U ovo blagdansko vrijeme suočeni smo sa situacijom u kojoj jedna firma dovodi u pitanje sudbinu cijele države. Iako je borba za očuvanje njih, a nažalost samim time i nas grčevita, teško je sa samopouzdanjem govoriti o ikakvoj sigurnosti.
Uoči Međunarodnom prazniku rada, radnik se u Hrvatskoj ne osjeća sigurno. No, rad je bio i ostao jedna od temeljnih vrijednosti kulture i civilizacije i svaka je civilizacija počivala na ideji da je rad u samoj srži ljudskog postojanja.
Najprije se dogodio rat, a nakon toga je utjecaja imala i tranzicija. Sve je to uvelike promijenilo uvjete života koji postaju sve nesigurniji, a pri čemu neizbježno strada i rad odnosno ono najvažnije, mi radnici.
Što točno danas znači Međunarodni praznik rada?
Međunarodni praznik rada u povijesti je bio dan odnosno praznik koji je slavio običan narod. Radnici tog dana nisu išli na posao, bez obzira na to što su o tome mislili njihovi poslodavci. Toga dana zamijenile bi se uloge u društvu. Kralja i kraljicu biralo se među običnim pukom, a pripadnike vladajuće klase često se ismijavalo. Stoga se obilježja svibanjskih svetkovina lako moglo poistovjetiti s idejama za koje se zalagao radnički pokret. U 20. stoljeću socijalističke stranke su prihvatile 1. svibnja kao praznik.
Suočeni smo sa starim, ali i novim izazovima
Britanski povjesničar civilizacija Arnold Toynbee tvrdio je kako je jedan od bitnijih uzroka propasti civilizacija nesposobnost elita i vođa da ponude kreativne odgovore na nove izazove.
No, s čime smo kao radnici danas suočeni? Što sve proizvodi nesigurnost i stres kod radnika? Osim ugovora koji imaju rok trajanja, neisplate plaća ili njihova kašnjenja, ono što muči one koji jesu zaposleni jesu uvjeti na poslu – dnevni uvjeti odnosno situacije koje im se događaju.
Prema podacima, najveći je udio zadovoljnih radnika u Danskoj, čak 93,4 posto, dok odgovarajući prosječni udio u Europskoj uniji iznosi 62 posto.
Europski radnici bilježe manji broj radnih sati, ali i višu razinu stresa, pokazala je studija Europske fondacije za poboljšanje uvjeta života i rada. Među ostalim važnim spoznajama su i one o ubrzanom tempu rada i kraćem radnom tjednu. Samo trećina ispitanih radnika izjavila je da im radno mjesto nudi dobre izglede za napredovanje, a jedna trećina ocjenjuje da su im zdravlje i sigurnost na radnom mjestu ugroženi. Porastao je broj radnika koji na radnom mjestu koriste računala i internet dok su prilike za profesionalno usavršavanje na radnom mjestu ograničene – što je za novo vrijeme jedan posve stari izazov i zapravo ne bi trebalo biti tako, već potpuno obrnuto.
Među najvećim stresorom koje im izazivaju bilo nadređeni bilo kolege, radnike najviše smeta neprihvaćanje i neuvažavanje tuđeg mišljenja i tuđih ideja. To muči više od 50 posto radnika. Također, polovici radnika stres izazivaju nerealna očekivanja nadređenih o količini posla koji treba odraditi kao i „hitnost predmeta“ odnosno očekivanja o vremenu potrebnom da se neki posao obavi. Trećinu ispitanika (oko 34%) smetaju sveprisutni šefovi koji kontroliraju i imaju potrebu nadgledati svaki korak zaposlenika.
Nepoštovanje, podcjenjivanje i mobbing muče nešto manje od 20% zaposlenih.
Ono što se pojavljuje kao najveći stresor među kolegama koji rade zajedno jesu kolege koji ne odrađuju svoj dio posla već ga prebacuju drugima i sukladno tome, šefovi koji to ne primjećuju ili im to jednostavno nije važno.
Nekompetentni kolege s kojima se moraju nositi u svakodnevnom radu su drugi najčešći po redu stresor među zaposlenicima, a u preostalih top pet razloga za stresiranje su kolege koji ne drže leđa jedni drugima, oni koji ih potkopavaju i oni koji provode previše vremena na pauzama.
Šefovi uvelike utječu i mogu utjecati na smanjenje stresa
Kako bi smanjili količinu stresa koju doživljavaju, većini ispitanika (53%) bila bi dovoljna veća usmjerenost poslodavca na profesionalni razvoj zaposlenika. 42% ispitanika smatra kako bi im stres smanjio i odlazak s posla na vrijeme kako bi se posvetili privatnim obavezama. 39% ispitanika smatra kako bi uvođenje standarda ponašanja, odnosno kućnog reda na poslu smanjilo njihov stres, dok bi 29% ispitanika voljelo dobiti priliku da ih se sasluša.
Većina ispitanika (81%) smatra kako je uredski bijes sve češći i sve ozbiljniji problem zbog toga što se od zaposlenika na radnom mjestu sve više očekuje. Svega 12% ispitanika smatra da uredski bijes nije češći u zadnje vrijeme, ali da možda o njemu više pričamo.
Ono čega kronično nedostaje u velikom broju firmi/ureda/redakcija je usmjeravanje. Radnici se uglavnom žale da njihovi nadređeni očekuju da im organiziraju posao bez previše pitanja i još manje grešaka, da to obave za nekakvu prosječnu i/ili malu plaću, da su vječito na raspolaganju, dok s druge strane nemaju previše sluha da čuju ideje ili prijedloge od strane podređenog. Odnosno, odrađuju posao kao da su strojevi jer ne osjećaju motivaciju za nešto bolje. To je i stari i novi izazov s kojim se treba boriti svaki dan.
1. svibnja bi za radnika trebao biti praznik, odnosno ako povlačimo paralelu s vjernicima – blagdan. A vjeru, ako si pravi vjernik, treba živjeti svakodnevno, ne samo za blagdane, pa bi isto trebalo biti i s radništvom odnosno solidarnošću prema radnicima. Trebalo bi se na to misliti tijekom cijele godine, a ne samo na prigodne dane označene kalendarski. Stoga vam ususret prvom svibnju želim dobre poslove – one na kojima se osjećate dobro, one za koje ste plaćeni dovoljno, ona ne kojima vas se cijeni, a ne iskorištava i one na kojima imate kolege koji vam drže leđa.
Želim nam svima da se na RADNOM mjestu osjećamo barem ponekad i kao predvodnik projekata, zadataka, ideja… ne valja uvijek biti sljedbenik.
