Očitovanje na konačni prijedlog Zakona o reprezentativnosti – Zakon koji će uvesti (ne)red

Očitovanje na konačni prijedlog Zakona o reprezentativnosti – Zakon koji će uvesti (ne)red

Autonomni sindikati, među kojima je i Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske, koji okupljaju znatan broj sindikalno organiziranih članova, iznijeli su svoja stajališta i prijedloge ,a vjerujemo da su to učinile i sindikalne središnjice.

Dio naših primjedaba uzet je u obzir, jer je upravo dostavljen novi nacrt konačnog prijedloga Zakona, u kojem su unesene pojedine pozitivne izmjene. Nedostatke na koje smo upozorili navodimo u nastavku, te dajemo pregled koji su od tih prijedloga čini naknadno i usvojeni.


0. Nije utvrđen iznos postotka članstva u odnosu na ukupan broj radnika, kao temeljni uvjet reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje


Nije se moglo niti slutiti da prije utvrđivanja konačnog prijedloga Zakona, prethodno neće biti utvrđen iznos postotka broja članova sindikata u odnosu na ukupan broj radnika na koje se kolektivni pregovori odnose (članak 7. Zakona). Govoriti o konačnom prijedlogu Zakona, a da stručni timovi prethodno nisu predložili konkretno definiranje temeljnog instituta krajnje je neozbiljno.

Nakon toga, u posljednjem nacrtu prijedloga određen je uvjet da sindikat mora imati najmanje 10% posto radnika članova od ukupnog broja radnika zaposlenih kod poslodavca ili poslodavaca koji posluju na području za koje se sklapa kolektivni ugovor. Pitanje je da li će se o tim brojkama voditi daljnje rasprave.


1. Nejednaki uvjeti brojnosti za reprezentativnost udruga poslodavaca više razine i udruga sindikata više razine na nacionalnoj razini


Iako se na prvi pogled čini da u pogledu brojnosti Zakon postavlja iste uvjete za reprezentativnost udruga poslodavaca odnosno sindikata više razine na nacionalnoj razini, to ustvari nije tako. Naime, glede reprezentativnosti udruge poslodavaca više razine Zakon određuje uvjet zapošljavanja 50.000 radnika (čl.2, st.1, t.2.), dok se za reprezentativnost udruga sindikata više razine zahtijeva brojka od 50.000 članova sindikata koji plaćanju članarinu (čl.3., st.1, t.2.).

Imajući u vidu da je sindikalna organiziranost radnika u Republici Hrvatskoj ispod 50%, čak je bliže 1/3 zaposlenih radnika, očigledno je da su uvjeti za postizanje reprezentativnosti udruga poslodavca u pogledu brojnosti trostruko blaži od onih za utvrđivanje reprezentativnosti udruga sindikata. Za udruge sindikata više razine nije dovoljno da djeluju među 50.000 radnika, već se traži aktivno sindikalno članstvo svakog radnika.

Ovaj prigovor je prihvaćen, jer je u posljednjem nacrtu konačnog prijedloga podignut uvjet glede reprezentativnosti udruge poslodavaca više razine tako da udruženi poslodavci moraju zapošljavati najmanje 100.000 radnika


2. Nedorečenost uvjeta za raznovrsnost područja djelatnosti udruge više razine 


 Pri utvrđivanju uvjeta da udruga poslodavaca odnosno sindikata više razine mora djelovati u najmanje pet različitih djelatnosti utvrđenih prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti u posljednjem tekstu prijedloga Zakona je, ili omaškom ili namjerno, ispuštena riječ “različitih” (čl.2., st.1., t.3. i čl.3. ,st.1. ,st.3.). Time se ustvari eliminira uvjet raznovrsnosti i širine djelovanja udruge više razine, a otvara se mogućnost da cijela udruga djeluje doslovce u jednoj jedinoj djelatnosti po NKD, samo uz uvjet da ima 5 članova.

