U meni je dugo sazrijevala odluka o povlačenju iz aktivne politike. Definitivno sam odlučio prije tri mjeseca, a prve svoje suradnike o tome sam obavijestio u nedjelju, 28. lipnja, u 20,30 sati… »Tim je riječima, sada već bivši premijer, Ivo Sanader, na izvanrednoj konferenciji za novinare u Banskim dvorima, počeo obrazlagati svoju ostavku na dužnost premijera Vlade Republike Hrvatske, te na dužnost predsjednika Hrvatske demokratske zajednice. I nastavio: »Koalicijski partneri podržali su moju odluku i složili se da Jadranka Kosor preuzme premijersku funkciju…« Uporna inzistiranja novinara da navede razloge svoje ostavke ostala su bez odgovora. Čulo se samo – »osobni razlozi«. I točka. A ti »Laku noć, Hrvatska!« razbijaj glavu: je li posrijedi kukavičluk, izgubljena bitka u svojoj stranci/»jastrebovi« su preuzeli vlast/ bolest…
Ostalo je teklo prema unaprijed pripremljenom scenariju: Hrvatski sabor je primio ostavku premijera u pisanoj formi (u dvije-tri rečenice!!), raspravljao je o njoj 1. srpnja (bez nazočnosti premijera!!), a već 4. VII. održan je 13. sabor HDZ-a (u zagrebačkoj Areni). Sanader je održao vatreni govor, kao da kreće u izbornu kampanju za jesenje predsjedničke izbore, pozvavši pritom oko 10.000 članova HDZ-a (valjda i delegata na Saboru, što je ostalo nejasno) da za njegovu nasljednicu izaberu Jadranku Kosor. Izbor je tekao »po kratkom postupku«: – Koliko vas je za? – pitao je predsjedavajući skupa. »Ima li netko suzdržan? Nema. Izglasali smo!«
Tako je Jadranka Kosor postala najbrže izabrana čelnica jedne parlamentarne stranke u povijesti. Dakle, bez više kandidata, bez formalnoga razrješenja staroga predsjednika stranke te dužnosti, bez prebrojavanja glasova, bez kandidacijske, izborne i verifikacijske komisije; dakle, bez elementarne demokratske procedure, izabrana je nova predsjednica Hrvatske demokratske zajednice, »najveće političke stranke u povijesti hrvatskog naroda«, kako su slavodobitno isticali u diskusiji čelni ljudi te stranke.
Mi, koji nemamo rezervne domovine…
Mi koji nemamo rezervne domovine, koji živimo od svojih mizernih plaća i mirovina, koji radimo, a ne primamo plaću; mi koji ne školujemo svoju djecu na prestižnim školama i fakultetima u inozemstvu; mi čiji su najdraži dali svoje živote za Hrvatsku; mi koji smo nevidljivi za mnoge u vlasti i od vlasti; mi koji smo blagi kao bezbrižnost, trpimo ugrize »domaće uši koja najžešće grize«. Ovi našijenci, dojučerašnji bezgaćaši, musavci, guskonosci, kokošari, nepismenjakovići i njima slična »gospoda«, dobro su nas opelješili, držeći ruku na srcu i pjevajući »Croatio, iz duše te ljubim«. I što sada? Tko je odgovoran što smo »dotjerali cara do duvara«? Mi smo bili »u banani« i prije globalne recesije. Tko je odgovoran što tzv. »iseljena Hrvatska « ima sve veći broj mladih Hrvata iz Hrvatske, a domovina nam demografski propada? Ne može se u nedogled nacionalizmom i šovinizmom sakrivati domaće lopove i gangstere, korupciju koja izjeda Hrvatsku sa svih strana – od vrha do dna, te inozemni i unutrašnji dug koji zastrašujuće raste… Što je još preostalo da nismo rasprodali strancima? Govori se o prodaji zemlje, otoka, šuma, vode… To se ne smije dopustiti, pa makar travu pasli. Ta valjda nećemo biti robovi u vlastitoj domovini! Druge, osim ove, nemamo. A ni ne treba nam. Trebaju nam samo stručni, sposobni, pošteni i domovini odani ljudi, da nas izvuku iz ovoga gliba u koji smo upali. A takvih ljudi ima. Posebno mladih.
Hoćemo prijevremene izbore!
U samo proteklih osam dana na Facebooku se javilo oko 100.000 građana, izražavajući svoje nezadovoljstvo prijedlogom i izborom Jadranke Kosor za premijerku Vlade Republike Hrvatske. Drže da su i ona i njeni ministri nekompetentni i nesposobni da Hrvatsku izvuku iz recesije.
Ako to nije mogao (i znao) Ivo Sanader, kako će tek Jadranka Kosor, bez ijednoga dana staža u gospodarstvu i diplomaciji? Poruka je više nego jasna: Hoćemo nove izbore! Riječ je o drugorazrednim stručnjacima i političarima, nedoraslih težini trenutka u kome se Hrvatska nalazi.
Koalicijski partneri HDZ-a, bez kojih ne bi bilo niti Sanaderove, niti Kosoričine Vlade, morali bi voditi računa i o svojoj političkoj budućnosti. Novi parlamentarni izbori mogli bi značiti i nestanak njihovih strančica s političke scene (valjda od toga nije važnija buduća saborska mirovina, za koju se još nisu stekli uvjeti).
Gdje je naprasno nestao onaj bahati, samouvjereni, odlučni, optimistični Ivo Sanader, koji je, onako visok, korpulentan, elokventan i obrazovan, natkrilio (činilo se) i samu Europu svojom proeuropskom politikom?
»Sve je sada dim i pepeo, sve proguta čađa tamna…« »Vrijeme je za novi početak« – poručuje Ivo iz pepela.
Vrijeme je za nove izbore!
