Proces političkog odlučivanja o mirovinskoj reformi uključivao je otvorenost vlasti, kvalitetnu pripremu, sagledavanje šire slike i povezanosti s drugim područjima, procjenu učinaka, intenzivnu suradnju sa socijalnim partnerima i stručnom javnošću u oblikovanju usuglašene i utvrđene javne politike u ovom važnom području. Ne, to se nije dogodilo u Hrvatskoj 2018. godine, iako se 19. siječnja 2019. godine navršilo 25 godina od uspostave institucionalnog tripartitnog socijalnog dijaloga u samostalnoj Hrvatskoj. U tako dugom razdoblju logično bi bilo očekivati da je sazrela kultura socijalnog dijaloga u donošenju i provedbi ključnih reformi. Vođenje smislene i odgovorne javne politike u ovom području podrazumijeva analizu stanja i problema te prijedloge njihova rješavanja kroz strategije, programe i propise uz osiguranje potrebnih uvjeta i institucija za njihovu učinkovitu provedbu.
Ministar rada kampanjom i dalje prijeti
Mladi resorni ministar ubrzao je proces i ne osvrćući se na proteste radničkih predstavnika, ključni mirovinski zakon donesen je netom prije božićno-novogodišnjih blagdana. Posljedica je sindikalna organizacija prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma, i s druge strane medijska kampanja Vlade protiv te akcije kojom se upozorava građane da će eventualna realizacija sindikalnih zahtjeva stajati državni proračun 45 milijardi kuna do 2040. godine, te da će mirovine posljedično biti niže pet do sedam posto.
Istovremeno se ne navode projekcije o rastu zaposlenosti, plaća i mirovina, o isključivanju rashoda povlaštenih mirovina iz sustava generacijske solidarnosti, što bi trebalo dati realniju sliku budućnosti mirovinskog sustava.
Iako je logično očekivati da se propisi iz radno-socijalne politike pripremaju i donose u “paketu”, prisutan je stalni raskorak; zakoni se donose pojedinačno, preskače se procedura, brojne su izmjene već donijetih zakona, neusklađenost propisa ili njihov izostanak, a umjesto hitne procedure primjenjuje se skraćeni postupak između prvog i drugog čitanja zakona.
Koje li razlike u pristupu!?
Problematika iz ovog i nešto šireg područja bila je aktualna u dva navrata u zadnjih pet godina, ali postoji bitna razlika u konkretnim rješenjima. Godine 2014. donijeto je nekoliko zakona; Zakon o mirovinskom osiguranju kojim je povećana životna dob za punu starosnu mirovinu od 2038. godine na 67 godina, uvedena je kategorija dugogodišnjeg osiguranika 60/41 uz stimulativni dodatak za svaki mjesec dužeg rada nakon ispunjenja navedenih uvjeta, prvi put je donijet i novi Zakon o doživotnoj otpremnini odnosno dokupu mirovine, kojim je omogućena puna neutralizacija efekta penalizacije u slučaju prijevremenog odlaska u mirovinu, te je donijet novi Zakon o zaštiti na radu, kojim je, između ostalog, otvoren prostor za osnivanje i rad nacionalne javne ustanove, Zavoda za unapređivanje zaštite na radu, s ciljem sustavnog, kontinuiranog djelovanja na poboljšanju i unapređivanju uvjeta rada i zaštite na radu kako bi se omogućio što dulji rad. Kao što je vidljivo, na određeni način stvari su povezane i stvoreni su preduvjeti za sinkronizirano i usklađeno djelovanje kroz duže razdoblje s određenim kompenzacijskim mjerama.
Nakon toga, početkom 2017. godine Vlada donosi Akcijski plan za administrativno rasterećenje gospodarstva iz kojeg proizlaze određene izmjene Zakona o zaštiti na radu, kako bi se prema procjeni uštedjelo milijardu i pol kuna na zaštiti na radu, što su neki poslodavci shvatili kao širok prostor za smanjivanje mjera sigurnosti. Potom je naknadnim prijedlogom izmjena Zakona o zaštiti na radu krajem prošle godine s 1. siječnja 2019. godine, prestala s radom javna ustanova, Zavod za unapređivanje zaštite na radu. Izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju primjena životne dobi za punu starosnu mirovinu od 67 godina skraćena je za pet godina na 2033., promijenjeni su uvjeti za dugogodišnjeg osiguranika pa više nema stimulacije za duži ostanak u svijetu rada, a uvjeti životne dobi za odlazak u mirovinu povećani su na 61 godinu. Značajno je u odnosu na prethodno blaže rješenje povećana i penalizacija u slučaju ranijeg odlaska u mirovinu, a prije toga je i smanjen krug profesija koje su imale beneficirani radni staž zbog specifičnih, tj. težih uvjeta rada. Istovremeno, ništa nije učinjeno na stvaranju uvjeta za primjenu važećeg Zakona o doživotnoj otpremnini, odnosno dokupu mirovine, kako bi se učinila ravnoteža i nadomjestio financijski gubitak u situaciji kad radnik ne može ostvariti uvjete za punu starosnu mirovinu. U prošloj godini u okviru porezne reforme učinjene su i izmjene Zakona o doprinosima, kojima je namjenski doprinos od 0,5 za zaštitu zdravlja na radu ukinut, a povećan je ukupan doprinos za zdravstveno osiguranje, a više od četiri godine od donošenja Zakona o zaštiti na radu nisu donijeta četiri pravilnika iz nadležnosti Ministarstva zdravstva koji se odnose na područje zaštite na radu.
Izgleda da ne razumiju i ne uvažavaju!
Sve navedeno upućuje da nositelji javnih politika ne razumiju i ne uvažavaju da učinkovita zaštita na radu, zaštita zdravlja te mirovinski i zdravstveni sustav čine logički povezanu cjelinu, odnosno da produljenje radnog vijeka neovisno bilo to 65 ili 67 godina zahtijeva stvaranje sigurnog i zdravog radnog okruženja tijekom cijelog radnog vijeka.
Umjesto administrativnih mjera i uopćavanja, vizijom, programskim određenjem i organizacijskim ustrojem potrebno je zaštitu na radu, kao područje od posebnog društvenog interesa i osnovno ljudsko pravo, odrediti kao jedan od važnih prioriteta gospodarskog i socijalnog razvitka hrvatskog društva. Krajnje je vrijeme za donošenje Nacionalnog plana unapređivanja zaštite na radu za razdoblje 2019. – 2025. godine, kako bi se utvrdio strateški plan aktivnosti, s nositeljima, rokovima provedbe, planiranim i osiguranim resursima i mjerljivim rezultatima.
Neovisno o tome kako će završiti ova priča o mirovinskoj reformi, vrijeme je za zaokret u sadržaju i načinu vođenja socijalnog dijaloga, pri čemu je najveća odgovornost na Vladi.
