Biti idealan vođa podrazumijeva 1000 stvari – on mora znati komunicirati, ali je i voljan slušati. Zainteresiran je i voli pohvaliti, daje podršku i brižan je, a odaje poštenje i dostojan je povjerenja, objektivan je, tolerantan i pravedan. Vjeruje podređenima, motivira, pruža izazove a timski je orijentiran. Stoji na raspolaganju ljudima, prijateljski je naklonjen…
U malo kojoj organizaciji se timski rad smatra kvalitetnim, a još je manje onih gdje se rad u timu ne bi mogao dovesti na bolju razinu. Uz dovoljno truda, ljudi u timu mogu značajno popraviti razinu komuniciranje i suradnju različitih skupina, ali održavanje te razine zahtijeva stalnu pažnju svakog člana tima.
Cilj svake organizacije je postići sveukupnu djelotvornost, da svi rade dobro individualno, a ne samo pojedine grupe. Iako svatko želi promijeniti svijet, nitko ne želi promijeniti sebe – moramo naći način da podržimo druge, a ne da ih okrivljujemo za svoje probleme; iako se svatko može posvetiti napornom radu, pitanje je koliko se možemo posvetiti ciljevima organizacije kao cjeline.
Kao kompanija, nikad nećemo biti bolji nego što smo jedni prema drugima. Timski rad može pružati takvo zadovoljstvo da ga je samog po sebi moguće smatrati nagradom – a ako se pretvorimo u onog koji redovito surađuje s drugim kolegama, u očima drugih ali i svojima na kraju, dobivamo neprocjenjivu vrijednost.
UMIJEĆE GOVORA
Način na koji nešto kažemo može biti jednako važan kao i ono što govorimo – štoviše, način na koji se nešto kaže može biti i značajniji od njegovog sadržaja.
To je onaj sarkazam koji smo svi sigurno barem jednom u životu doživjeli od svojih nadređenih ili podređenih – neki komentar ima posve drugačije značenje, ovisno o glasu na koji se izgovara. Što se tiče samog sadržaja – da naravno, važno je o čemu se priča u nekom odnosu, ali
način obraćanja ključan je u izgradnji dobrih međuljudskih odnosa
. Naime, ako netko misli da ga njegov šef ne cijeni a to prosuđuje po načinu govora, neće imati motivacije da se trudi. A mala je količina vremena i truda potrebna da bi se način na koji netko govori poboljšao.
Možemo povući zanimljivu paralelu s opasnom situacijom koja nam se na poslu sigurno neće dogoditi. Primjerice, kada netko zatoči taoce negdje, gotovo 90 posto pozitivnog razrješenja ovisi o pregovaračkom timu, dakle o načinu govora. Zašto bi bilo drugačije u radnom okruženju?
Puno je lakše kratkoročno i na svoju ruku donositi brze odluke, biti strog i vrijeđati, te se prepirati argumentima koji odnose pobjedu a uništavaju odnose s drugim ljudima. A opet, nevjerojatno malo vremena potrebno je da dopustimo drugima da sudjeluju u raspravi ravnopravno, da zamolimo za nečiji trud umjesto da ga zahtijevamo, da izrazimo neslaganje ali da pritom ne budemo bezobrazni. Međutim, to u sebi nosi jednu određenu stvar – moramo imati određeni stav jedni prema drugima. A ako se malo raspitate ili samo obratite pozornost, shvatit ćete da ljudi ni sami ne znaju što o nekima iz svog kolektiva točno misle.
MITOVI O RUKOVOĐENJU
Osam je bitnih značajki važnih za dobro rukovođenje:
– posvećenost poslu,
– pouzdanost,
– zahtjevnost,
– čovjek od djela,
– odlučnost,
– određenost,
– sposobnost dubokoumnog razmišljanja,
– pravednost.
Koliko ovih karakteristika možete naći u sebi? Koliko u vašem šefu?
A koja je razlika između vođe i rukovoditelja? Vođa je svatko tko ima sljedbenike. I obrnuto, bez obzira na titulu, ne možete biti vođa bez sljedbenika. Jeste li ikad radili za rukovoditelja koji nije bio dobar vođa? Netko tko nije tražio vaše prijedloge, tko nije htio slušati i tko je imao previše posla da bi davao komplimente za vaš rad? Razlika je u tome da dobar šef VODI SLJEDBENIKE, a loš UPRAVLJA PODREĐENIMA.
