni odnosi sindikata i poslodavaca
Naime, društvo, radni odnosi, uvjeti poslovanja na tržištu rada, recesijski utjecaji i drugi nepovoljni uvjeti znatno su izmijenili i percepciju zadovoljstva postojećim pravima kod radnika. Suočeni negativnim informacijama, sindikati su svakodnevno pod pritiscima za promjenama standarda i kriterija iz postojećih kolektivnih ugovora na niže, odnosno, često su u prilici da biraju između dva zla: pristanak na smanjena prava ili, ako ne pristanu, prijetnja je gubitak kolektivnog ugovora. Ovako negativno ozračje za pregovaračkim stolom stvara dodatni pritisak. Kad pregovaraju za stolom, dvije interesno suprotstavljene strane (predstavnici sindikata i poslodavaca) najčešće čvrsto brane svoje stavove, ukopavajući se u svojim pozicijama bez izgleda da iz njih izađu. Ponekad se u kolektivnom pregovaranju pregovara mjesecima, a da niti jedna strana ne popusti, odnosno, da su stavovi isti nakon niz ciklusa pregovaranja kao što su bili na početku. Ponekad se za pregovarački stol ne sijeda u dobroj vjeri, pa je rezultat unaprijed izgubljen. Naprosto, konsenzusa nema oko predloženih ili zahtijevanih izmjena, stavovi na kraju pregovora su identični stavovima na početku.
U pregovaranju koje nema rezultata dolazi do razvoja nepovjerenja, do međusobnih prijepora, ako ne i uvreda, do pomicanja granica strpljivosti, do javnog obračuna ili linča, a sve to, dodatno narušava socijalni dijalog na svim drugim razinama sukobljenih strana i šteti međusobnom povjerenju. U takvom okruženju, nedostatka povjerenja, razvijaju se i drugi atipični oblici narušavanja odnosa, kao što su poremećaji u radnoj disciplini, motivaciji za rad, povećavaju se tzv. stresna bolovanja, pogoršavaju se odnosi prema trećima, pada proizvodnja, narušena su poslovna i etička načela i dr.
Umjesto pozicija, važni su interesi
Sami pregovori interesnih predstavnika, iako počivaju na suprotstavljenim interesima, ne moraju nužno imati ovakve negativne popratne pojave. Mirenje, kao obavezni alternativni način rješavanja kolektivnih radnih sporova ima, unatoč obaveznosti i pozitivne efekte. U čemu se oni prepoznaju?
Stranke na mirenje „po sili zakona“ obično dolaze s uvjerenjem da će rezultati mirenja biti isti kao u pregovorima, odnosno, da je pozitivan ishod mirenja gotovo nemoguć. Sjedanjem za stol, razmišljaju na način kao što su razmišljali na pregovorima, odnosno, svaka strana nalazi se u svojoj poziciji iz koje ne želi izaći. Međutim, mirenje ima sposobnost realnih, iako ne uvijek i brzih promjena.
Mirenje ima kapacitet da bude generator promjena u odnosima suprotstavljenih strana i sposobnost oslobađanja tog odnosa od nedostataka i problema što ih opterećuju. Ideja mirenja osniva se na premisi da nema zadanih pozicija koje se ne mogu mijenjati, da se stranke u sporu trebaju rukovoditi svojim interesima, a ne činjenicama zasnovanim na pravu, da preuzmu veću kontrolu u oblikovanju rješenja i odgovornost za ishod, da se upoznaju s najboljim i najgorim alternativnim rješenjima kako bi mogli izabrati pravi način zadovoljavanja svojih interesa. Pri tome stranke nastupaju u ozračju potpune povjerljivosti i diskrecije, bez javnosti i ostalih pritisaka. U mirenju postoje opcije rješenja i mogućnost da se takva rješenja testiraju prije njihovog prihvaćanja. Drugim riječima, mirenje je postupak u kojemu stranke nezavisno jedna od druge, dolaze svaka ponaosob za sebe, do realno prihvatljivih rješenja.
Stranke same traže rješenja
Mirenje je postupak u kojemu je uloga miritelja, kao nezavisne, treće osobe, koja nema mandat da strankama predlaže rješenja, katalizator odnosa i graditelj komunikacijskog mosta među strankama. U mirenju u kolektivnim radnim sporovima, zbog njegove zakonske obveze, utvrđuje se prisutnost formalno nadležnih predstavnika, dok u pregovorima to nije slučaj. Osim toga, u mirenju se kreiraju pravila vođenja postupka koja stranke prihvaćaju i koja omogućuju dostojanstven postupak bez obzira na ranije odnose stranaka. Stranke u mirenju polako prolaze put od pozicije do razvoja komunikacije, do jasnog izražavanja interesa, do razvoja povjerenja i zajedničkog traženja rješenja. Zbog toga je mirenje, bez obzira da li je dobrovoljno ili obavezno, nezamjenjivi način rješavanja sukoba među strankama.
