MIRENJE NE ZNAČI I POMIRENJE

MIRENJE NE ZNAČI I POMIRENJE

Ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju, 01. srpnja 2013. godine Hrvatska će trebati primjenjivati propise koje je preuzela u okviru usklađivanja zakonodavstva sa pravnom stečevinom EU. Pravosuđe, kao segment, gotovo je u svakom izvješću EU zbog nedovoljnog napretka i zbog predugog suđenja. Nije rijetkost, u posljednje vrijeme čak postaje sve učestalija praksa, da građani Hrvatske dobivaju materijalnu naknadu zbog prava na suđenje  u razumnom roku, odnosno, zbog sporog i neučinkovitog suđenja. Iako smo zemlja koja se može svrstati u one koja ima više sudaca i više odvjetnika po stanovniku od  nekih razvijenih zemalja, ipak, suđenje je tromo i sporo.

Pravda često nije dostižna

Gledajući sustav sa aspekta radnika, članova sindikata, može se reći da je pravosuđe dobrim dijelom zatrpano tužbama koje dolaze upravo od radne populacije. Nisu za to krivi radnici. U okviru netransparentnih i loših utjecaja kapitala na rad, u izostanku državne regulacije tih odnosa, u stalnom jačanju liberalnog kapitalizma koji kapital prelijeva izvan granica Hrvatske, radnici su suočeni s problemima  neisplate plaće, isplate na ruke ispod stola, isplate minimalca i dr. Sindikati poduzimaju aktivnosti u ovom dijelu, ali su one zbog nedostatnih i nepravovremenih informacija nedovoljne. Budući da bipartitni socijalni dijalog ne funkcionira, da poslodavci radnicima „ne otkrivaju“ svoje karte za budućnost, radnici uglavnom izdrže najdulje što mogu, a onda, po svoje na sud. Što se tamo događa?

Podnošenjem tužbe radnik se rješava mogućnosti da sam dalje sudjeluje u rješavanju svog spora. Tada nastupaju na scenu moćni odvjetnici koji zastupaju poslodavca, te koriste sve moguće pravne i nepravne putove da otegnu trajanje spora u nedogled. Za to vrijeme, poslodavac će već otvoriti neku novu tvrtku, u nju će prenijeti vrijednosti i poslove iz bivše tvrtke i proglasiti će stečaj ili likvidaciju. Kad se završi sud i kada konačno dobije presudu u svoju korist, radnik će naći zatvorena vrata. Istovjetan je slučaj i s nezakonitim otkazima. Kada dobije spor, radnik se ili nema kuda vratiti jer je tvrtka likvidirana ili ga poslodavac, kada se vrati toliko šikanira da mora sam otići, ili mu  poslodavac drugi put daje otkaz, pa on onda mora ponovo na sud. Tisuće takvih sudbina se događa svakodnevno. Što od napornog rada, što od dugog čekanja presude, najčešće bez plaće, radnici čekajući obolijevaju, postaju invalidi, postaju na kraju teret društvenoj zajednici. Što bi trebalo učiniti?

Institucionalizirati mirenje

Trebalo bi nastojati ojačati sustav mirnog rješavanja spora tamo gdje on nastaje, odnosno, u samoj tvrtci, kod poslodavca. Takav sustav je vrlo dobar jer rasterećuje pravosuđe, problemi između radnika i poslodavca se rješavaju odmah, ne narušavaju se međuljudski odnosi, ni poslodavac ni radnik nema dodatnih troškova za odvjetnike, a radnik pravo ostvari odmah.

Takav se sustav već niz godina primjenjuje kao obvezan u Njemačkoj i daje vrlo dobre rezultate. No u Hrvatskoj nema obvezujućih odredaba za mirno rješavanje spora između radnika i poslodavca. Radničko vijeće, koje bi moglo unaprijediti sustav radnih odnosa u Hrvatskoj djeluje na temelju fakultativnih a ne obvezujućih odredaba. Kada je i izabrano, za vrijeme mandata se jedva uspije izboriti za svoje uvjete rada, a o unapređenju industrijskih odnosa, veta na otkaze i radne klime u tvrtki često nema ni govora.  Unatoč tome, što ima tu obvezu, poslodavac vrlo rijetko  na transparentan način ispunjava obveze prema radničkom vijeću. Poslovanje je obično prekriveno velom tajni.