SINDROM DOBRIH VIJESTI
Da, većina šefova ne želi slušati loše vijesti, tj. rečenice poput: „to se nije moglo izvesti jer…“, ali postoje i oni
šefovi koji nikad ne mogu čuti loše vijesti
. Njihovi suradnici moraju plaćati visoku cijenu ako žele biti iskreni. To donosi atmosferu u kojem vlada povlađivanje ali i ono mnogo gore –
sakrivanje činjenica
. Oni koji ne mogu prihvatiti ulogu ulizica koji nose samo dobre vijesti, ili odu ili zatraže premještaj. Drugi opet dobiju otkaz zbog „neposluha“.
Ali to nanosi i štetu samoj organizaciji – ako se
blokira tok negativnih informacija prema čelnim ljudima
, dolazi do prave zbrke jer loše vijesti naravno ne nestaju, ako se zataškavaju. Pravi rukovoditelji znaju kako se otvoreni suočiti s lošim izazovima, a pravi radnici znaju da ugađanje vođi nikad ne smije ići nauštrb posla. U krajnjem, kako će nas neki šef moći cijeniti kada kasnije sazna za sve probleme – možda ste ga na početku i utješili, ali opet ćete na kraju vi biti krivac koji ga „nije obavijestio da postoje problemi“.
U pravom poslovnom okruženju komunikacijske su linije vrlo otvorene, a loše se vijesti primaju na miran, profesionalan način.
Barem pred licem javnosti. Udaramo li mi ili naši šefovi kod kuće u neki jastuk ili boksačku vreću od bijesa, ne moraju svi znati.
Oni koji najbolje razumiju ukupnu situaciju, dakle da se i loše vijesti moraju prenositi bez ublaživanja mogućih posljedica, u najboljoj su poziciji da uspiju.
KAKO REAGIRAMO NA MOĆ?
Najbolji je vođa onaj kad ljudi jedva znaju da postoji, poštuje ljude, malo govori a kad je njegov posao gotov i cilj ispunjen – reći će:
MI smo to dobro napravili!
Ipak, zbog ega koji je izražen kod svih barem u jednom trenutku života, malo nas je koji možemo uvijek tako reagirati.
A tri su česte reakcije kako ljudi u većini slučajeva reagiraju na ponašanje svojeg šefa:
– borba,
– bijeg,
– pokoravanje.
Do
borbe
dolazi kad je čovjek izložen nečijem
maltretiranju
. Prirodna je reakcija u većini slučajeva:
uzvratiti
. Čak i najskromniji, najpovučeniji i najstabilniji od nas, u trenutku kad se osjete ugroženim zbog nečijeg maltretiranja, reagiraju burno.
Do
bijega
dolazi kad su ljudi
stalno izloženi maltretiranju
, jer je logično da od odnosa koji je obilježen trajnim konfliktom nastojimo pobjeći. U braku se zatraži rastava, na poslu ljudi – podnesu ostavku. Također, većina ljudi se ne voli boriti – možemo privremeno tolerirati neugodnu okolinu, no kada nestane nada da će se to promijeniti,
ljudi nađu bolju sredinu
.
Pokoravanje je najtužnija alternativa
. Ljudi dolaze na posao bez volje, bez ideja i ikakve želje za dostignućem jer smatraju da
rade samo kao tuđi pijuni
.
Nijedna od ove tri varijante nije najsjajnija i zato je najbolje moguće okruženje ono u kojem postoji
participativni stil
. U kojem postoji jedan vođa
koji donosi odluke, ali uz pomoć i komentare svojih suradnika.
U krajnjem, time i sam šef/vođa/rukovoditelj pokazuje da vjeruje u svoj tim, a to je posebno važno ako je tim sam okupio – jer kakvu poruku o sebi u krajnjem taj šef šalje ako ne zna odabrati svoj tim?
Zapravo na svoj
radni odnos treba gledati kao na vlastitu vezu – iskrenim razgovorom se postiže povjerenje i na kraju, dobar rezultat.
