Iz krugova poslodavaca ponovno je aktualiziran prijedlog da treba razmotriti visinu minimalne plaće. Prema njihovom mišljenju, sadašnju minimalna plaću od 1.900 kuna neto mjesečno neke grane ne mogu izdržati. Što se o tome može reći? Ozbiljno razmotriti taj zahtjev? Ili, se druge strane, nasmijati jer je prva pomisao koja čovjeku pada na pamet kada čuje taj prijedlog ta da poslodavcima jednostavno nedostaje osjećaj za realnost. Kako oni uopće mogu voditi gospodarstvo kada žive u svom virtualnom, dobro potkoženom svijetu, svijetu. Nikako. Svaki dan u Hrvatskoj bez posla ostaje pet stotina radnika. