KAKO UNAPRIJEDITI MIRENJE U HRVATSKOJ

KAKO UNAPRIJEDITI MIRENJE U HRVATSKOJ

Iako poznat stoljećima, jer su ga prakticirali drevni narodi u rješavanju sporova među mještanima, ipak, postupak mirenja postaje jedan od priznatih načina rješavanja sporova tek u prošlom stoljeću. Najprije su ga prakticirali u anglosaksonskom sustavu, da bi postupno zauzeo svoje mjesto i u većini europskih država, pa tako i u Hrvatskoj.

Što je mirenje

Iako je poznat pod različitim pojmovima (medijacija, mirenje, posredovanje, ADR i dr. ), postupak mirenja u svim pojmovima znači isto. Mirenje je postupak u kojem treća, neutralna osoba pomaže strankama u sporu da dođu do rješenja. Pri tome izmiritelj (miritelj) ne donosi za stranke obvezujuće odluke. Iz definicije je vidljivo da je postupak mirenja iznimno jednostavan, nema formalnosti, stranke same odlučuju o svojim interesima, dakle, same su gospodari svoga spora.

Upravo zbog ove jednostavnosti i neposrednosti u rješavanju sporova mirenje je postalo jedan od najčešće korištenih načina za rješavanje sporova. Poznato je da se u SAD-u najveći postotak sporova rješava mirenjem, a u zemljama EU je razvoj mirenja započeo prije tri desetljeća, da bi danas bio na zavidnoj razini. U SAD i zemljama  EU, moglo bi se reći, da mirenje više nije alternativni postupak suđenju, nego je suđenje alternativni postupak mirenju.

Mirenjem do rasterećenja pravosuđa

Stoga je Europska komisija 19. travnja 2002. godine donijela Zelenu knjigu o alternativnom rješavanju sporova u građanskom i trgovačkom pravu (Green paper on alternative dispute resolution in civil and commercial law, COM (2002) 196 final), a nakon toga je 22. listopada 2004.godine, predložila i nacrt Direktive o određenim aspektima mirenja u građanskim i trgovačkim predmetima koji su Europski parlament i Vijeće usvojili 21. svibnja 2008.g. (Službeni list Europske zajednice L136 od 24. svibnja 2008.g.). U Direktivi je ukazano na veliki budući potencijal mirenja u rješavanju svih vrsta sporova, čime se ujedno i osigurava veća brzina rješavanja predmeta na sudovima i brži pristup pravosuđu. Mirenje je prema mišljenju Europske komisije prepoznato kao pogodno sredstvo smanjenja pritiska na pravosuđe, čime se smanjuje vrijeme rješavanja sporova, te posredno utječe na troškove u proračunu.

Ovakav razvojni trend mirenja svakako je imao utjecaj i na razvoj mirenja u  Hrvatskoj i zemljama u regiji. Kako je Republika Hrvatska kandidatkinja za punopravno članstvo u Europskoj uniji, tako je i u Republici Hrvatskoj po prvi puta izrađen cjeloviti pravni okvir za nesmetano odvijanje alternativnih načina rješavanja sporova. U Hrvatskoj je 2003.g. donesen Zakon o mirenju (NN 163/03 i 79/09). U ovaj su Zakon po prvi puta ugrađene smjernice Preporuke o mirenju u građanskim i trgovačkim sporovima da „zemlje članice (Vijeća Europe) uvedu posebna pravila o mirenju u građanskim stvarima gdje god je to prikladno“.

Počeci mirenja u Hrvatskoj

Istovremeno sa donošenjem Zakona o mirenju osnovano je nekoliko centara za mirenje pri HOK-u, HGK-u, HUP-u, ali, bez značajnijih pomaka u razvoju mirenja. Za radne je sporove karakteristično navesti da su mirenja u kolektivnim radnim sporovima, kao procesna pretpostavka zakonitog štrajka započela sa donošenjem Zakona o radu 1995.g. Međutim, tek nakon utemeljenja  GSV-a i Ureda za socijalno partnerstvo Vlade Republike Hrvatske razvoj mirenja u kolektivnim radnim sporovima je postao jedinstven, organiziran postupak. Obrazovanjem prvih izmiritelja, donošenjem Pravilnika i  Liste izmiritelja kao i administrativne podrške iz Ureda, stvorene su prave pretpostavke za funkcioniranje mirenja u kolektivnim radnim sporovima. Iako je još 1995.godine u prvom Zakonu o radu  (članak 126) postojala mogućnost mirnog rješavanja individualnih radnih sporova prije podnošenja tužbe sudu, to se u praksi nije koristilo. Priliv predmeta na sudove bio je sve veći. Trenutno je na sudovima oko 200 000 neriješenih predmeta, a godišnji priliv novih predmeta kreće se od 11 000- 20 000. Unatoč velikom broju sudaca i odvjetnika pravosuđe je zagušeno sudskim predmetima što usporava mogućnost da se realizira pravično suđenje u razumnom roku, stvara se nesigurnost i neizvjesnost kod svih stranaka, bez obzira radi li se o radnim ili trgovačkim sporovima, jer se onemogućava dinamika u poslovanju i realizaciji radnih odnosa.

Iako su svi navedeni problemi poznati, iako postoje strateški dokumenti o razvoju mirenja i zakonski okvir, ipak,  napredak se čini spor unatoč mnogim institucijama koje se njime bave. Zašto je tome tako? Jedan od važnih razloga je nedovoljna obaviještenost o postojanju mogućnosti mirenja u Hrvatskoj (osim u institucijama koje se bave mirenjem, obični građani, pa i radnici, o mirenju nisu obaviješteni), ne postoji razvijena svijest o dobrobiti mirenja, previše egzistira tradicionalan pristup rješavanja sporova koji je dodatno pojačan u nekim strukturama pravosuđa i odvjetništva, strah od gubitka ugleda u profesiji i materijalne dobiti od sporova, raspršenost centara za mirenje, donedavni nedostatak edukacije i akreditacije  izmiritelja i trenera, inertnost sustava koji treba promovirati mirenje, ograničenja u ZPP-u  i dr.

Značajna dva iskoraka koja su unaprijedila mirenje u Hrvatskoj su vezana za dvije važne institucije za mirenje u budućnosti. S jedne strane to je Pravosudna akademija koja je od osnovana Ministarstva pravosuđa i koja je sudjelovala zajedno sa ostalim dionicima u PHARE projektu, te bila nositelj obrazovanja  sudaca za izmiritelje, a s druge strane, to je URED ZA SOCIJALNO PARTNERSTVO koji je u cijelosti proveo MATRA PROJEKT „Mirenje u individualnim radnim sporovima“ čime su stvoreni svi preduvjeti da se razvoj mirenja ubrza. Valja ovdje naglasiti da je donošenje propisa o akreditaciji i sadržaju osnovnog programa za obrazovanje izmiritelja bila osnovna pretpostavka za prepoznavanje kvalitete u postupku mirenja i njegov razvoj. Potrebno je spomenuti i Hrvatsku udrugu za mirenje koja okuplja gotovo sve izmiritelje u Hrvatskoj i akreditirana je za obuku novih izmiritelja.

Razvijati mirno rješavanje sporova

Rezultati pilot-projekta u okviru Matra-projekta, o  mirenju u individualnim radnim sporovima su ohrabrujući. Pilot projekt trajao je od 2007-31.12. 2009.g. i u njemu je provedeno 156 mirenja od čega je 58% završilo nagodbom. Time je dokazano da je mirenje brži, jeftiniji i za radnika jednostavniji način da dođe za sebe do povoljnijeg rješenja. To je poticaj da se krene dalje. U svim županijama postoje obrazovani izmiritelji, usvojeni su dokumenti, na socijalnim partnerima ostaje obveza edukacije radnika da ih se potakne da izaberu mirenje umjesto suda. Pravne prepreke za to više ne postoje.

Verifikacija dobrih rezultata u mirenju je najbolja osnova za širenje mirenja u Hrvatskoj. Potrebno je više napora, pa i više sredstava da se oni koji su u sporu uvjere u dobrobit mirenja. To više nije i ne može biti svedeno samo na entuzijaste, jer svijet u mirenju vidi ravnopravni institut drugim institutima. Sindikati su kao socijalni partneri, ali i kao interesni predstavnici radnika koji se spore prošli sve faze edukacije za izmiritelje. Na njima je također dio odgovornosti za uspjeh ili neuspjeh mirenja.

Rezultati koji su poznati ne ostavljaju mjesta za neodlučnost u promociji mirenja, jer je ono posve sigurno Hrvatska budućnost. Izmjene i dopune Zakona o mirenju koje su u postupku donošenja, trebale bi mirenje učiniti još dostupnijim svima koji se za takav oblik dobrovoljno opredijele, bez ikakvih ograničenja.

Uskoro izmjene Zakona o mirenju

Prvi Zakon o mirenju  Republika Hrvatska donijela je 2003. godine. Isti je predstavljao pravni okvir za razvoj, ali i poticanje afirmacije mirenja kao jednog od načina rješavanja sporova. U cilju poticanja sustava alternativnog rješavanja sporova, te usklađenja tog Zakona s pravnom stečevinom EU-a u tom području, u tijeku je donošenje novog Zakona.

Zakon o mirenju je prema svome području primjene definiran kao opći, krovni zakon koji sadrži temeljne postulate za korištenje mirenja te velik broj pitanja prepušta autonomiji stranaka.  Zakon će se primjenjivati u sporovima o pravima kojima stranke mogu slobodno raspolagati. Kako se, međutim, mirenje i drugi načini alternativnog rješavanja sporova po posebnim zakonima koriste i u kontekstu nedispozitivinih sporova, osobito u obiteljskom pravu, propisano je, po uzoru na druge medijacijske zakone Europske Unije, da će se i u takvim sporovima kao supsidijarni izvor primjenjivati Zakon o mirenju, ako to odgovara prirodi pravnog odnosa i ukoliko posebnim zakonom nisu propisana drugačija pravila.

Postupak mirenja se može provesti i onda kada se o istom predmetu već vodi sudski, arbitražni ili drugi postupak. U tom smislu prostor za mirenje ostaje konstantno otvoren, bez obzira je li spor tek nastao, ili je on već iznesen pred neko drugo nadležno tijelo.

Kada je riječ o postupku mirenja i rokovima za zahtjev za zaštitu prava Zakon ujedno uređuje postavilo se pitanje što učiniti u slučaju u kojem se druga stranka nije očitovala u zadanom roku na prijedlog o pokretanju postupka mirenja pa se time smatralo kako prijedlog nije prihvaćen (odnosno, prema Zakonu o mirenju se smatralo da je prijedlog odbijen) – dakle, postavilo se pitanje što učiniti u tom slučaju s obzirom da postupak mirenja nije počeo, a prekluzivni rok od 15 dana počinje prema ZOR-u teći od dana okončanja postupka mirenja. U tom slučaju ako je posebnim propisom određen rok za podnošenje tužbe, taj rok ne teče dok mirenje traje, a može isteći najranije protekom petnaest dana od dana dovršetka mirenja. Ako druga strana izbjegava primitak prijedloga za provođenje mirenja, rok za podnošenje tužbe počinje teći istekom 30 dana od dana kada je podnesen prijedlog.

Međutim u slučaju u kojem se druga stranka nije očitovala u zadanom roku na prijedlog o pokretanju postupka mirenja pa se smatra kako je prijedlog odbijen te mirenje zapravo nije niti započelo uvedena je presumpcija da će se, u slučaju kad je posebnim propisom određen rok za podnošenje tužbe (prekluzivni rok ), smatrati da je mirenje okončano.

