»Kada želi otKriti čovjekove namjere, životinja ga uvijek gleda u oči.« H. Powers
Neverbalno komuniciranje je kroz ljudsku povijest dugo bilo jedini način komunikacije. Ljudi su komunicirali isključivo neverbalnim znakovima. Jezik je nastao kasnije.
Kada drugoj osobi prenosimo informacije o određenim činjenicama, koristimo riječi i one su najprikladniji način komunikacije. No za prijenos određenog emocionalnog stanja drugoj osobi, neverbalni znakovi su praktični i očitiji. Izraz lica, izraz očiju, držanje tijela bolje će sugovorniku otkriti kako se osjećamo.
Neverbalna komunikacija je komunikacija porukama koje nisu izražene riječima nego drugim sredstvima. U svakom trenutku možemo prestati koristiti riječi, ali naš izraz lica, kretnje, stav tijela i drugi znakovi nastavljaju komunicirati s drugom osobom i daju joj poruke o tome kako se osjećamo. Kada nešto govorimo drugoj osobi, same riječi su manje važne od izraza lica i očiju, tona glasa ili kretnje koje pritom činimo.
Riječima i tekstom koji izgovorimo, mi možemo izabrati što ćemo reći, pa i slagati, ali postoji i velika vjerojatnost da ćemo se nesvjesno odati nekom kretnjom ili izrazom lica. To je zato što neverbalni znakovi nisu pod našom svjesnom kontrolom i nemoguće ih je stalno kontrolirati. (Jedino su vrhunski špijuni uvježbani da ne odaju nikakve pa čak ni neverbalne znakove).
Poznavanje neverbalnih znakova može nam pomoći da bolje razumijemo ljude i smanjimo nesporazume u komunikaciji. Isto tako, može nam pomoći da nas bolje razumiju, da izbjegavamo one znakove koji ostavljaju loš dojam i otežavaju komunikaciju.
Čemu služi neverbalna komunikacija
Naglašavanje verbalne poruke:
Mahanje prstom prema nekome znači da želimo naglasiti našu kritiku i prijetnju prema njemu. Izražavanje stava prema osobi s kojom komuniciramo. Neverbalni znakovi često nam govore o odnosu osoba koje komuniciraju i stavovima koje imaju jedna prema drugoj. Ako smo prilično udaljeni od osobe dok razgovaramo, ako skrećemo pogled u stranu, ako žurimo i izbjegavamo, odnosno skraćujemo kontakt i razgovor, onda je jasno da nam ta osoba nije u krugu omiljenih i poželjnih. Neverbalna komunikacija često može zamijeniti verbalnu komunikaciju, npr. kada umjesto odgovora na postavljeno pitanje, dobijemo uzdah, okretanje očima ili zijevanje.
Neverbalni znakovi mogu regulirati tok razgovora. Pri početku razgovora rečenica obično ima uzlaznu intonaciju, a onda će postupno padati do zadnjeg sloga, kada će i završiti razgovor. U protivnom, kada bi rečenica stalno išla uzlaznom intonacijom, sugovornik će očekivati nastavak razgovora.
Ponekad se u odnosima događaju situacije kad su verbalna i neverbalna poruka međusobno različite: to su takozvane double bine poruke. Takva situacija nas ostavi zbunjenima i često s neugodnim i nejasnim osjećajem da se događa nešto čudno. Osoba nam šalje dvosmislene poruke, verbalno jednu, a neverbalno drugu. To je trenutak kada postajemo svjesni važnosti ili čak dominacije neverbalnih signala u komunikaciji.
Pri interpretaciji neverbalnih znakova i njihovog značenja svakako trebamo promatrati i kontekst u kojem se događaju, a dijelom i popratni govor.
Govor tijela
Držanjem i stavom tijela odajemo stav prema nekoj osobi, naše emocionalno stanje i raspoloženje, čak i namjere prema drugoj osobi.
Naša emocionalna stanja su povezana sa stavom tijela. Svaki čovjek ima svoj karakterističan stav tijela koji najčešće zauzima. Stav tijela nam mnogo govori o ličnosti osobe. Također, naš stav tijela odražava naša dosadašnja životna iskustva.
Evo nekoliko prizora držanja tijela i njihova značenja:
– naginjanje prema drugoj osobi ukazuje na pozitivne stavove prema njoj, dok naginjanje prema natrag, na negativan stav i otpor;
– prsa izbačena prema naprijed ukazuje na ponos i postignuće;
– prsti skupljeni u zvonik ili šiljak ukazuju na samopouzdanje;
– isprepleteni prsti i stisnuti dlanovi često ukazuju na potisnutu frustraciju i neugodne osjećaje;
– pokazivanje dlanova je položaj koji ukazuje na iskrenost i otvorenost;
– dlan okrenut prema dolje, posebno s ispruženim kažiprstom, ukazuje na autoritarnost.
