Nastavno na najavu porezne reforme i moguće mjere poreznih rasterećenja u području radnih odnosa osvrnimo se na izmjene koje su ovih dana najavljene od strane Vlade Republike Hrvatske.
Povećanje osobnog odbitka za „samo“ 40 eura
Najavljeno je povećanje osobnog odbitka s 560 na 600 eura. Treba pozdraviti svako povećanje u ovom smjeru. Dio radnika s nižim plaćama i uzdržavanim članovima obitelji neće previše osjetiti od ovog podizanja granice, dok će učinak u neto plaći ostalih biti oko 10 eura neto. Rasterećenje poreza na dohodak, treba svakako težiti približavati iznosu same minimalne plaće.
Podizanje praga više stope za čak 800 eura
No, prijedlog povećanja osobnog odbitka mora se uzeti u obzir s prijedlogom iznimnog povećanja granice višeg razreda poreza na dohodak. Naime, povećanje osobnog odbitka s 560 na 600 eura u suštini predstavlja povišenje granice prve – niže stope poreza na dohodak za 40 eura. S druge strane predlaže se da se granica druge – više stope poreza na dohodak poveća s 4200 na 5000 eura, što je pak povećanje za čak 800 eura. Ovo povećanje granica druge stope poreza, one u koju ulaze samo najviše plaće, je čak 20 puta veće u odnosu povećanja granice na prvu stopu.
Sindikati su se protivili ovom povišenju jer njime gotovo u potpunosti nestaje i sama ideja o progresivnom oporezivanju u Hrvatskoj. Prema podacima koji se spominju, tek 10-12 tisuća radnika u Hrvatskoj danas uopće ulazi u viši porezni razred, dakle to je tek oko 0,6% svih radnika. S ovim povišenjem njihov broj bit će još manji, pa ovime nestaju principi solidarnog društva i socijalne države, gdje oni koji dođu u poziciju da stječu više, trebaju više i doprinositi društvu.
Predmetnu granicu trebalo bi spustiti, npr. tako da barem 10% radnika ulazi dijelom plaće i u viši porezni razred, ili je barem ostaviti kakva je pa da s vremenom veći broj obveznika pomalo bude zahvaćen. Svakako ne valja dodatno ga podizati da s vremenom taj razred postane bespredmetan.
Da bi sada ušao u gornji porezni razred radnik mora imati bruto plaću oko 5950, 6300 ili 6790, ovisno je li samac ili ima jedno ili dvoje djece, a prema novom prijedlogu te granice će se podići na čak 7000, 7325 ili 7850 eura. Dakle, ispod te granice bi bili ministri i saborski zastupnici, na povećanje čijih plaća je bilo toliko prigovora u javnosti. Pa tko će onda uopće ulaziti u viši porezni razred? Ako radnik s tolikom plaćom i dalje razmišlja o odlasku iz Hrvatske, ništa ga ne može zadržati, jer se ovdje se ne radi o pitanju osobnih primanja nego osobnih ambicija, razvoja karijere i drugih izazova.
Oslobođenje povratnika poreza na dohodak?
Iako vjerojatno dobronamjerna, vrlo je diskutabilna, principijelno i provedbeno, namjera da se povratnike na određeno vrijeme oslobodi poreza na dohodak. Ako su bili odsutni više od dvije godine, bit će pet godina oslobođeni poreza na dohodak. Mnogi će smatrati da je to gotovo diskriminatorno. Motiviranje radnika da ostanu treba se temeljiti na odnosu prema njima upravo ovdje, a ne da netko kao povratnik ima bolju poziciju. Već sada postoje situacije da pojedini poslodavci, svjesno ili ne, nastojeći privući nove radnike stavljaju iste u bolji položaj od ranije zaposlenih. Takve anomalije ne bi trebalo produbljivati još i na ovakav način.
