Niske plaće i mirovine

Niske plaće i mirovine
Hrvatski osnovni problem nije to je li Nezavisna država Hrvatska pobijedila u Drugom svjetskom ratu, jesu li komunisti krivi za sve, ili to je li nam nekada bilo bolje, već činjenica da većina stanovnika ove zemlje nema dovoljna primanja za pristojan život. Kažemo većina, jer postoji uski sloj koji se dobro snašao u ovim našim burnim zbivanjima i kojem se pogoduje na svakom koraku. Prema paritetu kupovne moći mi smo na dnu Europske unije pa su tako najveća većina umirovljenika i velik dio onih koji su zaposleni, socijalni slučajevi. Tome treba pridati još uvijek velik broj nezaposlenih.
Potrebna stopa rasta od barem 4 posto
Da bi se plaće i mirovine povećale, potrebna je stopa rasta bruto-društvenog proizvoda od barem 4 posto godišnje. S obzirom na to da se ove i narednih godina planira neambiciozna stopa rasta između dva i tri posto, jasno je da ni dugoročno one koji žive od svog rada i one koji uživaju plodove minulog rada, ne očekuje neka sjajna budućnost, već preživljavanje od prvoga do prvoga, a neke ni to.
Očito ni sadašnja ni bivše vladajuće garniture ne znaju kako Hrvatsku izvući iz krize. Za stopu rasta od 4 posto potrebne su investicije od 50 milijardi kuna godišnje, umjesto sadašnjih 30 milijardi kuna. investicije se neće povećati dok age i begovi, počevši od najmanje jedinice lokalne samouprave pa nadalje, traže od investitora svoj dio kolača. Naravno da u takvoj situaciji investitori u širokom luku zaobilaze Hrvatsku.
Drugi veliki problem je taj da javni sektor usisava sva slobodna sredstva koja bi se, da je drugačije, mogla usmjeriti u investicije. Danas u javnom sektoru radi jedna trećina svih zaposlenih i guše realni sektor na čijoj su grbači. Vladajućoj garnituri u sadašnjem je stanju sasvim dobro i ne pada joj na pamet poduzimati neke radikalne korake koji bi ubrzali razvoj Hrvatske, ali i ugrozili njihov povlašteni položaj. Kad tome dodamo to da očito većinu političara, osim ambicioznosti i želje za vlastitim probitkom, ne krase neke druge osobine, razumljivo je da smo tu gdje jesmo.
Zbog svega toga, umjesto da se provode mjere koje bi pridonijele razvoju Hrvatske, prelijeva se iz šupljeg u prazno pa se poreznom i mirovinskom reformom pokušava raspodijeliti na drugi način ono što imamo. Problem nije u raspodjeli, iako i tu ima nepravde, pogotovo na štetu onih koji imaju najmanje, već u tome da se poveća kolač pa da radnici i umirovljenici imaju više, pa da, primjerice, s lakoćom mogu kupiti školske udžbenike za svoju djecu, a ne da im to država daje kao neku milostinju.