Mi volimo isticati kako pripadamo srednjoeuropskom kulturnom krugu pa s te pozicije s prezirom gledamo na sve one koji se nalaze istočno od nas. Međutim, svako malo iza tog lažnog i pozlaćenog pokrova iskače naša prava priroda i na površinu izbija naš primitivizam kojeg se ne bi postidjele ni najzaostalije zemlje na svijetu. Jedno od područja na kojem se nismo oslobodili predrasuda je naš odnos prema ženama.
U posljednje vrijeme zabilježeno je nekoliko događaja koji su pokazali da je u Hrvatskoj rašireno shvaćanje prema kojem je žena niže biće za koju vrijede posebna pravila. Počelo je s kampanjom kojom se traži zabrana pobačaja jer se smatra da je ženina uloga prije svega rasplodna i da prema tome nema pravo raspolagati ni svojim tijelom ni svojim životom. Ta akcija se provodi pod sloganom pravo na život i ona bi se mogla ozbiljno shvatiti da je u Hrvatskoj život na nekoj naročitoj cijeni. A to nije tako.
Kakav je to život više od pedeset tisuća djece ispod praga siromaštva, nekoliko tisuća djece u domovima, nekoliko stotina tisuća umirovljenika koji nemaju dovoljno za život, da se ne govori o ostalim kategorijama stanovništva koje u našoj zemlji prolaze kao bosi po trnju. Za njih se ne održavaju molitveni skupovi niti se provode druge akcije koje bi živima olakšale položaj. Dodajmo još jedan bizarni detalj. Aktivan sudionik akcije pravo na život je ratni zločinac koji je osuđen za ubijanje, između ostaloga, žena i djece.
Žene se kod nas ubijaju iz pištolja, bodu noževima, polijevaju benzinom i pale. U obranu psihopata koji je svoju bivšu djevojku ubio s više desetaka uboda nožem kao olakotna okolnost se navodi da potječe iz ugledne obitelji. Ugledne? Što je to, dozvola za ubijanje? Ako se one koje mlate pobune, diže se nevjerojatna haranga protiv njih. U obranu nasilnika, kao što je to u slučaju žene požeškog župana, dižu se obitelj, crkva, državni dužnosnici pa i psihijatri koji objašnjavaju da žene same izazivaju nasilnika kako bi privukle njegovu pažnju. Neki pak govore da žene treba uzeti s rezervom jer njima vladaju hormoni, a ne razum.
U pokretu protiv prava žena uključene su i neke žene. To ne treba čuditi jer i danas, na primjer, u Saudijskoj Arabiji, žene misle da je normalno nositi narukvicu oko noge kako bi njihovi muškarci mogli u svakom trenutku vidjeti gdje se nalaze.
Rasprava o Istanbulskoj konvenciji dodatno je razbuktala strasti. Tim dokumentom dosljedno se provodi načelo da su svi ljudi ravnopravni bez obzira na spol. Tu konvenciju je ratificirala većina europskih zemalja dok mi mudrujemo i dovodimo u neugodnu situaciju našeg premijera. On u Europskom parlamentu govori o uspjesima Hrvatske da bi ga prizemljilo pitanje kako je to moguće da se kod nas vodi rasprava o tome smiju li se žene mlatiti ili ne.
Očito još nismo raščistili s nekim stvarima koje su u normalnim zemljama davno skinute s dnevnog reda.
