Čovjekova moć je tako ogromna da on čak ima moć učiniti sebe bespomoćnim. A strah je jedna od najgorih stvari koje si u životu možemo dozvoliti, jer nas vodi tome da postajemo osrednji! U ovo krizno vrijeme pojam straha pojačava nam se iz mjeseca u mjesec.
Najprije se bojimo hoće li nam produljiti ugovor na poslu (ako ga uopće imamo). Ako ga produlje recimo na 6 mjeseci brine nas hoće li plaća biti redovita. Ukoliko je plaća redovita rađa se bojazan od toga hoće nam li je smanjiti. Ako se to dogodi – onda se pitamo hoće li doći do novog smanjenja. U uobičajenoj situaciji ovakvo bi se stanje panike nazivalo paranojom, a sada je to čista realnost.
Prema zadnjim i najsvježijim podacima, broj nezaposlenih u Hrvatskoj na samom početku godine porastao je na više od 370 tisuća, što je za desetak tisuća više od broja nezaposlenih prije mjesec dana. Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje registrirano je 372.484 nezaposlenih, dok je slobodnih radnih mjesta tek 8441. „Vrt koji je zapušten ne može se brzo urediti“ odgovara Vlada na ove crne brojke. Što je izjava s kojom se moramo složiti, jer ovo „ratno stanje“ već dugo traje.
Broj nezaposlenih posljedica je trajnih gubitka radnih mjesta od 2008. godine, dodaju i napominju da će taj broj rasti do veljače ili ožujka ove godine, kada će biti najveći. Otvaranje više radnih mjesta nego što gubimo očekuje se u drugoj polovici sljedeće godine. Zadnji put kada je broj nezaposlenih u Hrvatskoj prešao 350.000, bilo je u ožujku 2003. godine, a ima dana kad se u doslovce jednom satu, broj nezaposlenih poveća za više od stotinu.
Usprkos velikom trudu Vlade, u nešto više od šest mjeseci primjene Zakona o poticanju zapošljavanja broj nezaposlenih porastao je za gotovo 45 tisuća (14,5 posto). Zbog toga su pretpostavke da će nezaposlenost rasti sve do druge polovice 2013. godine.
U EKONOMSKOJ KRIZI DOLAZE NOVI STRAHOVI
1.) Strah od skupoće
Nova poskupljenja u 2013. su se dogodila. Izmjene u poreznom sustavu, koje su djelomice posljedica usklađivanja s propisima EU, kao i povećanje cijena hrane i energenata na svjetskom tržištu. Srećom, Hrvati su već navikli na cjenovne šokove.
2.) Državna zaduženost
Država će za sljedeću godinu trebati platiti 15 milijardi kuna glavnice plus kamate, a to će moći vratiti samo novim zaduživanjem. Tu je i pad kreditnog rejtinga, a da ne govorimo da sve to moramo smanjivati s obzirom na naš ulazak u eurozonu.
3.) Strah od (ne)ulaska u Europsku uniju
Premda su šanse da se ostvari crni scenarij neulaska Hrvatske u Europsku uniju 1. srpnja 2013. godine vrlo male, ta mogućnost postoji. A to bi za nas imalo teške posljedice, između ostalog ostali bismo bez bi mogućnosti korištenja izdašnih sredstava iz fondova Unije, te bi nam smanjilo izglede za strana ulaganja. No taj strah postoji i s druge strane medalje kao strah od ulaska u Europsku uniju. Ne znamo hoće li nam tada biti bolje ili će tek tada biti još teže zbog jače konkurencije, tečajnih šokova i svega za što uopće nismo sigurni da nas čeka.
4.) Strah od blokada i ovrha
Preskočimo sve one koji su posegli za kamatarima, ali i onda ostaju mnogi koje spašavaju zaštićeni računi. Navodno da čak 242 tisuće građana ima blokirane račune, a njihov je ukupan nepodmireni dug premašio 16 milijardi kuna, zbog čega je strah od ovrha građana opterećenim kreditima i nezaposlenošću više nego opravdan.
5.) Strah od sve manjih primanja
Neto plaće u prošloj su godini u prosjeku smanjene oko pet posto, zbog čega su je mnogi s takvom radošću pozdravili 31.12. Očekuje se da se i u 2013. godini nastave smanjivati plaće. Stoga se mnogi boje hoće li im plaće padati, a s time hoće li moći zadržati dosadašnji standard, hoće li imati za golu egzistenciju, te hoće li moći i dalje otplaćivati svoje kredite uz što je vezan i gornji strah od ovrhe.
