Način rada
Ako radničko vijeće čini samo jedan član jasno je da on radi sam, a ako radničko vijeće ima tri ili više članova (uvijek neparno) ono obvezno radi na sjednicama. Radničko vijeće donosi poslovnik o svom radu u kojem će urediti mnoge proceduralne detalje (sazivanje i vođenje sjednica, zapisnici, glasovanje i dr.). Na sjednicama radničkog vijeća mogu biti nazočni i predstavnici sindikata koji imaju članove zaposlene kod poslodavca, ali oni su bez prava sudjelovanja u odlučivanju. Radničko vijeće može zatražiti i mišljenje neovisnog stručnjaka o pitanju iz svojeg djelokruga, a troškovi terete poslodavca u skladu sa prethodnim sporazumom. (članak 153. Zakona o radu)
Uvjeti rada
Radničko vijeće zasjeda i na drugi način obavlja svoje poslove u radno vrijeme, a svaki član ima pravo na naknadu plaće za šest radnih sati tjedno. To znači da svaki član radničkog vijeća ima pravo šest sati tjedno, umjesto svojih radnih zadataka, obavljati poslove radničkog vijeća. Za to vrijeme je oslobođen svojih radnih zadataka. Ovo pravo često se u praksi otežano ostvaruje, jer mnogi radnici iako su formalno oslobođeni rada, zbog opsežnih radnih obveza i to vrijeme provedu za svoji radnim mjestom ili kasnije nadoknađuju zaostatke.
Članovi radničkog vijeća mogu jedan drugome ustupati svoje sate za koje su oslobođeni od rada, a ako broj raspoloživih radnih sati to dopušta, poslovi predsjednika ili člana radničkog vijeća mogu se obavljati u punom radnom vremenu, odnosno obavlja ih “profesionalac”. Kod većih radničkih vijeća, gdje zbroj raspoloživih sati doseže ili prelazi 40 sati tjedno, često se koristi ova mogućnost, ustupe se sati jednoj osobi te ona onda radi samo poslove radničkog vijeća i tada nema problema s preklapanjima poslova radničkog vijeća s drugim radnim obvezama radnika. Ta osoba onda na sebe preuzima obavljanje tehničkih, administrativnih i ostalih poslova za radničko vijeće. No, to ne znači da su na tog “profesionalca” prenesene i ovlasti članova radničkog vijeća, nego samo slobodni sati. Ostali članovi zadržavaju sve svoje ovlasti, pa u sjednicama i radu radničkog vijeća “profesionalac” nema veća prava ni ovlasti od drugih. Predsjednik ili član radničkog vijeća koji je poslove za radničko vijeće obavljao u punom radnom vremenu – “profesionalac”, nakon prestanka obavljanja tih poslova ima pravo povratka na poslove na kojima je prethodno radio, a ako je prestala potreba za obavljanjem tih poslova, poslodavac mu je dužan ponuditi obavljanje drugih odgovarajućih poslova.
Poslodavac mora radničkom vijeću osigurati potreban prostor, osoblje, sredstva i druge uvjete za rad. Ti se detalji najčešće definiraju konkretnim dogovorima radničkog vijeća i poslodavca. Iako su predviđeni Zakonom, pisani sporazumi su rijetki. U većim tvrtkama većinom nema problema s osnovnim uvjetima rada ili su ti uvjeti pretežno osigurani. Ono što se znade postaviti kao problem jest pitanje stalne prostorije za radničko vijeće, posebice one adekvatne za prijem radnika bez nadzora poslodavca nad svakim razgovorom.
Poslodavac mora članovima radničkog vijeća omogućiti osposobljavanje za rad u radničkom vijeću. Troškove snosi on, a članovi radničkog vijeća imaju i pravo na slobodne dane za vrijeme tog osposobljavanja.
Poslodavac snosi troškove koji sukladno Zakonu o radu, drugom propisu ili kolektivnom ugovoru nastanu djelatnošću radničkog vijeća. (članak 155. Zakona o radu)
Sporazum o povećanju ovlaštenja
Sporazumom radničkog vijeća s poslodavcem ili kolek¬tiv¬nim ugovorom mogu se proširiti ovlaštenja radničkog vijeća, broj članova radničkog vijeća, te broj sati oslobođenja od rada (članak 160. Zakona o radu). Tako se na temelju sporazuma može proširiti poslodavčeva dužnost da obavještava radničko vijeće, da se sa njime savjetuje ili da ono suodlučuje o drugim pitanjima izvan slučajeva navedenih u Zakonu o radu, može se predvidjeti veći broj članova radničkog vijeća od zakonskog minimuma, te veći broj slobodnih sati za članove tog tijela. No, poslodavci rijetko pristaju na sporazume kojima bi se povećavao broj članova i ovlaštenja radničkog vijeća, pa se u pravilu primjenjuju samo odredbe Zakona o radu.
