Prema članku 3. Zakona o mirenju (“Narodne novine” broj 18 /11.), “mirenje je svaki postupak, bez obzira na to provodi li se na sudu, instituciji za mirenje ili izvan njih, u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor uz pomoć jednog ili više izmiritelja koji strankama pomažu postići nagodbu, bez ovlasti da im nametnu obvezujuće rješenje”. U primjeni to znači da je mirenje takav postupak u kojem stranke same, u skladu sa svojim interesima u sporu, uz pomoć treće osobe, ali bez ikakve prisile, rješavaju nastali spor.
Prije svega, treba istaći da je tradicija mirenja u Republici Hrvatskoj kroz povijest bila prisutna, ali je bila zanemarena sve do ispunjavanja dva bitna uvjeta: mirenje je kao jedan od alternativnih načina rješavanja sporova postalo sve više primijenjeno u zemljama članicama EU, a drugi je razlog što se na prijelazu u 21. stoljeće broj sudskih sporova toliko povećao da su postupci na sudu bili vrlo dugotrajni i skupi. Pokazalo se da sudovi u RH rade pri vršnom opterećenju, da se redoviti priljevi novih spisa ne savladavaju, te se svake godine gomila sve više neriješenih predmeta.
Pravo na pravično suđenje u razumnom roku propisano je člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (1999. g.), a isto je pravo sadržano i u Ustavu RH i Zakonu o sudovima. U potrazi za alternativnim načinom rješavanja sporova, 2003. godine je donesen prvi Zakon o mirenju (“Narodne novine” 163/03). Iako je Zakonom o mirenju stvoren pravni okvir za provođenje mirenja kao alternativnog načina rješavanja sporova, samo donošenje Zakona je potaknulo razvoj mirenja, ali mu nije dalo potreban zamah da bi se brzo vidjeli rezultati. Od kada je Republika Hrvatska članica Vijeća Europe, daleko je najčešći razlog individualnih zahtjeva koji su pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu pokrenuti zbog povrede ljudskih prava zajamčenih Konvencijom, odnosno, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.
Mirenje na sudu
Iako je u međuvremenu na razvoju mirenja u Republici Hrvatskoj napravljeno dosta, problem zaostalih predmeta i dalje tišti pravosuđe i priječi da građani dođu do pravde na sudu. Tako je, prema statistici, na dan 31. listopada 2011. godine samo na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu bilo u radu oko 105.000 predmeta, od čega 62.634 parnična predmeta. Iako je Općinski građanski sud u Zagrebu ujedno i najveći sud u RH, a moguće i u ovom dijelu Europe, ipak tako veliki broj predmeta s raspoloživim stručnim potencijalom nije moguće brzo riješiti. Stoga je, sukladno mogućnostima, i na Općinskom građanskom sudu započeto s mirenjem u Odjeljku medijacije unutar parničnog odjela suda. Na Općinskom građanskom sudu je mirenje najprije uvedeno kao pilot-projekt. Mirenje su provodili suci unutar suda, kao još jednu, dodatnu aktivnost, osim suđenja. U početku za mirenje nije bilo puno zainteresiranih ni sudaca niti stranaka. Međutim, nakon sveobuhvatne stručne edukacije sudaca nakon koje je uslijedilo „nuđenje“ mirenja na drugi način, došlo je do promjene stavova stranaka u odnosu na mirenje, na način da je mirenje za stranke postalo prihvatljivije. Danas rezultati mirenja koji izlaze iz ovog odjeljka više nego ohrabruju.
Iako se brojčano u mirenju na Općinskom građanskom sudu još uvijek ne rješava puno predmeta, valja istaknuti da se rješava dosta kompleksnih predmeta. Kada se kaže „kompleksnih“, misli se na postupke koji su jako dugotrajni (neki čak i više od 20 godina), koji iziskuju velike troškove, vještačenja i dr. Dakle, iz dosadašnje prakse u mirenju je vidljivo da je ono pogodno upravo za dugotrajne i kompleksne sporove. Slično je i na drugim sudovima.
Premalo mirenja u radnim sporovima
Međutim, da bi institut mirenja uspio još više, potrebno je više poticaja i institucionalnog praćenja od strane RH. Naime, pravosuđe je samo segment u kojem se mirenje provodi i to kada su sporovi u postupku na sudovima. Tu valja istaknuti i ulogu odvjetnika. U početku odvjetnička profesija nije bila zainteresirana za mirenje. No, prepoznajući koristi od mirenja kojima su svjedočili na sudovima, odvjetnici su postali dio sustava koji promovira mirenje. Mirenje u radnim sporovima je prepoznato kao najpovoljnije rješenje i to u kolektivnim radnim sporovima i provodi se od donošenja Zakona o radu 1995. g. Zakon o radu propisuje obavezno mirenje u kolektivnim radnim sporovima uvijek kada su takvi sporovi najavljeni. Međutim,
osim provođenja pilot-projekta i sporadičnih primjera, korak dalje u razvoju mirenja u individualnim radnim sporovima još nije učinjen. Najčešći oblik ostvarivanja radničkih prava još je uvijek vezan uz sudove i sudske postupke. Iako je iskustvo mirenja u individualnim radnim sporovima unutar pilot-projekta bilo više nego pozitivno, iako je u RH stvorena institucionalna mreža za mirenje u individualnim radnim sporovima otvaranjem županijskih ureda za mirenje, iako je obrazovano više stotina miritelja u radnim i drugim vrstama sporova, ovaj oblik mirenja se vrlo teško „probija“ u praksi.