 Ovaj prigovor je također prihvaćen u posljednjem nacrtu i umetnuta je presudna riječ “različitih”.


3.  Nejednako utvrđivanje kriterija brojnosti – samo za sindikate prema isplaćenoj plaći


 Za utvrđivanje broja članova sindikata presudno bi trebalo biti trenutno stanje članova i činjenica da su radnici dali suglasnost za obračun i ustezanje sindikalne članarine s plaće. Okolnost da plaća nije isplaćena, a stoga ni ustegnuta članarina, ne ovisi o sindikatu ni članovima već upravo o poslodavcu, te iz tih razloga udruga sindikata ne bi trebala biti stavljena u teži položaj.

 S druge strane, ako se i razmatra princip određen u člankom 3. stavak 2. Zakona, u svakom slučaju isti princip tada treba primijeniti i na udruge poslodavaca više razine, te pri utvrđivanju svih uvjeta reprezentativnosti eliminirati odnosno ne uzimati u obzir poslodavce koji radnicima ne isplaćuju plaću.

Ovaj prigovor je također prihvaćen u posljednjem nacrtu, pa se sindikalno članstvo veže uz suglasnost radnika za obračun i ustezanje sindikalne članarine s plaće, a za reprezentativnost udruga poslodavaca uvjetuje se da poslodavci redovito isplaćuju plaće i podmiruju doprinose. 


4.  Treba utvrđivati reprezentativnost poslodavaca i sindikata na razini sektora i djelatnosti, a ne reprezentativnost na lokalnoj i područnoj razini


Osim da bi se formirala lokalna Gospodarsko socijalna vijeća koja, uz rijetke iznimke, nisu opravdala svoje postojanje, nema nikakvog razloga za utvrđivanje reprezentativnosti na lokalnoj i područnoj razini, posebice maloj i teritorijalno rascjepkanoj državi kao što je Republika Hrvatska.

S druge strane, ono što treba razvijati jest sektorski socijalni dijalog i dijalog na razini djelatnosti, kako bi se napokon počela sustavno raspravljati i rješavati goruća pitanja na razini pojedinih sektora i djelatnosti o kojima se sada uopće ne vodi dijalog, zbog čega hrvatsko gospodarstvo ima stihijski karakter bez vizije i sustavnih poveznica. 

Ovaj prigovor nije prihvaćen.


5. Ključna je reprezentativnost za sklapanje kolektivnog ugovora, a ne za pregovaranje


 Iako je i reprezentativnost za kolektivno pregovaranje važno pitanje, reprezentativnost za sklapanje kolektivnog ugovora je u konačnici presudna u tom području. U praksi se često javljaju situacije da manjinski sindikati, koji mogu formalno biti i reprezentativni, na kraju s poslodavcem sklope kolektivni ugovor te tako onemoguće kvalitetno djelovanje većinskih sindikata. Dakle, iako je važno tko ima pravo pregovarati, još je važnije tko na kraju ima pravo sklopiti kolektivni ugovor. Bez takve ovakve odredbe, utvrđivanje reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje je besmisleno.

Ovaj prigovor nije prihvaćen.


6.  Pogrešno polazište Zakona – od specifične problematike kolektivnog pregovaranja vezanog uz sredstva Državnog proračuna, ili proračuna jedinica lokalne i područne samouprave 


Iz mnogih odredaba Zakona vidljivo je da je isti uvelike definiran iz specifičnih polazišta i problematike kolektivnog pregovaranja vezanog uz sredstva Državnog proračuna, te proračuna jedinica lokalne i područne samouprave.