Zakon ujedno regulira učinak nagodbe sklopljene u postupku mirenja, odnosno propisani uvjeti pod kojima se sklopljena nagodba može ovršiti. Propisano je da nagodba djeluje između stranaka i stvara obvezu koju su stranke dužne pravodobno izvršiti te da medijacijska nagodba ima i svojstvo ovršnog naslova koji se može neposredno ovršiti, ako sadrži izričitu klauzulu o dopuštenju ovrhe (klauzulu ovršnosti), kojom obvezanik bezuvjetno dopušta ovrhu o roku dospjelosti tražbine. Alternativno, stranke se mogu sporazumjeti da, ako to odgovara njihovim potrebama, nagodbu redigiraju i u drugom obliku koji će nagodbi osigurati neposrednu ovršnost.

Navedeni Zakon morao bi biti poticaj razvoju mirenja u RH.

Ustrojen ured za mirenje pri GSV-u Zagreba

Dana 23. studenog 2010. u prostorijama poglavarstva grada Zagreba održan je 2. sastanak miritelja Ureda za mirenje pri Gospodarsko-socijalnom vijeću (GSV) u Gradu Zagrebu. Uz predstavnike Ureda za socijalno partnerstvo RH, Ministarstva pravosuđa RH, te Grada Zagreba, sastanku je prisustvovalo i 20-tak miritelja koji su prošli obuku za mirenje u individualnim sporovima.

Naglasak sastanka bio je na pokretanju i stvaranju mreže miritelja odnosno postupaka mirenja u radnim sporovima. Na sudovima se vodi ogroman broj radnih sporova a dio njih mogao bi se riješiti u postupku mirenja. Postupak mirenja je brz, efikasan i jeftin. Ne nameće odluku trećeg, već suprotstavljene strane uspostavljaju prekinuti dijalog i same svojom voljom, bez prisile, traže rješenje koje bi moglo biti zadovoljavajuće za oboje, a postignuti sporazum može imati snagu ovršne isprave.

Prisutni su s odobravanjem primili činjenicu da je osnovan Ured za mirenje pri Gospodarsko-socijalnom vijeću u Gradu Zagrebu, te da su doneseni prateći akti i zaključci GSV-a. Taj ured trebao bi davati uslugu mirenja u radnim sporovima na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije. Također je uspostavljena i Lista miritelja Ureda za mirenje pri GSV-u u Gradu Zagrebu. Zaključeno je da će Ured za socijalno partnerstvo na slijedećoj sjednici GSV-a potaknuti edukaciju predstavnika poslodavaca i sindikata, predložiti uspostavu sustava mirenja na mikro razini poslodavaca i sindikata, u početku, u pojedinim većim trgovačkim društvima i ustanovama (Zagrebački Holding, Grad Zagreb i neke veće tvrtke koje će predložiti predstavnici socijalnog partnera od strane poslodavaca). Miritelji će u međuvremenu održavati redovite treninge i sastanke za miritelje u razmacima mjesec dana.

Ovi prvi koraci mogli bi zaista biti početak novog načina promišljanja u rješavanju radnih sporova, posebice onih koji su pogodni za rješavanje mirenjem. Još uvijek nedostaje institucionalni okvir koji bi jasno i nedvojbeno utro put prema mirenju kao primarnom načinu rješavanja svih pa tako i radnih sporova. Postoji bojazan da mirenje neće poprimiti šire okvire ako će ga se uvoditi samo kroz pilot projekte kod pojedinih poslodavaca. Također treba biti svjestan da su mnogi radni sporovi posljedica očiglednih povreda prava (npr. neisplata cijele plaće, neisplata prekovremenog rada) pa nije vidljivo kako bi se taj postupak imao provesti osim da se isključivo jedna strana (radnik) odrekne dijela svojeg prava. S druge strane, mirenje bi moglo dati dobre rezultate kod složenijih sporova, kao što su otkazi, (ne)napredovanje, mobbing, diskriminacija, naknada štete i sl.