Filpac CGT
CGT je vodeća francuska sindikalna središnjica koja broji 34 velika sindikata sa otprilike 700 tisuća članova, te ima nekoliko tisuća zaposlenih. Osnovana je krajem 19. stoljeća, najstarija je i najutjecajnija od svih sindikalnih središnjica Francuske. Bila je na čelu svih industrijskih i socijalnih promjena, pa je odigrala vodeću ulogu u posljednjim prosvjedima i štrajkovima koji su se odvijali tijekom 2006. godine diljem Francuske protiv inicijative za uvođenjem nepovoljnih ugovora prilikom prvog zapošljavanja mladih radnika.
Filpac je sindikat iz našeg grafičkog sektora na području Francuske, broji oko 25.000 članova te djeluje u okviru središnjice CGT. Sjedište i glavni uredi obje organizacije su u Parizu.
Francuski socijalni model
Francuski socijalni model svoje povijesne korijene vuče nakon Revolucije krajem 18. stoljeća i Code civile 1804. (Građanskog zakonika) iz kojeg se kasnije razvilo i radno zakonodavstvo. Do 1830. godine bilo je zabranjeno udruživanje radnika, no nakon toga sijedi zabrana rada djece 1841. godine, dozvola štrajka 1861. godine i formiranje sindikata. Zanimljivo je da povijest francuskog sindikalnog pokreta počinje sredinom 19. stoljeća i ne prednjači puno u odnosu na naš Sindikat grafičara koji je osnovan 1870. godine kao prvi sindikat na ovim prostorima.
Francusko radno-socijalno zakonodavstvo slično je našem, no s višom razinom materijalnih prava, uz 35 satni radni tjedan, godišnji odmor od 5 tjedana, minimalnu plaću daleko višu od naše, odlazak u mirovinu sa 60 godina te osiguranje socijalnog minimuma. Za radne sporove postoje posebni radni sudovi.
Od ukupne bruto plaće, oko 32% tereti poslodavca, 15% opterećuje radnika, a oko 53% je neto plaća radnika. Dakle i u Francuskoj velik dio plaće odlazi na poreze, doprinose, zdravstvo i socijalna davanja, no treba uočiti da tamo poslodavci izdvajaju više nego koda nas, te da radnici izdvajaju manje.
Francuska ima tradiciju sektorskog kolektivnog ugovaranja, koja kod nas još nije razvijena, pa se mnoga povoljnija prava ugovaraju kolektivnim ugovorima na razini sektora i na razini pojedine grane. Kolektivni ugovor za grafički sektor egzistira od 1953. godine. Najviša razina prava definirana je kolektivnim ugovorima na razini poduzeća.
Predstavljanje radnika prema poslodavcu, uz sindikat i radničko vijeće, poznaje ekonomski odbor poduzeća preko kojeg radnici mogu direktnije biti upoznati s poslovnom politikom poslodavca, te taj odbor ima i konkretna financijska sredstva za svoj rad.
Sustav mirovina na generacijskoj solidarnosti još uvijek funkcionira, no osjeća se težnja da se kod mirovina i zdravstva iz solidarnosti prelazi prema štednji. Trenutno na jednog umirovljenika dolaze dva radnika pa je sadašnji sustav mirovina daleko manje ugrožen nego kod nas (1 umirovljenik : 1,32 radnika). U generacijsku mirovinu odlazi se sa 60 godina i 41 godinom staža odnosno sa 65 godina starosti, postoje težnje da se ove granice pomaknu prema gore. No s druge strane viškovi radnika rješavaju se preranim umirovljenjem uz dokup staža od strane poslodavca i pomoć države.
Što se tiče principa izdavanja za socijalnu sigurnost sindikati predlažu da poslodavci uplaćuju ne samo prema broju radnika nego i prema kriteriju profita, jer postoje tvrtke s ogromnim profitima i relativno malo radnika koje ne doprinose gotovo ništa.
Kapital napada rad
Francuski socijalni model ulazi u krizu 80-tih godina prošlog stoljeća kada su kapital i dobit dobili primat na teret rada, a sindikalne snage bivaju sve slabije. Radnici su također osiromašeni a sektorski kolektivni ugovori se teže sklapaju.