Polazeći od malog broja kolektivnih ugovora, kojima je u javnom sektoru pokriven velik broj radnika, zaboravlja se ostatak sustava kolektivnog pregovaranja funkcionira upravo suprotno. Zaboravlja se slaba razvijenost sektorskog dijaloga i dijaloga na području djelatnosti, kojeg bi trebalo potaknuti kroz ovaj zakon, a ne zatirati. Zaboravlja se na iznimno velik broj kolektivnih ugovora privatnog sektora koji često pokrivaju malen broj radnika. Zaboravlja se da u tim subjektima često djeluje samo jedan sindikat, koji ustvari jedino i može biti reprezentativan, ali se ipak određuje potreba utvrđivanja i njegove reprezentativnosti. Takva pogrešna polazišta imati će dalekosežne negativne posljedice na primjenjivost cijelog Zakona u praksi.

Ovaj prigovor nije prihvaćen.


7. Povjerenstvo za utvrđivanje reprezentativnosti neće moći efikasno izvršiti operativnu provedbu Zakona


Prema članku 8. Zakona, postupke utvrđivanja reprezentativnosti provodi Povjerenstvo od pet članova, s time da se dade zaključiti da članovi povjerenstva neće te zadatke obavljati profesionalno u punom radnom vremenu.

  Očigledno je da predviđeno Povjerenstvo neće moći pravovremeno operativno izvršiti sve postupke prebrojavanja, jer je ignorirana stvarna brojka kolektivnih ugovora odnosno postupaka kolektivnih pregovora. Člankom 13. Zakona nametnut je postupak formalnog utvrđivanja reprezentativnosti prije svakih kolektivnih pregovora, pa čak i kada na području za koje se pregovara djeluje samo jedan sindikat, što je ustvari i najčešća situacija. Stoga je neminovno da će primjenom takvog Zakona doći do blokade stotina postupaka kolektivnih pregovora, jer će sindikati morati čekati tjednima, vjerojatno i mjesecima na potvrdu svoje reprezentativnosti, kao preduvjeta da bi uopće mogli započeti i voditi kolektivne pregovore.

Ovaj prigovor nije prihvaćen.


8. Nepotrebno utvrđivanje reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje kada djeluje samo jedan sindikat


 U članku 7. i 18. Zakon određuje obvezu utvrđivanja reprezentativnosti i kada na području sklapanja djeluje jedan jedini sindikat. S obzirom da je jedino sindikat ovlašten sklopiti kolektivni ugovor u ime radnika, takvo utvrđivanje je nepotrebno, a posebice stoga što će operativno otežavati i otezati postupak kolektivnog pregovaranja. Ako radnici smatraju da postojeći sindikat ne zastupa njihove interese mogu se učlaniti ili osnovati drugi sindikat. Taj korektiv je dovoljan.

Ovaj prigovor prvotno nije prihvaćen, ali u tekstu nacrta kojeg smo naknadno primili unesene su odgovarajuće promjene u tome smislu.


9. Previše iznimaka uz za reprezentativnost sindikata za kolektivne pregovore


 Članak 18. Zakona određuje previše iznimaka vezano za odbor sindikata za kolektivne pregovore, pa se postavlja pitanje koja je svrha utvrđivanja reprezentativnosti. Uz generalnu primjedbu da je važnije odrediti koji sindikat(i) ima(ju) ovlaštenje za sklapanje kolektivnog ugovora, a ne pregovore, nabrajamo i ostale nelogičnosti. 

 Članak 18., stavak 4. Zakona upućuje na neposredne izbore ako reprezentativni sindikati ne postignu sporazum o pregovaračkom odboru. Pa upravo je osnovna svrha utvrđivanja reprezentativnosti utvrđivanje omjera snaga odnosno zastupljenosti sindikata, te u takvom slučaju valja odrediti zastupljenost svakog sindikata u odboru kako se to čini za radničko vijeće, uzevši pritom u obzir broj članova svakog sindikata. Čemu utvrđivanje reprezentativnosti i brojnosti sindikata, ako se iz njega ne može odrediti niti pregovarački odbor? Prema sadašnjem prijedlogu, svaki bi sindikat (pa i manji) mogao opstruirati pregovore i rad pregovaračkog odbora.

