Radnici su često u dvojbi, mogu li i smiju li, prekinuti rad ili ga čak i odbiti u određenim delikatnim situacijama. Zakon o zaštiti na radu uređuje to pitanje na način da detaljno regulira prava radnika koji odbije raditi u slučaju opasnosti za život i zdravlje. U vezi praktične provedbe navedenog, radnik ukoliko želi odbiti rad mora biti siguran da mu je naređeni radni zadatak toliko riskantan, da može odbiti rad, a da neće trpjeti posljedice. Detalji zakonskog prava radnika da odbije rad, te ostala prava radnika, ali i poslodavca, kada dođe do odbijanja rada – tema su ovog članka.
Što govore propisi
Osnovu za prekid i odbijanje rada, radniku daje odredba članka 79., stavak 2. Zakona o zaštiti na radu: „Radnik ima pravo odbiti rad ako mu neposredno prijeti opasnost za život i zdravlje zbog toga što nisu primijenjena propisana pravila zaštite na radu i zbog takvog postupanja ne smije biti doveden u nepovoljniji položaj”.
Isti članak, u stavku 4., utvrđuje dužnost radnika da obavijesti poslodavca ili njegovog ovlaštenika te svojeg povjerenika za zaštitu na radu o odbijanju rada jer mu neposredno prijeti opasnost za život i zdravlje.
Po primljenoj obavijesti od strane radnika, poslodavac je, prema odredbi istog članka, u stavku 5., dužan reagirati na način da neodložno izvijesti inspektora rada o navedenoj činjenici. Materiju o pravu radnika da odbije rad u slučaju opasnosti za život i zdravlje, u pojedinim segmentima obrađuju i Zakon o radu (čl. 87.) te Zakon o Državnom inspektoratu (čl. 56.).
Koja su prava radnika
Odredba članka 79., stavak 2. Zakona o zaštiti na radu decidirano govori da radnik ima pravo odbiti rad, odnosno napustiti mjesto rada ako mu prijeti neposredna opasnost za život i zdravlje zbog toga što nisu primijenjena propisana pravila zaštite na radu. Također ovim postupkom radnik ne smije biti doveden u nepovoljniji položaj.
Prema odredbi stavka 2. ovog članka, dio prava radnika koji je odbio raditi jer nisu provedene propisane mjere zaštite na radu, uređen je i Zakonom o radu, a odnosi se na pravo na naknadu plaće.
Poštujući načelo prema kojem primjena pravila zaštite na radu ne smije uzrokovati nikakve troškove za radnika, dođe li do privremenog rasporeda radnika na druge poslove, on ima pravo na plaću u iznosu kao da je ostao raditi na radnom mjestu na kojem je odbio raditi zbog opasnosti za život i zdravlje.
Kod privremenog rasporeda na drugo odgovarajuće radno mjesto, dok se na „opasnom” radnom mjestu ne saniraju opasnosti, važno je napomenuti da je odgovarajuće radno mjesto ono za koje radnik ima potrebnu stručnu spremu, radno iskustvo, zdravstvenu i druge sposobnosti te osposobljenost za obavljanje poslova na siguran način.
Pri tome poslodavac mora voditi računa o posebnim uvjetima za obavljanje poslova s posebnim uvjetima rada, o ograničenjima na poslovima koje smiju obavljati žene (naročito za vrijeme trudnoće i dojenja) te o posebnoj zaštiti ako se radi o raspoređivanju malodobnih radnika.
Dakle, radnik ne smije ni privremeno biti raspoređen na poslove s posebnim uvjetima rada ako ne ispunjava propisane uvjete i ako mu nije izdano zdravstveno uvjerenje od specijaliste medicine rada da može obavljati te poslove.
Ako je radnica (žena) odbila raditi zbog ugroženosti života i zdravlja, poslodavac prilikom privremenog rasporeda na druge poslove mora poštovati odredbe Zakona o radu i Pravilnika o poslovima na kojima ne smije raditi žene.
Ukoliko je riječ o privremenom rasporedu malodobnika na drugo odgovarajuće mjesto, poslodavac mora poštovati pravna pravila Zakona o radu i Pravilnika o poslovima na kojima se ne može zaposliti malodobnika i o poslovima na kojima može raditi samo nakon prethodnog utvrđivanja zdravstvene sposobnosti.