Nije rijetkost da u „zaslijepljenosti“ odnosima s drugom stranom, ona prva konfuzno ili nerealno sagledava i prepoznaje svoje interese. U mirenju uvijek ima dovoljno vremena za razmjenu mišljenja, za oblikovanje željenog rezultata, ali i sagledavanje interesa druge strane i spremnošću da se u pregovorima riješe interesi obaju strana. Takva spremnost pozitivno djeluje na tijek postupka mirenja jer unosi novu, do tada nepoznatu, dimenziju razumijevanja druge strane. U mirenju je čest slučaj da stranke, svoje zahtjeve činjenično brane i potkrjepljuju podacima, kao da se radi o postupcima na sudu. Činjenični argumenti su u mirenju važni radi samih stranaka i okvirima u kojima se rješenja traže, ali nisu presudni za rješenje. U mirenju su svi rezultati dobri i poželjni o kojima se stranke same suglase i do kojih dođu u međusobnim razgovorima i dijalogu.
Povjerljivost i diskrecija
Mirenje, iako neformalni postupak, odvija se na način da se poštuju sva načela propisana Zakonom o mirenju, da se čuva dostojanstvo stranaka, bez obzira na ishod u mirenju. Dakle, povjerljivost i diskrecija, kao osnovna načela, štite stranke od pritisaka i daje im prostor da dođu do rješenja. Tehnike i metode koje u postupku mirenja koristi miritelj su stručne i uvijek prilagođene potrebama odnosnog postupka, kako bi se stranke odmaknule od pozicija i došle do zadovoljavajućeg rješenja.
Zbog toga je važno da se povjerljivost postupka održi do samog kraja mirenja, pa i iza njegovog završetka, kako bi stranke sačuvale dignitet i međusobno uvažavanje i poštovanje, bez narušavanja budućih odnosa.
Obje strane zadovoljne rješenjem
Važno je naglasiti da ljudi u sporu obično vjeruju da će na sudu postići pravdu, a onda se razočaraju, jer sudovi ne sude po pravdi nego odlučuju prema dostupnim činjenicama i dokazima. Odluka suda je jednostrana, a s njom obično nije zadovoljna niti jedna stranka u sporu. Rješenja koja se postignu u mirenju su obično prihvatljiva i za jednu i drugu stranku, jer su same, slijedeći svoje interese došle do njih. Uspješnost mirenja naročito je vidljiva nakon nekog vremena, jer napetost popušta, neizvjesnost iščezne, te se stranke u sporu ili njihovi članovi rasterete pritisaka i stresa. Nova se rješenja prihvaćaju i uspostavlja se prihvatljiva radna klima.
Opisana se situacija odnosi na mirenje u kolektivnim radnim sporovima, ali se može primijeniti i na individualne radne sporove i sve druge vrste sporova.
Čovjek, po svojoj prirodi, ako je zadovoljan poslom koji obavlja, nema razloga za sporenje bilo koje vrste i spor prihvaća s nelagodom. Stoga suđenja „protiv tvrtke u kojoj radiš“ neki radnici ni ne prihvaćaju iz vlastitih moralnih načela, iako su u pravu. Mirenjem se otklanjaju nesporazumi i nerazumijevanje, ali se stvaraju i novi, pozitivni odnosi povjerenja, koji omogućuju rješavanje svih problema socijalnim dijalogom. Stoga stranke u međusobnim odnosima trebaju voditi računa da ne postanu proizvođači sporova, nego da razviju instrumente da sporove spriječe.
Uvođenjem demokracije u sporenje u obliku mirenja, institucije pravnog sustava odriču se vlastitog monopola za rješavanje građanskih sporova u mjeri koja je omeđena autonomijom stranaka i prepuštaju dio tih sporova na rješavanje sudskim, javnim ili privatnim tijelima, komplementarnim dijelovima sustava. Tako se tradicionalni sustav ne dovodi u pitanje nego se usavršava i dopunjuje. Reducira se vrijeme parničenja i troškovi, rasterećuje pravosuđe, radnici brže dolaze do onoga što im pripada i zadovoljniji su na radnom mjestu.
I neuspješno mirenje popravlja dijalog sukobljenih strana
Ipak, treba reći, da u mirenjima u kolektivnim radnim sporovima još uvijek ima veliki broj neuspješnih mirenja. Razloge za to treba tražiti u općoj recesiji koja je zavladala Europom i svijetom, pa posredno, poslodavci rade pritisak na prava radnika. Dijelom su čak upitna osnovna načela Europske socijalne povelje, a naročito u novim članicama EU. U tim zemljama industrijska demokracija je u povojima, te napad na ionako nisku razinu prava radnika to teže pada. Ukoliko se u interesnim kolektivnim sporovima ne postignu rješenja, to je i zbog toga što su obično interesni sporovi ispolitizirani do te mjere, da oni postaju društveni dijelom i politički sporovi.
No i onda kad su mirenja neuspješna, popravlja se daljnji dijalog među strankama u sporu i pristup dolaska do rješenja.