Članak 18., stavak 8. Zakona krajnje je neprimjeren, jer daje mogućnost nereprezentativnom sindikatu da s doslovce par članova ospori i poništi cijeli postupak utvrđene reprezentativnosti. Koja je uopće onda svrha utvrđivanja reprezentativnosti, ako je svatko može osporavati.

Ovaj prigovor nije prihvaćen.


10. Smanjenje broja članova pregovaračkog odbora


 U članku 18., stavak 5. smanjen je broj članova pregovaračkog odbora sindikata sa 9 na 7, a što se u ostalim odredbama proteže i na ostale pregovaračke odbore. S obzirom na kompleksnost situacija, ponekad neće biti dovoljno niti 9 članova pregovaračkog odbora. Nisu nam poznati razlozi ovog smanjenja, niti vidimo opravdanje za to.

 Cijela odredba je nelogična kad se stavi u vezu sa prethodnom, točnije člankom 18. stavak 4. a koji pak uvjetuje da sindikati moraju postići pisani sporazum o sastavu pregovaračkog odbora. Ako je međusindikalni sporazum obvezni i isključivi uvjet za sastavljanje pregovaračkog odbora, tada je propisivanje njegovog sastava ustvari i suvišno, a posebice u ograničavanju broja njegovih članova. Ako bez sporazuma nema ni pregovaračkog odbora čemu propisivati i ograničavati njegov broj.

 Ovaj prigovor je djelomično prihvaćen, te u posljednjem nacrtu zakona ponovno stoji broj 9 kao najveći broj članova pregovaračkog odbora. 


11. Gubitak reprezentativnosti i zabrana ponovnog utvrđivanja reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje


 Neprimjerno je da se vremenski ograničava pravo na ponovno utvrđivanje reprezentativnosti za svako kolektivno pregovaranje.

Kolektivno pregovaranje kao i sindikalno organiziranje te udruživanje radnika na razini jednog poslodavca vrlo su dinamični procesi, koji ne trpe vremenska ograničenja odnosno odgode utvrđivanja reprezentativnosti na idućih godinu dana, a što ih Zakon postavlja:

• Udruzi poslodavaca ako joj nije utvrđena reprezentativnost, ako ona odbije sudjelovati u kolektivnim pregovorima, ili još toliko nije proteklo od posljednjeg utvrđenja reprezentativnosti;

• Sindikatu ili udruzi sindikata se na godinu dana onemogućuje steći reprezentativnost ako im nije utvrđena reprezentativnost, odbiju sudjelovati u kolektivnim pregovorima, ili od posljednjeg utvrđenja reprezentativnosti nije prošlo godinu dana. S obzirom da nije definirano tko ima ovlaštenje na sam potpis kolektivnog ugovora, neprimjereno je kažnjavati gubitkom reprezentativnosti sindikat(e), koji je možda i većinski, u njegovu pravu da napusti pregovore i provede industrijske akcije. Također neprimjereno je na idućih godinu dana odgađati mogućnost ponovnog utvrđivanja reprezentativnosti na kolektivno pregovaranje, ako je ona stečena dodatnim organiziranjem radnika. Time se paralizira mogućnost kolektivnog pregovaranja u novim okolnostima, a ovo posebice što se reprezentativnost uvjetuje i u situacijama gdje djeluje samo jedan sindikat.  

• Onemogućava se ponovni postupak utvrđivanja reprezentativnosti ako na izbore o reprezentativnim sindikatima ne izađe 1/3 radnika, čime se idućih godinu dana paralizira kolektivno pregovaranje, čak u situacijama gdje postoje reprezentativni sindikati.

• Sindikat, udruga sindikata ili poslodavaca više razine, koji su tek započeli sa svojim djelovanjem, moraju čekati godinu dana od posljednjeg utvrđivanja reprezentativnosti da bi se mogla utvrditi njegova reprezentativnost. Tako se opet paralizira mogućnost kolektivnog pregovaranja.

Ovi prigovori nisu prihvaćeni.