6.) Strah od ostanka bez posla
Zato što broj nezaposlenih u Hrvatskoj raste iz dana u dan i zasad nema naznaka da bi tome uskoro mogao doći kraj. Sve tomu ne pridonose ni prijetnje određenih poslodavaca koji u trenutku shvaćanja da nemaju kontrolu nad situacijom, prestaju imati i kontrolu nad svojim glasom zbog čega se u radnike uvlači strah da su oni sljedeći na popisu za otkaz, koji tada kreću razmišljati o vrsti svog ugovora i sve lakše pristaju na smanjenje svojih prava.
U situaciji kad su posao i rad sam po sebi toliko nesigurni, sve se češće spominju povrede radničkih prava, ali se na njih obraća sve manje pažnje. Došlo je do toga da se danas spominju tužbe državi, jer plaće kasne. S time da tu većinu nervira “bahatost” određenih radnika koji ističu da im plaće kasne nekoliko dana, dok neki plaću nisu vidjeli zadnjih 6 mjeseci?
Nezadovoljstvo, ogorčenost, cinizam – sve su to posljedice stanja u državi. Sve više ljudi žive u stalnom strahu, tjeskobi, strepnji da će se nešto loše dogoditi, neki imaju napade panike, neki paranoje, neki fobije.
Strah ima tisuću lica i naša je temeljna samoća jer nam uskraćuje izbore, zatvara putove. Pogledajte malo oko sebe. Sve više ljudi djeluje bespomoćno. Osim što teške priče možete čuti na gotovo svakoj kavi (jer iako posla nema, baš se zato o njemu priča više nego ikad), teške i tužne komentare možete čitati na svim društvenim mrežama: Facebooku, Twitteru, forumima, portalima, u komentarima ispod članaka. Osim toga, sve šale/lančani mailovi/slike s porukama postaju crno-humorne na način da prikazuju socijalu, nezaposlene i siromaštvo. Ali nekako, koliko god se uvijek mogli i trebali izvlačiti humorom, jer nećemo valjda sjest i plakat – ni to više ni smiješno. Jednostavno je već passe jer baš kao i nezaposlenost, predugo traje!
No, ima jedna problem s nama Hrvatima. A to je što mnogi od nas mogu sjediti i lamentirati o problemima u državi na 3 kave dnevno (iako jedva „skrpaju“ novac za njih), umjesto da se odluče na neki rizik i pokrenu se.
Čovjek posjeduje moć i odgovoran je za svoj život! Ne prihvaćajte ulogu žrtve ni pod koju cijenu. Svatko je za nešto sposoban!! Ali kad nam je jako teško, najlakše je to zaboraviti i prepustiti se stihiji.
U NEVOLJI TEK CIJENIMO NEKE STVARI
Svatko tko je bio barem jednom na bolovanju, zna da i „dobro“ može dosaditi. Da se razumijemo, ne govorimo o teškom bolovanju na kojem morate biti jer ne možete fizički funkcionirati, već o onom koje otvaramo zbog prehlade ili gripe. Koliko god nam je prva dva dana divno biti kod kuće, dulje spavati, raspoređivati si dan kako vam odgovara, nakon nekog vremena počnete se osjećati loše. I to zato jer vam se čini da vam je dan neispunjen, da ne pridonosite i ne služite dovoljno sebi ili svojoj obitelji.
Zaposlenost pruža mnoge dobrobiti: zarada, povišenje razine aktivacije, raznolikost okoline i raznolikost socijalnih interakcija, vremenska struktura dana i ostvarenje osobnog identiteta kroz radnu ulogu. Zbog toga je gubitak posla tako velik izvor stresa, posebice kad je u kombinaciji s nemogućnošću pronalaženja zaposlenja. Muškarce trajnija nezaposlenost (više mjeseci ili godina) pogađa još i snažnije nego žene, jer su jednostavno tradicionalno sebi u glavi stvorili pritisak da oni moraju „hraniti“ obitelj. Zbog toga se u takvoj situaciji kada samo supruga radi, kod njih javlja još veća anksioznost, depresija, nezadovoljstvo životom, napetost, sniženo samopoštovanje, osjećaj beznađa, alkoholizam – jednom riječju: BESPOMOĆNOST, koja je inače najgora emocija koja se javlja kad izgubimo posao ili živimo u strahu da će se to uskoro dogoditi.
