U proteklih nekoliko godina značajno je porastao razmjer elektronskog praćenja i nadzora na radnom mjestu. Na žalost, danas postoje razne tehnološke naprave i gizmo softveri koji su dostupni poslodavcima koji odluče podvrgnuti svoje radnike većem stupnju elektronskog praćenja i nadzora.
Ana nije njezino pravo ime – ali je događaj stvaran
…Ana je radila u jednoj kompaniji, a njezin se posao u najmanju ruku sastojao od obrade zahtjeva za naknadom štete. Poslodavac je prije dvije godine poslove koje je obavljala Ana, putem outsourcinga dodijelio jednoj specijaliziranoj tvrtki koja je za obavljanje predmetnih poslova koristila osoblje poslodavca: da budemo precizni, Anin poslodavac je zapravo bila agencija za zapošljavanje.
Ana je u agenciji za zapošljavanje radila jedan mali segment, od velikog broja poslova koje je inače radila od dana kada je završila školu sa svojih 18 godina. Njezino radno mjesto bio je zatvoreni ured. Svaki dan Ana bi poništila svoju propusnicu na ulaznim vratima i stepenicama se uputila prema svom stolu. Službeno je Ana radila u timu, ali su se osobe, koje su radile za susjednim stolom, redovito izmjenjivale. Stoga i nije bilo nužno sprijateljiti se s njima. Veliki broj novih dokumenata o zahtjevima za naknadu štete koje je Ana obrađivala, dolazili su do nje automatski, odnosno preko njezinog računala, a njezin posao bi se sastojao od pregleda tih dokumenata. Pretpostavljalo se da joj za pregled jednog zahtjeva prosječno treba 6 minuta i 42 sekunde. Računalo je točno izračunavalo koliko dobro i brzo Ana radi svoj posao, i ako bi Ana obradila manje zahtjeva od predviđene tjedne norme, njezin nadređeni bi joj “čitao bukvicu”.
Ana je radila jedan monotoni posao, ali je to ipak bio neki posao: s obzirom na to da je očekivala dijete, svaki prihod joj je bio dobrodošao. Prvi mjeseci trudnoće bili su joj teški, ali se ipak trudila da radi svaki dan, iako je češće koristila povremene pauze. Mislila je da daje sve od sebe.
Ali tako nije mislio i poslodavac. Bio je petak kad ju je jedan od nadređenih pozvao u svoj ured. Nadređeni je bio okružen kompjuterskim ispisima. “Moramo vas otpustiti,” rekao je. “Provjeravao sam koliko često koristite pauze. Evo, pogledajte, prošli tjedan ste tijekom jutra koristili četiri pauze. To je previše”.
Na kompjuterskim ispisima bile su točno na minutu zabilježene korištene pauze i svi zahtjevi koje je Ana obradila u proteklih nekoliko tjedana, pa čak i kad je odlazila od svog stola. Bila je zaprepaštena. “Do sada nisam znala da me se na takav način nadzire,” rekla je. Njezin nadređeni ju je pogledao. “Zaista”, rekao je. “Mi znamo u svakom trenutku gdje se unutar zgrade nalazi bilo koji od naših radnika. Vaša identifikacijska oznaka, koju nosite na uniformi, ima pričvršćen radio uređaj. Ah, da, bilo bi dobro da mi ju vratite. Više vam neće trebati.” (Ana nije njezino pravo ime – ali je događaj stvaran).
Videonadzor
Javno i skriveno nadziranje radnog mjesta korištenjem kamera za videonadzor pitanje je kojim se već dugo godina bave sindikati. Slučajevi videonadzora preko videokamera i dalje su kontinuirani problem koji na radnom mjestu redovno dovodi do sporova, posebice u slučajevima kada poslodavci instaliraju videokamere bez prethodno provedenih konzultacija s radnicima, ili kada se videokamere koriste za praćenje produktivnosti radnika ili za pokretanje disciplinskih postupaka
Općenito govoreći, korištenje nadzornih kamera danas predstavlja veći problem nego prije nekoliko godina kad su se slike na kameri snimale i bile pohranjene na magnetskoj traci. Danas su podaci pohranjeni u digitalnom obliku i mogu se pohraniti u neograničenim količinama zajedno s drugim sličnim digitaliziranim podacima. Postoji mogućnost, primjerice, da se takvi digitalizirani podaci, koji su dobiveni s nadzornih kamera, a koji prate određenog radnika, mogu povezati s drugim digitaliziranim podacima o tom radniku, primjerice s podacima iz odjela za ljudske resurse ili podacima koji se mogu dobiti praćenjem elektronske pošte ili snimljenih telefonskih razgovora, te se na taj način stvara vrlo snažan integrirani sustav informacija koje su dostupne poslodavcu u svakom trenu.
Sustavi videonadzora, kojima je izravni cilj kontroliranje s udaljenih lokacija, kvalitete i količine radne aktivnosti… ne bi se smjeli dozvoliti, a naročito ne kao pravilo… Postojeće iskustvo je dodatno pokazalo da se nadzor ne bi smio provoditi u prostorijama koje su namijenjene radnicima za privatno korištenje ili u prostorijama koje nisu namijenjene za provedbu radnih zadataka – kao što su WC-i, sobe za tuširanje, osobni ormarići i područja za rekreaciju; da se snimke koje su snimljene posebno za kontrolu sigurnosti imovine i u cilju detektiranja, sprečavanja i kontrole ozbiljnih djela ne bi smjele koristiti u svrhu optuživanja radnika za manja disciplinska djela; da bi se radnicima trebalo uvijek dozvoliti da ulože žalbu na snimke i sadržaje koji su snimljeni. Informacije o korištenju takve opreme morale bi se dostaviti radnicima i svim osobama koje rade u tim prostorijama.
Treba podsjetiti na presudu Županijskog suda u Zagrebu, prije desetak godina. Coca-Cola je morala ukinuti videonadzor u proizvodnoj hali zagrebačke punionice jer za snimanje radnika ta tvrtka nije imala dopuštenje radničkog vijeća. Dakle, snimanja radnika na radnom mjestu nisu dozvoljena, osim ako radnici s time nisu suglasni i to samo preko sigurnosnih kamera i u svrhu zaštite zdravlja radnika.
Nitko ne voli biti špijuniran. Mnogi radnici se loše osjećaju kad znaju da ih poslodavac potajno promatra i nadzire. Takva postupanja poslodavca ne idu u prilog osjećaju povjerenja na kojem se treba temeljiti dobar radni odnos između poslodavca i radnika.