Prepreke prihvaćanja mirenja

Zbog čega mirenje danas nije prvi izbor radnika iako sve govori tome u prilog?  Analizirajući dosadašnju praksu u mirnom rješavanju sporova, a i iz osobnog iskustva, prepreke bržem i učinkovitijem načinu rješavanja sporova se mogu grupirati u pet skupina:

1.
Mnogim poslodavcima nije u interesu mirno rješenje spora s radnikom
, pa i pod cijenu da budu prisiljeni primiti natrag radnike kojima su otkazali ugovor o radu i snositi sve troškove. Poslodavci nastali u procesu tranzicije nemaju jasno definirane ciljeve gospodarskog razvoja i poslovanja. Osim rijetkih, njihova pozicija je još uvijek „lutajuća“za gospodarskim ciljem ili za kupcem i kreditom. Poslodavcima je još uvijek jedini cilj izvlačenje novca iz tvrtke a ne ulaganje u nju, jer sve što žele je samo profit i profit. Da bi to postigli, mnogi lančano otvaraju nove tvrtke i zatvaraju stare, a sve sa ciljem da se riješe stalno zaposlenih radnika  po mogućnosti, bez otpremnina. Otkazivanje ugovora o radu zbog zatvaranja radnih mjesta i prestanka obavljanja poslova ili djelatnosti je vrlo često. Kad se konačno „riješi“ svih starijih  radnika, poslodavac uzima radnike na određeno vrijeme ili zatvara tvrtku i prodaje nekretnine, te novac koji su radnici desetljećima stvarali trpa u vlastite džepove. Kad naš radnik koji je tužio poslodavca na sudu dobije spor, vratiti će se, ali će na mjestu svoje tvrtke naći neku novu zgradu i neke nove ljude, a od tvrtke ništa. Stoga poslodavcima nije u interesu razvijati institut mirenja u individualnim radnim sporovima iako formalno za to i sada postoje uvjeti. Tranzicija gospodarstva još uvijek nije završena. Ona traje već dvadeset godina, a nije izgledno ni kada će završiti. Kapital je jači od ruku radnika. Sve dok se samo njega priziva i cijeni, radnici nemaju nade u bolje sutra.

2. Druga grupa razloga, zbog čega mirenje ne predlažu radnici, je
nepovjerenje radnika
. U društvu u kojemu se ne poštuje i ne cijeni rad, malo je vjerojatno da će se radnici osjećati cijenjeni. Rijetki su poslodavci koji se sa poštovanjem odnose prema svojim radnicima. Iako za njih stvaraju novu vrijednost, radnici osim plaće očekuju i priznanje, očekuju ljudski odnos pun razumijevanja, očekuju zaštitu ljudskog dostojanstva i empatiju za svoje brige i probleme. Sva istraživanja koja su provedena, a odnose se na istraživanje radne klime, potvrđuju da je radnicima važnija dobra poslovna klima od visine plaće. Kad se poslodavac loše odnosi prema radnicima, oni niti u slučaju najgore situacije nemaju povjerenja u njega. Naime, institut mirenja nije još uvijek dovoljno razjašnjen u primjeni. Radnici misle da će se, ako predlože mirenje morati „pomiriti“ sa poslodavcem i da će tako ostati bez svojih prava. Nepovjerenje se dalje širi na sustav, te je onima koji su oštećeni povjerenje u sud i suđenje ipak važnije od drugih oblika i načina dolaska do rješenja.

3. U treću grupu razloga zbog čega se nitko u svijetu rada ne odlučuje, ako baš ne mora, na mirenje, je
jaki odvjetnički lobi
koji osobe koje su u problemima naprosto ne potiče na mirenje kao brzi i jeftini način rješenja spora. Iako se o odvjetničkim tarifama puno do sada govorilo, iako rijetko koja zemlja ima ovakav sustav odvjetništva, odvjetničke tarife su neprimjerene uvjetima u kojima ljudi žive jer stvaraju ovisnost građana o odvjetnicima. Kako? Kada radnik ili bilo koji građanin ima spor on će otići kod odvjetnika i odnijeti mu svu dokumentaciju. Potpisivanjem punomoći, radnik predaje svoj predmet u ruke odvjetnika i nema direktne mogućnosti utjecati na brzinu njegova rješavanja. Ako je iz dokumentacije vidljivo da je radnik u pravu, odvjetnici će rado preuzeti predmet i radnika će zastupati bez naknade. Upravo u tome i je problem. Radnici nemaju novaca za plaćanje troškova i ne mogu u bilo kojoj fazi spora sami, bez odvjetnika odlučiti o načinu njegova rješavanja. A situacija je takva da se niti odvjetnicima ne žuri da se spor završi. Što dulje spor traje, više je podnesaka, više su kamate, veća je na kraju, odvjetnička nagrada. Na kraju, radnici čekaju svoja rješenja jer bi, u slučaju drugačije odluke morali odvjetnicima platiti odmah sve troškove, a za to nemaju novaca. Oni su naprosto ovisni o odvjetniku.