Važna je činjenica da pravo radnika da odbije raditi na poslovima opasnim za život i zdravlje koje mu je zajamčeno Zakonom o zaštiti na radu, ne daje mu pravo da ne dolazi na posao.
Radnik je, dakle, dužan dolaziti na posao. Ako, međutim, izostane s posla, izlaže se riziku neopravdanog izostanka s posla, što predstavlja osobito tešku povredu radne obveze. Poslodavac mu s te osnove može izvanredno otkazati ugovor o radu.
Djelovanje inspekcije
Kada radnik odbije raditi jer mu na radnom mjestu neposredno prijeti opasnost za život i zdravlje, poslodavac ili njegov ovlaštenik dužni su neodložno o tome izvijestiti inspektora rada. Ako to ne učini poslodavac, inspektora rada mogu o navedenoj činjenici izvijestiti ugroženi radnik ili njegov povjerenik za zaštitu na radu. U roku od 48 sati inspektor rada je dužan utvrditi činjenično stanje i osnovanost navoda radnika. Prema odredbi članka 56., stavak 1. Zakona o Državnom inspektoratu inspektor rada dužan je obaviti nadzor na mjestu gdje je nastao događaj koji je prouzročio smrt, skupnu ili težu ozljedu radnika. Isto tako, obavlja nadzor događaja koji je izazvao poremećaj u procesu rada koji je mogao izazvati štetne posljedice po sigurnost i zdravlje radnika. Tu, dakako, spada i utvrđivanje činjenica o neprimjeni mjera zaštite na radu, na koje se žali radnik, a koje po njegovu mišljenju neposredno ugrožavaju njegov život i zdravlje.
Ukoliko su radnikove pritužbe opravdane, inspektor će narediti poslodavcu zabranu rada na tom radnom mjestu dok se ne otklone nedostaci. Tek primjenom svih pravila zaštite na radu, na navedenom radnom mjestu, ponovno se mogu obavljati prije prekinuti poslovi.
Kako postupiti u praksi
Zakon o zaštiti na radu obvezuje radnika da obavlja poslove dužnom pozornošću i pri tome vodi računa o svojoj sigurnosti i zdravlju, kao i sigurnosti i zdravlju drugih osoba na radu. Kada radnik posumnja da bi na određenim poslovima bio neposredno ugrožen njegov život i zdravlje, poduzet će sljedeće mjere:
1. Odmah obavijestiti poslodavca i stručnjaka za zaštitu na radu o situaciji koju smatra ozbiljnom i neposrednom opasnošću za svoju sigurnost i zdravlje kao i o nepostojanju uputa potrebnih u takvoj situaciji. Ova upozorenja poslodavcu temelje se na odredbama članka 77., stavak 2., podstavak 5. te članka 78., stavak 3. Zakona o zaštiti na radu.
2. Ukoliko i dalje poslodavac inzistira na obavljanju poslova, koji su po mišljenju radnika opasni, radnik odbija rad jer smatra da mu izvođenjem naređenih poslova neposredno prijeti opasnost za život i zdravlje.
3. O tome da je prekinuo rad i da odbija raditi zbog neposredne opasnosti za život i zdravlje, radnik je dužan odmah obavijestiti poslodavca ili njegovog ovlaštenika te svojeg povjerenika za zaštitu na radu.
4. Istovremeno o odbijanju rada izvještava Državni inspektorat, ako to već nije učinio njegov poslodavac.
5. Inspektor rada koji treba u roku od 48 sati utvrditi opravdanost odbijanja rada radnika, može donijeti rješenje:
a) zahtjev radnika je opravdan i poslodavac mora za izvođenje predmetnih poslova osigurati primjenu svih pravila zaštite na radu,
b) zahtjev radnika nije opravdan, on treba pristupiti izvođenju poslova prema zahtjevu poslodavca.
6. U slučaju 5a) poslodavac može ponuditi radniku privremeni raspored na druge poslove, što radnik može, ali i ne mora prihvatiti.
Radnik se o svojim pravima u takvom slučaju obavezno treba posavjetovati s pravnom službom sindikata.
