Čovjek nije tek privremeni statistički broj
U »moru« anketa i istraživanja iznose se zabrinjavajući podaci: većinu Hrvata neprestano muče isti problemi (materijalna oskudica, nezaposlenost, nesigurnost na poslu i sl.), u kojima se rijetko pokazuju znakovi većih promjena nabolje. U takvom je ozračju teško pričati o osmjesima i pozitivnom stavu prema životu. Ipak, usprkos teškoćama, trebamo pronaći načina da vratimo ljudima nadu da nisu tek puki statistički brojevi, nego da su i svojim radom, i postojanjem, i svime što život čini životom, vrijednosti sami po sebi i za sebe.
Mada je od Domovinskog rata prošlo puno vremena, poslijeratno ozračje i dalje je prisutno u srcima i mislima. I kao da osjećaj gorčine nije dovoljan, muče nas još i nezaposlenost, siromaštvo, korupcija i kriminal. Uz to, kao zemlja u tranziciji, izlažemo se novim rizicima i suočavamo s pojavom maloljetničke delinkvencije, ovisnosti o drogama, trgovinom ljudima, itd. Osim toga, Hrvatska još izraženije od drugih tranzicijskih zemalja bilježi i porast mortaliteta, odnosno »bijela kuga« opasno ugrožava vitalne interese našega naroda i zemlje.
Radnici teško doživljavaju nepravdu
S tranzicijom smo preuzeli i visoke troškove: restrukturiranje gospodarstva, privatizaciju provedenu »na hrvatski način (u korist uskog, ali politički moćnog kruga ljudi)«, »sivu ekonomiju« i sve negativnosti što ih ona sa sobom donosi: »rad na crno«, neplaćanje poreza i doprinosa, niske i neredovite plaće, poremećene međuljudske odnose, strah od gazda i otpuštanja s posla, traljavo funkcioniranje pravosuđa, sporu i bahatu državnu upravu, jednom riječju – dezorganizaciju države. Sve je to uzrokovalo velike socijalne razlike, odnosno jaz između bogatih i siromašnih postaje sve dublji i bolniji, osobito ako se ima na umu činjenica da su se neki hrvatski tajkuni obogatili »preko noći« (»Tko je jamio, jamio je!«).
Posljedice toga su, osim financijske nestabilnosti, opća pasivnost i apatija ljudi koji više ne sudjeluju ni u izvršavanju svojih temeljnih građanskih prava i dužnosti, kao što je, primjerice, izlazak na izbore i neposredno sudjelovanje u dolasku i silasku pojedinih stranaka s vlasti. Uz to, nepravde koje se događaju u raznim oblastima života, a napose u sustavu socijalne i zdravstvene skrbi, ili, pak, blage kazne za počinitelje teških zločina, samo još više potiču ljude na prepuštenost rezignaciji (»A kaj se tu more?«).
Ugrožavanje časti, ugleda i dostojanstva ljudi
Iz društvenih proizlaze pojedinačni problemi, koji se javljaju na radnom mjestu, kao što je psihološko zlostavljanje (mobbing). Emocionalno uznemiravanje na radnom mjestu (mobbing) specifični je oblik ponašanja kojim netko, pojedinac ili grupa, planirano i osmišljeno ometa drugoga s ciljem ugrožavanja časti, ugleda i dostojanstva, pa sve do eliminacije s radnog mjesta. Takvi oblici (naizgled) skrivene agresije najviše utječu na žrtve, jer kao posljedicu imaju gubitak samopoštovanja, ali i mnoge ozbiljnije učinke, kao što je, na primjer, pokušaj samoubojstva kod određenih pojedinaca. Neprijateljska i neetička komunikacija postaje kontinuirana aktivnost, u kojoj je pojedinac bespomoćan i, u nemogućnosti da se obrani, postaje depresivan.
Nezadovoljstvo poslom i okolinom postaje glavni uzrok razdora u obiteljskom životu. Psihološke studije upozoravaju da je otpuštanje s posla traumatski udar jednako snažan kao smrt bliske osobe, a problemi uzrokovani gubitkom samopoštovanja dovode do problema unutar obitelji i raspada brakova.
Istraživanja pokazuju da građani najviše strahuju od gubitka posla (35%); smrti bliske osobe (20,3%), bolesti (19%), ekonomske krize i siromaštva (15%) te kriminala (10,2%).
Kako teško ljudi podnose gubitak radnog mjesta, govore i slučajevi samoubojstva zbog otkaza, koja su u porastu. Mogućnost otkaza je prijetnja kojom sada poslodavci stalno mašu nad glavama zaposlenika. Da bi sačuvali posao, mnogi prihvaćaju uvjete rada koji im ne odgovaraju i trpe razna poniženja strepeći da će negdje pogriješiti i ostati bez radnog mjesta.
Kao glavni krivac navodi se nerazvijeno tržište rada, jer ako izgubite posao, mogu proći godine dok nađete novi. Ovo naročito pogađa stariju populaciju, one iznad 40 godina života. Dok mladi ljudi imaju kakvutakvu šansu da se zaposle, za one koji su prešli 40. godinu života, šanse su minimalne. Stvoren je fetiš »mladi« kao da u sistemu zapošljavanja to nešto posebno znači. To bi se moglo podvesti i pod naziv – neiskusan, dok se starijeg radnika zbog dobi omalovažava, a ne pita za njegovo iskustvo i rezultate dosadašnjeg rada.
Stariji radnici imaju i formirane porodice pa je problem gubitka posla još više izražen. Pravi poslodavac bi se trebao zanimati za radno iskustvo, a ne za životnu dob koju ne možeš promijeniti. Stariji radnici su radili u sistemu kolektivizma, koji ih je pasivizirao, pošto je individualna inicijativa bila nepoželjan oblik ponašanja. Kod njih možemo lako uočiti pojavu naučene bespomoćnosti. To je još više izraženo ako se oni proglase »tehnološkim viškom«, koji može imati iste efekte kao što ih izazove posttraumatski stres, a koji podriva strukturu ličnosti. Kada se pita pripadnike srednje i starije generacije što znaju raditi, vrlo će rijetko navesti iskustvo i vještine koje su stekli tijekom radnog vijeka. Oni su »nedovoljno pismeni« za sadašnje vrijeme.
Na Zapadu je tržišna ekonomija prisutna svuda, pa i na tržištu rada. Radnici vrlo lako izaberu povoljnije i atraktivnije radno mjesto, to je uobičajeno. Ujedno to je i znak većeg radnog iskustva.