12. Eliminiranje instituta produžene primjene kolektivnih ugovora


 S obzirom da je polazište ovog Zakona pogrešno i kreće od specifične problematike kolektivnog pregovaranja vezanog uz sredstva Državnog proračuna odnosno proračuna jedinica lokalne i područne samouprave, tako se uvjetovano tim internim razlozima u člancima 24., stavak 2. i članku 25. Zakona predlaže ukidanje instituta Produžene primjene kolektivnih ugovora iz Zakona o radu. Pritom se ignorira 700 tisuća potpisa građana Republike Hrvatske koje su dali kako se ovaj institut ne bi ukinuo, a što bi trebala respektirati svaka vlast. Radilo o stavu građana, koji su i danas građani ove Države.

Pored toga smetnuto je s uma da ugovorne strane uvijek mogu u samom kolektivnom ugovoru isključiti produženu primjenu kolektivnog ugovora te nema generalnog razloga ukidanju ovog instituta.  No, išlo se još dalje pa članak 25. Zakona limitira i pravo samih ugovornih strana da odrede produženu primjenu samo na rok od nekoliko mjeseci, a u posljednjem nacrtu stoji 3 mjeseca. Time se bez ikakve osnove ograničava pravo samih ugovornih strana da odrede svoje odnose.

Ovi posljednji prigovori nisu prihvaćeni, što nažalost niti ne iznenađuje, poznajući motive druge dvije strane.

Kako ispuniti uvjete reprezentativnosti?

Kriteriji za utvrđivanje reprezentativnosti sindikata na nacionalnoj razini, odnosno sindikata više razine, izazvat će značajne promjene na sindikalnoj sceni.

Brojem zaposlenih u centrali?

Ostanu li kriteriji kako ih je Vlada predložila, na sindikalnoj sceni može se dogoditi da imamo samo jednu reprezentativnu središnjicu. I to samo Savez samostalnih sindikata Hrvatske i to isključivo zbog broja zaposlenih u toj centrali koji je dijelom posljedica nasljeđa te centrale.

Vlada je u svoj konačni prijedlog zakona ugradila odredbu u kojoj se navodi kako centrala, na 50 tisuća članova, treba zapošljavati minimalno pet radnika te jednog dodatnog radnika na svakih daljnjih 10 tisuća članova. A tu odredbu ispunjava jedino SSSH koji na razini Hrvatske zapošljava 50-tak radnika. Odredba kojim bi se propisivao broj zaposlenih u sindikalnim centralama je sporna, između ostalog jer se vlast na takav način ne bi smjela uplitati u organizaciju sindikalnog rada. Osim toga, udrugama poslodavaca ne propisuje se broj radnika koje trebaju zaposliti kako bi bili reprezentativni.

Članarinom od jedne kune?

Osnovni kriterij reprezentativnosti kazuje da centrala treba imati najmanje 50 tisuća članova te da je u nju udruženo najmanje pet sindikata koji djeluju u područjima djelatnosti utvrđenim Nacionalnom klasifikacijom djelatnosti te da sindikalna centrala ili u nju udruženi sindikati zajedno imaju područne urede u najmanje četiri županije. Niti jedna od tih odrebi nije sporna za tri od pet sada reprezentativnih sindikalnih centrala. Kriterije reprezentativnosti udovoljavaju SSSH, NHS i MHS, dok HUS i U ne ispunjavaju te kriterije pa njihovi predstavnici, primjerice, ubuduće neće moći sjediti u Gospodarsko-socijalnom vijeću. Naravno, ukoliko Vladina zamka o broju zaposlenih u stručnim službama prođe, u GSV-u će uz poslodavce i Vladu sjediti samo predstavnici Saveza.

U međuvremenu, u pokušaju da se do donošenja zakona ispune neki od kriterija, pojedine središnjice, čitaj HUS i Matica, prikupljaju članove dampinškim članarinama od jedne kune mjesečno za učlanjivanje u centralu, za sve usluge koje nude.