4. Iz iskustva se može reći da postoje i  razlozi koji ne spadaju u niti jednu naprijed nabrojenu skupinu, a ipak proizvode slabosti u razvoju mirenja, a to je
„tvrdoglavo ustrajanje na poziciji“
bez obzira na cijenu. Ova skupina razloga naročito je primijećena u mirenju u kolektivnim radnim sporovima. Budući je ovo mirenje prema odredbama ZOR-a obvezno za stranke koje  pregovaraju o kolektivnom ugovoru ili njegovoj izmjeni i dopuni, one se ne protive mirenju, ali u njemu ne sudjeluju aktivno i na pravi način. Naime, mirenje je po definiciji način rješavanja spora na temelju interesa stranaka koje u njemu sudjeluju. Da bi se došlo do interesa, osim pristupanja na sastanak, potrebno je imati otvorenu mogućnost da se interes definira kao prioritet i da se u pregovorima s drugom stranom dođe do rješenja. Za razliku od suđenja u kojemu sud odlučuje, u mirenju o svojem sporu i načinu njegovog rješenja odlučuju same stranke. One su vlasnici spora. Naravno da miritelj treba biti nepristran i treba poticati stranke da same pronalaze rješenje. Ono što se najčešće događa je situacija da stranke odluče da će ostati kod svoje pozicije u postupku mirenja. U takvim situacijama stranke nisu otvorene za dijalog koji vodi rješenju. Razmjenjuju se poruke koje još više potvrđuju pozicije i unatoč prisustvovanja postupku pomaka obično nema. Takvo mirenje se u žargonu naziva „mirenje s figom u džepu“, jer ne postoji stvarna namjera da se dođe do rješenja. Kada u mirenju sudjeluje na taj način jedna stranka, moguće je da u postupku shvati što u mirenju može dobiti i kako može realizirati interes. Kada se tako ponašaju obje stranke, tada je vrlo teško doći do uspješnog rješenja.

5. Na kraju u ovu skupinu razloga svrstavaju se tzv.
„manipulacije interesima“.
U praksi se prepoznaju situacije kada jedna, ovlaštena osoba zastupa interese članova cijele organizacije i kada ciljeve organizacije usmjerava u željenom  smjeru, a ne u interesu članova. Ovi „ovlašteni predstavnici“ u postupcima mirenja najbolje „znaju“ što članovi misle, što žele, što je za njih dobro. Oni organizaciji nameću svoje stavove i traže potvrdu od njih da upravo to žele. Svaki suprotan stav odbacuju kao nepoželjan, a eventualno vlastito mišljenje članova smatraju nepoželjnom destrukcijom koja treba biti uništena u začetku. Tako članovi takvih organizacija u strahu da budu odbačeni što bi po mišljenju „vođe“ bila katastrofa,  često prihvaćaju i ciljeve koji nisu njima u interesu. Na takav se način spretni vođe osiguravaju da su neprikosnoveni i jedini, da samo oni misle ispravno, te ih, dakako treba slušati i slijediti. To što je stvarni interes pojedinih članova daleko od interesa vođe postaje u ovom slučaju nebitno. Kada to članovi stvarno shvate, za drugačija rješenja je već  kasno.

Na kraju, valja reći, da bez obzira na sve navedene prepreke mirenje ima perspektivu. Novo društveno uređenje kojem težimo, koje ćemo graditi u okviru europskog pravnog poretka, koje će se temeljiti na socijalnoj pravdi, više će otvoriti vrata mirenju. Sindikati su stalni sudionici razvoja mirenja u Hrvatskoj. Problem je što nisu jedini. Za promjenu svijesti treba puno vremena, ali, treba vjerovati da će i do toga doći. Mirenje ne znači „pomirenje“, nego brži i jeftiniji put do prava i pravde.