Vrlo često možemo otkriti bliskost između osoba, odnosno što ljudi osjećaju jedni prema drugima, opažajući udaljenost između njh.
Postoje četiri zone udaljenosti:
1. Intimna udaljenost
Radi se o pola metra udaljenosti od našeg tijela. U ovom prostoru puštamo samo vrlo bliske ljude, to je naš intimni prostor i teritorij.
2. Osobna udaljenost
Ovo je prostor od pola metra do 1,2 metra. Na ovoj udaljenosti ljudi se rukuju. Kontakt je blizak, ali manje osoban, koriste ga bliski prijatelji i parovi.
3. Socijalna udaljenost
Udaljenost od 1,2 do 3,5 metara se koristi u svakodnevnim socijalnim i poslovnim susretima. Službeni razgovori, poznanici, te razgovori između trgovca i kupca i slično.
4. Javna udaljenost
To je najveća udaljenost kod koje je moguća komunikacija, npr. profesor u razredu. Veća udaljenost ne dozvoljava dvosmjernu komunikaciju.
Smanjena udaljenost između dvije osobe dovodi do dodira. Dodir je izrazito snažno sredstvo komuniciranja.
Još od rođenja dodir povezujemo s ugodnim iskustvima i s osobama koje nas vole i brinu o nama. Stoga je u većini kultura dodir povezan s pozitivnim stavovima, a izostanak dodira s negativnim. Dodir može biti jedan od najjasnijih znakova da cijenimo, volimo i prihvaćamo drugu osobu.
Izrazi lica
Prema istraživanjima, kombinacija pokreta različitih mišića lica broji čak 7000 različitih izraza. Izrazi lica često se i brzo mijenjaju. Izrazima lica, uglavnom, izražavamo emocije. Prema licu možemo prepoznati šest temeljnih emocija: iznenađenje, strah, ljutnju, gađenje, sreću i tugu.
Jedan od najvažnijih izraza lica je osmijeh. On je vrlo moćno sredstvo neverbalnog komuniciranja. Prave i iskrene pozitivne emocije obično se odražavaju kao brzi osmijeh koji obuhvaća cijelo lice.
Ljudima koji se smiješe skloni smo tolerirati mnogo toga, jer oni svojim osmijehom pokazuju da ne žele ništa loše. Ljudima koji svojim licem govore da ne žele povrijediti druge i da imaju pozitivne emocije dopustit ćemo više lošeg ponašanja nego onima koji su pritom namrgođeni.
Oči
U neverbalnim porukama iskazanim očima postoje vrlo jasna pravila. Ta pravila su univerzalna i vrijede u svakom kontekstu i svugdje u svijetu:
– predugo gledanje u oči smeta sugovorniku, može mu djelovati uvredljivo i prijeteće;
– izbjegavanjem pogleda u oči, prilikom razgovora, djelujete nezainteresirano, nepristojno, neiskreno ili sramežljivo.
Ljudi će se u većoj mjeri gledati u oči kada:
– su međusobno više udaljeni,
– razgovaraju o neosobnim i ne previše ozbiljnim temama,
– im se druga osoba sviđa ili je vole,
– pokušavaju utjecati ili dominirati drugom osobom,
– su društveni i otvoreni (ekstrovertirani),
– su ovisni o drugoj osobi, a ona nije previše prijateljski raspoložena.
Ljudi se manje gledaju u oči kada:
– su međusobno vrlo malo udaljeni,
– razgovaraju o intimnim ili ozbiljnim temama,
– ih ne zanimaju reakcije druge osobe,
– im se druga osoba ne sviđa,
– pokušavaju utjecati ili dominirati drugom osobom,
– su nedruštveni i povučeni (introvertirani),
– je druga osoba višeg statusa,
– imaju neku psihičku bolest.
Istraživanja pokazuju da se samo mali dio značenja onoga što smo rekli drugoj osobi prenosi riječima. Taj postotak kreće se od 7–35%.
Zanimljivost:
Istraživanja pokazuju da ljudi kojima se dogodio prepad na ulici (otimanje novčanika, mobitela, torbice, sata i sl.) daju neke slične neverbalne znakove, čime odaju dojam da će biti lake žrtve.
Znakovi koje vole ulični kriminalci su: hodanje prekratkim ili predugim koracima, podizanje cijelog stopala kod svakog koraka, nespretno kretanje podizanjem desne noge i ruke umjesto naizmjeničnog.
Ovakav hod karakterizira osobe koje su u konfliktu sa samima sobom, te su i vanjski nekoordinirane za razliku od osoba koje hodaju skladno i koordinirano, te su stabilne i sigurne.