7. Bez obzira na navedeno, radnik mora dolaziti na posao kako se ne bi izložio izvanrednom otkazu.
8. Radnik koji odbije raditi jer nisu provedene propisane mjere zaštite na radu, ima pravo na naknadu plaće u visini kao da je radio, za vrijeme dok se ne provedu propisane mjere zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, ako za to vrijeme ne obavlja druge odgovarajuće poslove. To mu jamči Zakon o radu.
Definicija opasnosti
Možda najdelikatnije pitanje koje traži ispravan odgovor je procjena koji se poslovi smatraju po život opasnima ili kako ih definira propis kao „poslove čijim izvođenjem radniku neposredno prijeti opasnost za život i zdravlje, jer nisu primijenjena propisana pravila zaštite na radu“.
Odluku o odbijanju rada treba najčešće donijeti u kratkom roku. Pristanak na izvođenje opasne operacije ili njeno odbijanje, često može značiti život ili smrt.
Primjeri iz prakse
U navedenih nekoliko primjera iz prakse, prikazane su situacije u kojima se zaista radilo o ozbiljnoj i neposrednoj opasnosti za sigurnost i zdravlje radnika. Kod nekih opisanih primjera krajnji je ishod na žalost bio smrtni slučaj. Da je došlo do odbijanja rada, rizičan rad ne bi završio smrću radnika.
Opasni zemljani radovi
Dvojica radnika spustila su se u iskopani rov želeći spojiti cijevi cjevovoda, kada se urušila zemlja i zatrpala ih. Jedan je bio djelomično zatrpan i on je spašen, dok su drugog otkopali nakon pola sata. Na žalost, bio je mrtav – ugušio se.
Utvrđeno je da je rov bio dubok oko dva metra, a stranice nisu bile osigurane od urušavanja i učvršćene razuporama.
Propis zahtijeva da se prilikom izvođenja zemljenih radova na dubini većoj od jednog metra moraju poduzeti zaštitne mjere protiv rušenja zemljenih naslaga sa bočnih strana i protiv obrušavanja iskopanog materijala.
Navedeni poslovi, što pokazuje i smrtni ishod ove nesreće na radu, zaista predstavljaju neposrednu opasnost za život i zdravlje radnika. Radnici su ovdje trebali koristiti svoje pravo da odbiju rad dok se ne primjene propisana pravila zaštite na radu.
Rad na krovu
Radnik je upućen na visoki kosi skladišni krov prekriven salonitnim pločama, zbog radova na ventilacijskom otvoru. Dana mu je daska, kao osiguranje sigurnijeg kretanja po lomljivom krovnom pokrivaču. Prilikom rada radnik je zakoračio na već trošne krovne ploče; došlo je do puknuća i radnik je pao u dubinu oko četiri metra na betonsko tlo i na mjestu poginuo.
Važeći propis navodi da se na krovovima pokrivenim salonitom, limom ili sličnim pokrivačima (industrijski krovovi), koji ne podnose veća opterećenja, moraju prije početka radova provesti posebne mjere radi sprečavanja loma krovnog pokrivača i pada radnika u dubinu.
Očito da samo jedna daska nije bila dovoljna i sigurna mjera za zaštitu života radnika. Radnik je nakon dobivanja radnog zadatka i procjene o nesigurnom mjestu rada, osnovano treba odbiti rad dok se ne provedu odgovarajuće mjere za siguran rad na krivu.
Rad u šahtu
Ulazak u šahtove,bez obzira na dubinu i tehnologiju koja se u njima nalazi, uvijek predstavlja određeni rizik.
Službe koje rade na održavanju instalacija i cjevovoda ili ih ugrađuju, postupaju prema razrađenim metodama da se spriječi bilo kakvo iznenađenje. Potencijalna je opasnost koja prijeti radniku ulaskom u šaht – trovanje ili gušenje.
Propisi i pravila struke zahtijevaju da se prije ulaska u šaht mora provjeriti da li se u njemu nalaze opasni plinovi. Ako se utvrdi prisustvo takvih plinova, silazak radnika u šaht može se dozvoliti tek poslije otklanjanja tih plinova i provjeravanja da tih plinova nema.