I u Francuskoj je pojam “globalna kriza” bio opravdanje za prekomjerna otpuštanja radnika. Dodatni problemi postoje u grafičkom sektoru gdje su zbog revolucije u tehnologiji proizvodnje brisana mnoga zanimanja. Zatražena je pomoć države, no ona se više sastoji u sufinanciranju i podnošenju dijela troška za masovna otpuštanja i prijevremeno umirovljenje, umjesto na prekvalifikaciju i novo zapošljavanje, što je pogrešno. Liberalni pogledi i pogrešna politika ponavlja se i na razini Europske komisije koja, u mjesto zajednički, problem razdvaja na dva zasebna područja proizvodnju i socijalna pitanja.
Otežano je i na području sindikalnog organiziranja u grafičkom sektoru, jer je posljednjih godina izgubljeno oko 20.000 radnih mjesta te broj grafičkih radnika sada iznosi oko 67.000. Mnogi stariji članovi otišli su u mirovinu, a mladi ne shvaćaju važnost sindikalnog organiziranja. Stoga je potrebno mnoge napore uložiti na kampanje novog organiziranja radnika.
U okviru ovih negativnih okolnosti sve su aktualnija nastojanja da se spoje sindikati koji organiziraju grafičke radnike, novinare, radnike u kulturi, poštanske radnike i radnike u telekomunikacijama, kako bi se stvorila nova dodatna snaga spremna odgovoriti na nove izazove.
Tehnologija istišće grafičare
Vrlo zanimljiv, ali i zabrinjavajući, bio je posjet tiskari na sjeveru Francuske u gradu Lille. Tiskara je obnovljena s 4 nove uzastopne 64-stranične rotacije ogromnih kapaciteta. Tiskaju se dvije regionalne dnevne novine, od 300.000 i 100.000 primjeraka, te jedne besplatne dnevne novine od oko 50.000 primjeraka. Dakle dnevna tiskana naklada koju izdaje ova tiskara je preko 400.000 primjeraka.
U nove rotacije je uloženo preko 40 milijuna Eura. Cijeli proces je uvelike centraliziran, a u prijenos ploča s CTP-a i dopremu papira u stroj uvodi se automatizam čak i robotika. Priprema je odvojena i vezana uz novinski dio, pa gotovi materijali za CTP i tisak dolaze posebnom vezom s druge strane grada.
Ovo veliko ulaganje ujedno je i značilo znatno smanjenje broja radnika, tako da je broj radnika koji rade direktno na tisku i otpremi (do kamiona) sveden na samo 50. No, ova tiskara proizvodi samo tri novine velikih naklada, što je daleko jednostavnije nego kada se tiska veći broj novina s malom nakladom, kao što je slučaj kod nas. Tehnološki kapaciteti su i tu preveliki unatoč ogromnom tržištu. Radi se samo u noćnoj smjeni, a danju svi strojevi stoje.
Problemi oko prekovremenog rada, rasporeda radnog vremena (poznat 3 tjedna unaprijed) i drugi slični problemi za naše kolege su nepoznanica. Uz novu tehnologiju slijedila je i besprijekorna organizacija rada i poštivanje radničkih prava. To kod nas baš nije slučaj.
Opasnost prevelikih kapaciteta
Iako je ulaganje u tehnološki razvoj nužno, mnoge naše tiskare kupuju preskupe i prevelike strojeve koje im uvale multinacionalne kompanije svjetskoga glasa, pa nakon toga ne znaju kako napuniti te puste kapacitete. Natječu se tko će imati više rotacija, iako su velike naklade kod nas sve rjeđe. Mali, prilagodljiviji i jeftiniji strojevi odbacuju se jer ne znače prestiž, a manje narudžbe i naklade od nekoliko tisuća primjeraka smatraju se sramotnima – za njih se ne isplati niti upaliti nove monstrume kupljene na kredit.
Uz to priprema se izdvaja iz tiskare, pa tako klijenti dolaze sa vlastitim gotovim predlošcima i bez problema biraju najjeftinijeg ponuđača (pripremu im često u malim kućnim studijima sačine radnici koji su baš kod tog poslodavca dobili otkaz).
Tiskare postaju iznajmljivači preskupih strojeva za tisak gotovih predložaka, a to je krivi put koji će uništiti grafičku industriju. Na velikim tržištima kao što je Francuska preveliki kapaciteti još se nekako daju popuniti, no kod nas to mnoge odvodi u propast, zbog preskupog stroja a ne zbog radnika. Broj naklada tiskovina se smanjuje a kapaciteti povećavaju! Gdje je tu razum? U Italiji se upravo montira 96-stranična rotacija…
