Svaki novi početak nalik je skoku u hladnu vodu – boli i poprilično je zastrašujuć. Krene se od bezbrižnog djetinjstva, u uglavnom bezbrižnu adolescenciju ako preskočimo tinejdžerske „bubice“, pa dođe relativno bezbrižan studij na kojem se većina mladih ljudi ipak ponajviše zabavlja, a tek onda uči i onda odjednom dođe prvo zaposlenje. Nakon početnog uspjeha i entuzijazma da savladaju svaki izazov, da se dokažu, da ostvare svoje snove i na kraju krajeva, počnu trošiti novac zarađen od njihovog rada- sve to skupa počinje splašnjavati. Raditi s veseljem i onda se isključiti u slobodno vrijeme teže je mladim ljudima nego starijim. Možda isprva zvuči čudno, ali zapravo ima logike – jer su mladi jako dobro naučili kako se opustiti, ali ne i kako se opustiti nakon tjedan dana stresne rutine.
Kad se završi faks, na početku najgore izgleda ono čekanje posla. Koje nekad traje 3 a nekad i 9 mjeseci. I tada su mladi ljudi više nego ičeg željni baš tog prvog posla. Više šanse imaju oni koji počnu raditi tijekom studija jer im je nakon završetka fakulteta neka pozicija zagarantirana. Oni se ranije osamostale, ranije nauče neke stvari, ranije imaju iskustvo upisano u radnu knjižicu, ranije počinju zarađivati, ranije postaju odgovorni.
Važnost prvog posla
S druge strane, oni se ranije umore i ranije prestanu vjerovati u svoje snove. Upravo to se ne smije dogoditi s prvim poslom. Svaka mlada osoba može početi s lijepljenjem deklaracija u dućanu, animatorskim poslom u turističkom kampu ili baš radom u struci. Ali mlada osoba ne bi smjela pristati na posao koji ju ne ispunjava, koji ju frustrira, na kojem ne koristi sve svoje potencijale i koji ju uz sve to – ne zadovoljava ni financijski.
Problem je u tome što mladi kada se zaposle, ipak u onom jednom dijelu razmišljaju kako će dio tog stečenog novca trošiti na zabavu. A kad na poslu nema baš nikakve zabave, nema niti volje da se troši „novac za zabavu“.
Na žalost, danas mladi pristaju na štošta – nekad je to iz lijenosti – iz sklonosti mladog čovjeka da si jednostavno još malo „odgodi“ odrasli život, a nekad je to tako jer trenutno nema bolje ponude. U dosta situacija u pitanju je strah: što ako je ovo moja prilika? Što ako me ovaj posao koji nije moja struka odvede na mjesto na kojem želim raditi? Što ako se dokažem ovdje pa napredujem i promijenim svoju struku? Život je nepredvidljiv – mladi ljudi to najbolje znaju. Zato često toliko puno riskiraju.
U takvim situacijama, najgore je prepustiti se stihiji. Nekim se mladim ljudima dogodi upravo ono – biti na pravom mjestu u pravo vrijeme; to je ona savršena situacija kada već u startu osjećamo da smo dobili priliku koju drugi nisu, čak i ako ona na kraju ne ispadne tako savršena.
Razlike u očekivanjima
Razlika između mladih ljudi koji rade prvi posao i onih malo starijih koji već rade možda treći, četvrti, peti itd. jesu razlike u očekivanjima.
Mladi još uvijek očekuju da će njihov posao biti dovoljan da od njega žive te još i da će voljeti to što rade. Stariji zaposlenici više nemaju takva očekivanja – njima je najvažnije da prehrane obitelj, da rade 8 sati, da su slobodni vikendom ako imaju djecu i zapravo, na poslu ne traže zadovoljstvo već na to gledaju kao na način na koji će si olakšati život.
Ljudima koji rade treći/četvrti/peti posao novac je mnogo važniji nego ljudima koji su dobili prvi posao. Zato mladi ljudi isprva volontiraju, s VSS pristaju na posao u SSS, ostaju na poslu duže. Mladi u početku puno puta pristaju i na prekovremen rad. Koji nije plaćen. Zato što vjeruju da će ih to nekamo odvesti jer će to netko zamijetiti.
Poslodavca ne zanima trud nego rezultati
Ne može se generalizirati da se takva očekivanja baš i ne ispunjavaju, ali činjenica je da poslodavac voli radnika koji svoj posao obavlja dobro unutar propisanih 8 sati, a ne više. Tako se često može razviti i kriva percepcija da je mladi zaposlenik nesposoban, da zabušava, da se ne zna nositi sa stresom…
Nijednom poslodavcu nije bitno provodite li vi primjerice 12 sati na poslu, ako taj posao nije dobro odrađen – jer poslodavcu je bitan krajnji produkt, a ne proces kojim se do njega došlo. Odmah se tu sjetim jedne stare uzrečice (koju obično kažu ljudi koji rade svoj posao 8 sati i ni minute duže) : u poslu ne postoje HITNE stvari, već samo one koje nisu na vrijeme odrađene.
Mladi ljudi vole kampanjski odrađivati neke poslove – to je katkad čak i dio njihovog vragolastog šarma. I mlade kolegice, budimo realni, često mogu to kampanjstvo sakriti pokojim smiješkom. Mladi kolege nešto manje, osim ako rade za ženu.