Godišnja anketa ‘The World Speaks’ ponudila je ispitanicima listu briga i upitala ih koje od njih su u zadnje vrijeme najviše spominjali u razgovoru sa svojim prijateljima i obiteljima. Prema rezultatima: korupcija i siromaštvo ne silaze s jezika većine svjetske populacije, nezaposlenost je odmah do njih, a za globalno zatopljenje više skoro nitko ni ne mari. Istraživanje koje je nad 11 tisuća ljudi iz 23 različite zemlje proveo BBC pokazuje kako je nezaposlenost strah koji najviše raste diljem cijelog svijeta. Korupcija i siromaštvo još su uvijek na vrhu liste, no nezaposlenost je u odnosu na prošlo istraživanje iz 2009. godine spominjana čak šest puta više. Porast zabrinutosti oko posla zabilježena je u svim zemljama u kojim je provedeno istraživanje, a skoro četvrtina ispitanih raspravljala je prošli mjesec o toj temi u bilo kojem obliku.
ZAŠTO JE POGREŠNO BOJATI SE ?
Strah je negativna emocija koja paralizira cijeli naš sustav (emocionalni, tjelesni, kreativni…). Strah nastaje prvo u našem umu. Ako ga potom pohranimo u podsvijest tada se bojimo sve više. On je osnovna emocija zasnovana na instinktu i time podloga mnogim drugima – ljutnji, ljubomori, pa često i tuzi ili stidu. Ljutnja i tuga mogu se temeljiti na strahu da će se neugodna situacija ponavljati i da se nećemo moći nositi s njom, dok ljubomora i stid nastaju na temelju straha da s nama nešto nije u redu, da smo manje vrijedni od drugih i slično..
Zanimljivo je da ljudi mnogo lakše odgovaraju na pitanje čega se boje, nego na ono što žele i što vole u svom životu. Ono u što mnogi ljudi ne vjeruju (a zaista JEST čisti i pravilan odraz psihe) je činjenica da strah privlači ono čega se bojimo, kao magnet. Strah blokira vlastitu energiju, stoga nije učinkovit ni u kojem obliku u našem životu.
Na sličan se način uopćavaju i strahovi kod odraslih ljudi, po principu tko se jednom opeče, puše i na hladno. Sve ono što je slično i podsjeća na ono što je jednom ili više puta izazvalo strah, postaje nam potencijalna opasnost. A to je pogrešno jer niti je svaka radna okolina isti, niti poslodavac, niti ćemo cijeli život imati istu plaću niti će ova kriza vječno trajati. Ali to je taj ljudski problem: duže pamtimo loša razdoblja nego dobra i koje god da se godine nešto dobro dogodilo (bilo to prije 2 ili 10), mi smo to u lošim uvjetima nekako skloni bacati u davninu.
A strah je opasna emocija jer nas izbacuje iz naše zone komfornosti. Upravo iz tog razloga nam stvara toliko jaku nelagodu dok ga iskušavamo. Strah je emocija koja nas zaustavlja u našim akcijama. Ako joj dopustimo da to i učini, samo je jačamo. Sve na što je čovjek fokusiran, to i raste. Čim nam je fokus na strahovima, tada će oni postajati sve veći i jači. Ako usmjerimo svoj fokus na stvari koje u životu želimo postići, strah će za nas predstavljati samo jednu malu stepenicu koju trebamo prijeći do cilja.
Naravno da nećemo našim fokusom ili samouvjerenošću promijeniti stanje u državi niti to hoće li nam neka korporacija/firma odgovoriti na životopis, ali ćemo se usmjeriti na nešto drugo, što dotad možda jednostavno nismo vidjeli. Pitanje je samo što odaberemo i koliko smo svjesni izbora koje imamo. Umjesto da svaki dan mislimo da će se nešto loše dogoditi, bolji je izbor da usmjerimo svoj fokus na nešto pozitivno. Na taj način ne dopuštamo strahu da nas blokira i upravljamo situacijama u kojima se nalazimo.
Život može biti strah, a život može biti i prepuštanje. Kad već morate u jednom trenutku prepustiti kormilo hladnoj struji koja je odjednom došla, onda se prepustite. Evo gledam jednu svoju bivšu kolegicu. Dobila je otkaz kao višak. Bila je u teškoj depresiji puna 3 mjeseca. Bespomoćna, u minusima, fizički izmučena. Prije mjesec dana primila se onoga što je u životu radila samo u slobodno vrijeme (kojeg nikad nije imala): slikanje. I pokrenula biznis zidoslikarija. Zvuči smiješno? Nećete vjerovati, zarađuje i to gotovo istu plaću koju je imala na svom bivšem poslu. Pa sad vi recite. Po nekim pretpostavkama, oporavit ćemo se tek 2017. Dotad nitko ne može samo čekati. Možda trebamo samo malo bolje otvoriti oči, povezati se s nekim starim prijateljima i kolegama i krenuti prema jednom novom cilju. Nikad ne znamo kamo bi nas taj brod mogao odvesti!
