Tripartitni socijalni dijalog na nacionalnoj razini institucionaliziran je kroz Gospodarsko-socijalno vijeće, davne 1994. g. Dakle, i prije nego što je donesen novi Zakon o radu u demokratskoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj ideja socijalnog dijaloga je prepoznata i institucionalizirana. Međutim, ideja Gospodarsko-socijalnog vijeća i potrebe razgovora i dogovora svih socijalnih partnera na najvišoj, nacionalnoj razini, u punom je opsegu zaživjela tek 2001. g. nakon sklapanja prvog Sporazuma o osnivanju, nadležnosti i djelovanju GSV-a.
Cijelo jedno desetljeće Gospodarsko-socijalno vijeće je funkcioniralo sukladno tom Sporazumu, s povremenim zastojima koje su socijalni partneri uglavnom prevladavali trostranim socijalnim dijalogom. Gledajući unatrag, razvoj tripartitnog socijalnog dijaloga odvijao se uvijek na poticaj i inicijativu sindikata, odnosno, njihovih udruga više razine koje su sudjelovale u radu Gospodarsko-socijalnog vijeća. Usporedo s razvojem tripartitnog, socijalnog dijaloga u Hrvatskoj, razvijao se i tripartitni socijalni dijalog na razini EU, a njegova puna važnost došla je do izražaja nakon recesije, kao jedan od najboljih modela za brži izlazak iz prekomjernog deficita. Za Hrvatsku je važno reći kako je tripartitni socijalni dijalog bio jedan od značajnih modela socijalnog dijaloga socijalnih partnera za osmišljavanje strateških gospodarskih i socijalnih odluka važnih za sve građane RH.
Međutim, treba ipak naglasiti da puni obim razvoja i djelovanja tripartitnog socijalnog dijaloga još uvijek, ni nakon više od 20 godina, nije postignut. Osnovni razlog za to je formalno i načelno prihvaćanje tog modela kao najboljeg načina za donošenje strateških odluka, ali, s druge strane i izostanak njegove pune primjene kako na nacionalnoj, tako i na nižim razinama izvršne vlasti, bilo da se radi o nacionalnoj ili lokalnoj razini. U praksi je primijećeno da je sindikalna strana unutar tog trostranog odnosa često zloupotrijebljena za formalno pokriće nekih strateških odluka i donošenja nekih strateških zakona, iako u njihovoj izradi gotovo nikad nije sudjelovala.
To je uglavnom vidljivo onda kada se donose određene javne politike kojima se utire put za razvoj novih društvenih odnosa ili se operacionaliziraju procesi temeljeni na propisima EU, a o čijem sadržaju sindikati kao dio trostranog partnerstva, dobiju informaciju u trenutku kada su one već gotove, odnosno, kada se ide u njihovo donošenje. U tom trostranom odnosu najviše ipak dolazi do izražaja uloga Vlade, kao trećeg partnera, koja bi trebala biti moderirajuća između ostala dva socijalna partnera, a umjesto toga je najčešće dominantna.
Reforma GSV-a
Na 162. sjednici Gospodarsko-socijalnog vijeća održanoj 14. 3. 2011. g. izvršena je svojevrsna reforma rada Gospodarsko-socijalnog vijeća koja je trebala pridonijeti većem utjecaju GSV-a na strateške odluke u gospodarskom i socijalnom razvoju zemlje. Sklopljen je novi Sporazum o radu GSV-a (NN br. 34/2011. g.), kojim je znatno reorganiziran njegov rad i većina operativnih poslova prebačena je na pet novoosnovanih povjerenstava, a strateška pitanja su ostala u nadležnosti GSV-a. To je bio pokušaj da Gospodarsko-socijalno vijeće postane mjesto stvarnog socijalnog dijaloga o pitanjima od strateške važnosti kako bi se o njima pokušao postići konsenzus za dobrobit svih. Sve to je bilo dobro zamišljeno, ali, nažalost, samo na papiru. I dalje su mnoge strateške odluke dolazile na GSV “post-festum”, kada su već bile donesene. Neke od njih su bile predlagane zajednički od poslodavaca i Vlade (npr. posljednje izmjene Zakona o radu), a sindikalna strana je bila pasivni promatrač ili je prekasno uključena.
No, valja napomenuti da je tripartitni socijalni dijalog uz sve teškoće i povremene prekide opstao, ponekad u zadovoljavajućem, a ponekad u nezadovoljavajućem obliku. No, prave slabosti u radu Gospodarsko-socijalnog vijeća bile su najvidljivije u protekloj godini. Izgledalo je (nakon početnog oduševljenja) da se predstavnici vladajućih ne snalaze najbolje u tripartitnom socijalnom dijalogu, jer su uglavnom ignorirali sve ranije sklopljene sporazume te su u proceduru upućivali zakone koji nisu prošli proceduru na GSV-u. Neke od unaprijed planiranih sjednica nisu ni održane zbog nedostatka kvoruma, a nekima nisu prisustvovali ovlašteni dužnosnici koje je odredila Vlada. Sreća u nesreći je što je to razdoblje trajalo kratko i što su održane samo tri sjednice GSV-a. Na dnevnom redu posljednje sjednice GSV-a prije izbora bila je i točka o mogućim financijskim posljedicama tužbi, odnosno, ostvarivanja prava na uvećanje plaća radnika javnog sektora na temelju Sporazuma koji je stupio na snagu krajem prošle godine. Iako su sindikati kao socijalni partneri iskazali razumijevanje i strpljenje u vezi s tim, problem još uvijek nije riješen jer za pregovore nisu imali sugovornika.
Novi sastav GSV-a
Već na prvoj sjednici Vlade RH nakon provedenih izbora, 27. listopada 2016. g., pod točkom 6. dnevnog reda, Vlada je donijela Odluku o imenovanju predstavnika u Gospodarsko-socijalno vijeće na nacionalnoj razini. U skladu s člankom 5. Sporazuma o osnivanju GSV-a, ispred Vlade RH u GSV su imenovani:
1. dr. sc. Tomislav Čorić, ministar rada i mirovinskog sustava
2. Nada Marganić, ministrica demografije, obitelji, mladih i socijalne politike
3. dr. sc. Martina Dalić, potpredsjednica Vlade RH i ministrica gospodarstva, maloga i srednjega poduzetništva i obrta
4. dr. sc. Ivan Kovačić, potpredsjednik Vlade RH i ministar uprave
5. dr. sc. Zdravko Marić, ministar financija
6. prof. dr. sc. Pavo Barišić, ministar znanosti i obrazovanja.
Druga dva socijalna partnera ostala su u istom sastavu, četiri predstavnika udruga sindikata na nacionalnoj razini i četiri predstavnika udruge poslodavaca na nacionalnoj razini.
Dana 7. 11. 2016. g. održana je 204. sjednica GSV-a na kojoj je u ime Vlade prisustvovao i premijer, mr. sc. Andrej Plenković, koji je u uvodnom govoru opet otvorio nadu da će tripartitni socijalni dijalog konačno dobiti mjesto koje mu pripada. Naime, tripartitni socijalni dijalog podrazumijeva stalnu interakciju svih triju strana, sindikata, poslodavaca i države, a odvija se na nacionalnoj ili regionalnoj razini. Stoga je Gospodarsko-socijalno vijeće na nacionalnoj razini pravo mjesto za strateške odluke i oblikovanje društvenog poretka u kome sindikati moraju imati aktivnu ulogu. Krenulo je obećavajuće, s nadom, a dalje, pokazat će vrijeme.