Zabrana nejednakog postupanja
Poslodavac ne smije članove radničkog vijeća povlašćivati, ali niti ih stavljati u nepovoljniji položaj od drugih radnika. Ovime se članovi radničkog vijeća štite od poslodavca, ali se određuje da ih se niti ne smije favorizirati u odnosu na druge radnike. (članak 156. Zakona o radu)
Niti radničko vijeće u svom djelovanju ne smije radnika ili određenu skupinu radnika povlašćivati, a niti stavljati u nepovoljniji položaj od drugih radnika. Ovime se štite radnici u odnosu na samo radničko vijeće. (članak 157. Zakona o radu)
Čuvanje poslovne tajne
Član radničkog vijeća dužan je čuvati poslovnu tajnu koju je saznao u obavljanju svojih ovlaštenja, a ta obveza stoji i nakon isteka mandata člana (članak 158. Zakona o radu). Ova odredba vrlo je diskutabilna. Naime, prvo pitanje jest što je uopće poslovna tajna. Mnogi poslodavci željeli bi da sve predstavlja poslovnu tajnu, dakle tumačenja su različita. Važno je za početak da poslodavac uopće naznači da određena informacija predstavlja poslovnu tajnu, te da postoje određeni pravilnici i akti poslodavca o postupanju s poslovnom tajnom.
Unatoč tome valja imati na umu da je radničko vijeće upravo most komunikacije između radnika i poslodavca, te ukoliko ne prenosi informacije radnicima ono ne izvršava svoju primarnu svrhu. Stoga će biti potrebno umijeće radničkog vijeća da određene informacije prezentira radnicima na odgovarajući način iako ih je poslodavac označio kao poslovnu tajnu. Na primjer, poslodavac može radničkom vijeću najaviti otkaze zbog uvođenja nove ekskluzivne tehnologije temeljene na tajnom izumu, te reći da je to poslovna tajna, pa će radničko vijeće vjerojatno izvijesti o mogućim otkazima ali neće iznositi detalje o izumu i tehnologiji.
Nastupanje pred sudom
Radničko vijeće može tužiti ili biti tuženo samo na temelju ovlaštenja, odnosno obveza utvrđenih zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom. Dakle, radničko vijeće može biti stranka na sudu, i tužitelj i tuženik, ali samo su sporovima vezanima uz područje njegovog propisanog djelovanja. Tužitelj će radničko vijeće biti najčešće kada ono traži utvrđenje neke povrede odnosno prava temeljenog na zakonu, kolektivnom ugovoru i drugim aktima u odnosu na poslodavca. No, radničko vijeće ne može utužiti individualna materijalna prava umjesto radnika kojima ta prava pripadaju (plaća radnika, otpremnina i dr.). Radničko vijeće najčešće će biti tuženo ako uskrati poslodavcu suglasnosti za donošenje onih odluka koje poslodavac ne može donijeti bez njegove suglasnosti, pa poslodavac traži da sudska odluka nadomjesti suglasnost radničkog vijeća.
Zakon izričito određuje da radničko vijeće ne može imati vlastitu imovinu. Također, radničko vijeće, a niti njegovi članovi, ne odgovaraju građansko-pravno za odluke koje ono donosi, dakle slobodni su u odlučivanju u sferi svojeg rada. (članak 154. Zakona o radu)
Prekršajna odgovornost poslodavca
Ukoliko poslodavac ne poštuje svoje obveze o omogućavanju izbora radničkog vijeća, obavještavanja, savjetovanja i suodlučivanja s radničkim vijećem, odnosno uvjetima za rad tog tijela on čini prekršaj za kojeg su propisane kazne od 31.000 do 60.000 kuna za pravnu osobu i 4.000 do 6.000 kuna za njezinu odgovornu osobu (direktori, voditelji službi i dr.). (članak 293., stavak 1. točke 29. do 33. i stavak 2. Zakona o radu)
Nadalje, radničko vijeće može i podnositi prijave Državnom inspektoratu u sferi svih pitanja i povreda iz svojeg rada i ali i sveukupnih radnih odnosa.
Stoga radničko vijeće ima mogućnosti prisiliti poslodavca da ispunjava svoje dužnosti kako bi ono zaista moglo raditi i izvršavati svoje ovlasti. Ovo je bitno, jer mnogi poslodavci žele ulogu radničkog vijeća staviti na marginu i obezvrijediti njegovu ulogu tako da ono postane organ koji će samo ispunjavati zakonsku formu potrebnu da poslodavac donese pojedine odluke, čime gube svoju pravu ulogu – zastupanje radnika prema poslodavcu.