Razlozi su najviše na nepovjerenju radnika u druge, nove institute za rješavanje radnih sporova, odnosno, postoji povjerenje samo u sudove. Drugi razlog je sigurno manjak informacija o prednostima mirenja te medijska blokada mirenja kao instituta.
Novinari vrlo rado pišu o nekom „slučaju“ mobinga zbog kojega je radniku na sudu dosuđena odšteta, promovirajući na taj način rješavanje mobinga putem suda, a vrlo će rijetko, ili nikada, pisati o mirenju u tvrtkama koje imaju za cilj riješiti sporove na miran način, ali i prevenirati moguće nove sporove, jačati poslovnu etiku na radnom mjestu i na taj način spriječiti sporove i mobing na radnom mjestu.
U promociji mirenja u individualnim radnim sporovima veliku ulogu bi trebali imati i poslodavci. Udruge poslodavaca, iako su među prvima osnovale Centre za mirenje, još uvijek nemaju dovoljno interesa za rješavanje individualnih radnih sporova mirenjem. Tražeći razloge za odsustvo interesa, može se pretpostaviti da su razlozi uvjetovani sporošću sustava. Naime, sudski postupci u radnim sporovima još uvijek traju vrlo dugo, te se poslodavci otkazivanjem ugovora o radu praktično rješavaju radnika bez ikakvih posljedica. Ako radnik i ima sreću, pa uspije kroz nekoliko godina i dobiti spor u svoju korist, stanje kod njegovog poslodavca često je posve promijenjeno i on ga u pravilu ne prima natrag na radno mjesto jer ga je u međuvremenu ukinuo ili popunio drugim radnikom. Pravna bitka za povratak na radno mjesto nakon dobivenog sudskog spora je dugotrajna i teška gotovo kao i sam spor u postupcima pobijanja otkaza. U takvim slučajevima dolazi do još većeg narušavanja međuljudskih odnosa, do mobinga nad radnikom koji se vraća, tako da je njegov rad, a i ukupni život u takvim slučajevima, najčešće prepun problema. Prema izvješću HUP-a iz 2011. godine, broj mirenja se u posljednjih nekoliko godina znatno povećao, ali se to uglavnom odnosi na poslovne odnose trgovačkih društva i odnose s klijentima u bankarstvu,
dok je u radnim sporovima broj provedenih mirenja i dalje zanemariv.
Mirenje u školama
Kako je naprijed navedeno, mirenje je alternativni, neformalni oblik rješavanja sporova, te je samim tim primjenjivo u svim područjima ljudske djelatnosti i života. Mirenje u tri velika područja koje je u EU i u svijetu jako razvijeno, u RH još nije ni krenulo.
Jedno područje, koje traži drugačiji pristup od postojećeg je svakako mirenje u školama. Iako je provođeno nekoliko pilot-projekata koji su imali dobre rezultate, mirenje u školama još nije dobilo institucionalnu podršku, pa se nije razvio ni ujednačen, prepoznatljiv oblik rješavanja sporova među vršnjacima. Na žalost, kao i u drugim područjima, vršnjačko nasilje u školama se češće sankcionira nego prevenira. Iako su iskustva skandinavskih zemalja na ovom području jako dobra, na njih
se samo rijetki pozivaju, a nitko ih, unatoč problemima u školama ne primjenjuje.
Mirenje u obiteljskim odnosima
Drugo veliko područje zbog kojeg je pravosuđe zatrpano predmetima, su obiteljski odnosi. Iako jedan oblik posredovanja među strankama i sada postoji kao obveza, kada je u pitanju razvod braka, a u braku su rođena maloljetna djeca, ipak se ta vrsta posredovanja nikako ne može poistovjetiti s postupcima mirenja. Prije svega, iz razloga što takvo posredovanje ne rade licencirani izmiritelji, a drugo, zbog toga što nema dovoljno izvaninstitucionalnih obiteljskih centara i savjetovališta koja bi u takvim slučajevima predstavljala potporu obiteljima i mirenju, naročito djeci, da prežive, za njih bolne trenutke bez posljedica ili s minimalnim posljedicama.
Mirenje u susjedskim odnosima
Treće područje u kojemu mirenje još nije ni započelo, a u zemljama EU je jako razvijeno, jest mirenje u susjedskim sporovima. Ova vrsta sporova također zauzima visoko mjesto u broju parničnih predmeta na sudovima. Na ovom području, budući da se radi o javnom i političkom interesu, svakako bi trebale biti jako zainteresirane lokalne vlasti. Kroz ovaj oblik mirenja mogli bi se rješavati manji sporovi susjeda u kvartovima, ekološki sporovi, te sporovi među interesnim skupinama koje su međusobno suprotstavljene (navijači nogometnih, košarkaških, rukometnih klubova, taksisti i dr.).
Promovirati mirenje
Ulaskom u EU, pred Republikom Hrvatskom će biti novi izazovi u postupcima mirenja. EU je donijela niz propisa, smjernica i Direktivu o medijaciji u građanskim i trgovačkim predmetima.
Republika Hrvatska je također, u strateškim dokumentima razvoja pravosuđa predvidjela jačanje mirenja kao poželjnog, alternativnog načina rješavanja sporova. Na to je obvezuje i naprijed spomenuta Direktiva. U mirenju postoje velike mogućnosti ne samo rješavanja sporova, nego i njihovog preveniranja. Stoga bi se, konačno i institucionalno, mirenje trebalo ojačati. Podrška važnih institucija značila bi za mirenje veliki iskorak, jer bi omogućila i promjenu svijesti o mirenju, a time bi i primjena mirenja bila masovnija.
Sve zemlje EU na tom su području daleko ispred nas. No, ostaje nada da će dobra praksa iz EU ulaskom RH u EU oživjeti i kod nas.