Provjeru prisustva (mjerenja) opasnih plinova obavlja stručna osoba. Za ulazak u šahtove radnici moraju koristiti zaštitni pojas sa konopcem za izvlačenje, te koristiti odgovarajuću opremu za davanje signala u slučaju opasnosti. Za siguran rad u šahtu često se koristi tzv. cijevni uređaj za disanje sa svježim zrakom te maskom za cijelo lice ili polumaskom.
Zbog pridržavanja sigurnog načina rada u šahtovima, vrlo su rijetke nesreće na radu.
Međutim, ulazak u bilo koji šaht bez provjere da li u njemu postoje opasni plinovi, opasna je radnja i radnik može opravdano odbiti ulazak dok se sigurno ne ispita da u šahtu ne postoje opasni plinovi.
Rad s viličarom
Ovaj primjer donekle odudara od prije navedenih, ali ga zbog karakteristične pouke navodimo.
Pomoćni transportni radnik, radeći u noćnoj smjeni, neovlašteno je uzeo paletni električni viličar i njime transportirao palete tiskovina iz knjigovežnice u odjel otpreme. Kako je viličar bio neispravan (bez kočnica), radnik je dolaskom u otpremu lakše ozlijedio radnicu.
Radnik je dakle neovlašteno upravljao neispravnim viličarom, što dakako nije smio. Suprotno, da mu je bila naređena upotreba predmetnog transportnog sredstva, on bi to morao odbiti iz više razloga: Radnik nije osposobljen za upravljanje viličarom, drugo – ne posjeduje zdravstveno uvjerenje izdano od specijaliste medicine rada jer je to radno mjesto proglašeno poslovima s posebnim uvjetima rada, te na kraju jer je upotreba neispravnog sredstva rada opasna.
Dodatna otežavajuća okolnost u ovom primjeru je bila dostupnost do viličara neovlaštenim osobama, naročito jer je sredstvo bilo neispravno. Bio je to očiti organizacijski propust.
Dakle, radnik je umjesto da odbije rad s viličarom (apsurdno je da mu nitko nije naredio njegovu upotrebu), samovoljno obavljao transport i prouzročio ozljedu na radu trećoj osobi. Istovremeno, rukovoditelj odjela nije osigurao da ne dođe do neovlaštene upotrebe neispravnog i opasnog transportnog sredstva.
Da pojasnimo – propis decidirano tvrdi da viličarom smije upravljati samo radnik koji ispunjava posebne uvjete za rad s tim samohodnim strojem te koji je osposobljen za rad na siguran način. Svi dijelovi mehanizma viličara moraju biti sigurni i ispravni a naročito kočnice, upravljački mehanizam i hidraulički uređaj za podizanje tereta. Nakon završetka rada potrebno je vilice spustiti, viličar zakočiti i osigurati od neovlaštenog korištenja drugih radnika.
Sankcije za poslodavca i radnika
Odredbom članka 111.,stavak 1., podstavci 6. i 7. Zakona o zaštiti na radu, poslodavac može biti kažnjen za prekršaj novčanom kaznom od 10.000 do 20.000 kuna:
– ako radnika koji je odbio raditi u slučaju neposredne opasnosti po život i zdravlje, dovede u nepovoljniji položaj,
– ako u slučaju odbijanja rada radnika ne izvjesti tijelo nadležno za poslove inspekcije rada ili ne osigura radniku prava na temelju odredbi Zakona o radu.
Za isti prekršaj kaznit će se novčanom kaznom od 3.000 do 10.000 kuna i odgovorna osoba pravne osobe.
Pored poslodavca može biti kažnjen i radnik prema odredbi članka 112.,stavka1., podstavci 5. i 6.:
– ako odmah ne izvjesti poslodavca ili njegovog ovlaštenika o neposrednoj opasnosti po sigurnost i zdravlje,
– ako ne obavijesti poslodavca ili njegovog ovlaštenika da odbija rad jer mu neposredno prijeti opasnost za život i zdravlje zbog toga što nisu primjenjena propisana pravila zaštite na radu.
U navedenim slučajevima radnik se kažnjava na licu mjesta novčanom kaznom od 100 kuna.