A opet mladi ljudi mogu „potegnuti“ mnogo više nego stariji zaposlenici, zbog početnog entuzijazma koji ih drži u tom poimanju da oni sada sami nešto stvaraju. Zbog svoje mladosti imaju više snage, ali i više energije – nisu je mogli istrošiti ako im je ovo tek prvi posao.
Jako je važan faktor i to što je svakom mladom čovjeku, posebice kad je riječ o prvom poslu, šefova pohvala da dobro radi jako važna. Svakom starijem zaposleniku pohvale su ipak nešto manje bitne i više ih očekuju u smislu povišice ili nekog slobodnog dana.
Ipak kao i u svemu u životu, pa tako je i u poslu, najvažnije je naše doživljavanje svijeta. Mladi ljudi još uvijek se nisu naučili nositi s nepravdama jer će ih tek početi osjećati na svojoj koži – njihovi roditelji, stariji prijatelji ili kolege već su razvili ako ne debelu onda deblju kožu.
Mladi moraju voljeti što rade
Oko jedne stvari smatram da smijem generalizirati – mlad čovjek MORA voljeti svoj posao. Ako voliš svoj posao, nije ti teško raditi ni za blagdane. Ako voliš svoj posao, bit ćeš bolji radnik. Ako voliš svoj posao prije ćeš ga završiti i ako voliš svoj posao, na kraju će to poslodavac primijetiti i na kraju ćeš vrlo vjerojatno napredovati na neku bolju poziciju.
Ako ne voliš svoj posao a radiš ga i dalje – na žalost, nema puno opcija. Rađaju se frustracije, stres postaje sve nepodnošljiviji, svako zadovoljstvo se gubi i u onim najgorim slučajevima, kad se kod mladog čovjeka javi opća apatija, postaje teško čak i piti kavu s kolegama.
Ali mladi ljudi imaju jedan luksuz koji stariji nemaju – oni MOGU promijeniti posao. Njima prvi posao MOŽE biti tek usputna stanica, odskočna daska ili mjesto gdje će naučiti raditi i steći rutinu dizanja ujutro i odlaska kući tek kada je sve napravljeno do kraja. No mladi ljudi zbog prilika u kojima živimo, često to zaboravljaju i čahure se na krivim mjestima, okruženi krivim ljudima i na kraju sve postaje crnje nego što je. Mlade bi ljude stariji ljudi trebali podsjetiti da imaju pravo izbora i da se mogu maknuti s mjesta na kojem su trenutno uhvaćeni.
Savjeti
No, također bi ih trebali podsjetiti da ne mogu samo zato jer su mladi razmaženo pristupati životu i očekivati sve na pladnju odmah u prvom pokušaju. Ne izbjegavajte male i jednostavne zadatke – oni nas vode do većih. Trebamo se potruditi naučiti što više, ne zbog šefova i kolega već zbog sebe. Što smo mi više korisni nekoj tvrtki, to smo draži našim šefovima.
Pokušajte se što manje žaliti pred nadređenima, čak i kad se to čini nemogućom misijom. Nitko ne voli plačljivce, šefovi pogotovo. Ako već plačete, radite to kod kuće. Podložnost stresu u većini se tvrtki smatra velikom manom,
Drugi savjet: hvalite se. Samohvala vas može odvesti daleko, jer ljudi na kraju počnu vjerovati u nešto kada im se to često govori. Ipak, potrudite se da imate dobru podlogu za to.
Zapisujte svoje dobre rezultate, navedite svoje male pobjede i podsjetite svog šefa da niste bezrazložno na ovom poslu.
Odučite se od ispričavanja za sve i svašta, pa tako i za ono za što niste krivi samo zato jer ste nekome podređeni. Možete vi biti najmanji mogući pijun u nekoj tvrtki, pa vas opet ljudi mogu više cijeniti od nekoga tko je na daleko višem rangu od vas samo zato jer imate dobar stav i izraženo samopoštovanje.
Kad malo bolje pogledate oko sebe, uz sav stres i bolna ramena koja si navučemo prekomjernim radom, navukli smo si još nešto: iskustvo i spoznaju da smo jake osobe, da se možemo nositi s puno toga i u najboljem slučaju – da smo sposobni za mnogo stvari za koje dosad nismo niti znali. To je odličan put ka poslovnom samopouzdanju. A tko ne bi zaposlio samopouzdanog i kompetentnog mladog čovjeka? Ja bih mu prva pružila priliku.
Ne otkrivajte previše intimnosti svojim kolegama jer na posao ne dolazite da nađete prijatelje već ravnopravan tim. Budite otvoreni i srdačni, idite na pauzu jer na nju imate pravo, ali ne dajte se pokoriti. Nećete uvijek naići na odobravanje niti nasmiješeno lice – često ćete naići na čistu zavist i ljubomoru, neprijateljstvo i zlobu. Sve to s čime se susretnete, samo će vas ojačati ako pristupite na dobar način. Ali neiskusnim ljudima koji prvi put započinju nešto stvarno, treba usmjerenje.
Zato imamo starije roditelje, kolege, prijatelje, učitelje, bake i djedove – da nas nauče što nas čeka u tom okrutnom poslovnom svijetu i podijele s nama što su sve oni preživjeli, kako bi nam pokazali da se sve može proći – nekad lakše, nekad teže.
Jer mladi su mladi – nisu još sve naučili za ispit, a gradiva je puno. Uči se cijeli život.