Demografski izazovi s kojima se suočava Hrvatska su ogromni, no rješenja u demografskoj politici moraju biti usmjerena na dugoročni i puno širi spektar mjera. Željene učinke svakako ne može dati mjera prema kojoj će netko tko je otišao i, želeći to ili ne, sebe je ugradio u razvitak neke druge zemlje, vjerojatno tamo plaćao i poreze i doprinose, nakon povratka imati bolju poziciju od onih koji su cijelo vrijeme doprinosili u Hrvatskoj.
Neoporezive primitke treba samo usklađivati
Neoporezivi primici u dano vrijeme poslužili su za podizanje neposrednih primanja mnogih radnika, a sada ih treba nastaviti usklađivati prema poreznim odbicima. Plaće trebaju nastaviti rasti, a ne neoporezivi primitci. Najčešći mogući neoporezivi primici poput prigodnih nagrada, nagrada za radne rezultate i toplog obroka kroz godinu sada već iznose oko 2,5 prosječne ili 3 medijalne neto plaće. Kroz neoporezive primitke nekim radnicima s manjim plaćama biva isplaćeno 20% i više njihovih neto primanja.
Neoporezivi primici svakako trebaju pratiti inflatorne pomake i rast pojedinih naknada troškova (npr. topli obrok, terenski dodatak, dnevnice, putni troškovi, troškovi rada od kuće i sl.), ali ih ne treba dalje razvijati zbog njih samih, niti oni trebaju zamijeniti buduće konkretnije pomake u poreznom rasterećenju plaća. Ta primanja u konačnici ne spadaju u plaću te radnici od njih neće imati prava iz mirovinskog osiguranja, a stvara se i pogrešna slika o većem poreznom opterećenju ukupnih primanja veznih uz rad nego što to zaista jesu.
Umjesto daljnjeg prekomjernog razvoja neoporezivih primitaka smatramo da treba dugoročno pristupiti daljnjem poreznom rasterećenju plaća.
Viši prag za ulazak u sustav PDV-a
Prag za ulazak malih poduzetnika u sustav PDV-a podiže se sa 40.000 na 50.000 eura. S obzirom na inflatorna kretanja posljednjih godina ova promjena je prihvatljiva. Njome se radi nužno usklađenje prema novonastalom stanju.
Spuštanje gornjih granica stopa
Predviđa se i smanjenje gornjih granica do kojih lokalna samouprava može određivati nižu i višu stopu poreza na dohodak. Tako će općine moći odrediti nižu stopu, do 20 posto umjesto sadašnjih 22, a gradovi s manje od 30.000 stanovnika do 21 posto umjesto sadašnjih 22,4. Veliki gradovi i sjedišta županija moći će odrediti nižu stopu do 22 posto, a ne do sadašnjih 23, dok Grad Zagreb može do 23 posto, umjesto 23,6. Što se tiče više stope, koju ionako gotovo nitko neće plaćati, općine će je moći propisati do 30 posto, a ne kao sada do 33, gradovi će moći do 31 posto, umjesto 33,6. Veliki gradovi penju se do 32 posto, umjesto 34,5, a Grad Zagreb moći će ići do 33 posto, umjesto 35,4. Dakle viši porezi i na ovaj način se spuštaju. Ove porezne izmjene zahvatit će kao ograničenje vjerojatno 66 jedinica lokalne samouprave, koje sada imaju veće stope.
Svaki (grado)načelnik ima svoju poreznu politiku
Na kraju, o visini konkretnih stopa poreza na dohodak, u danim okvirima odlučuje lokalna uprava i samouprava. Već i ovdje u pojedinim slučajevima ima općina koje su gotovo maksimalno smanjile razliku između niže i više stope poreza podigavši nižu, a spustivši višu (npr. nižu stopu na 20%, a višu na 25%). Ako govorimo o ujednačenoj poreznoj politici, a ona bi barem principijelno takva trebala biti prema radu, tada svaki gradonačelnik i načelnik ne bi trebao imati vlastitu poreznu politiku, barem ne u pogledu omjera u kojima se oporezuju pojedine plaće radnika.
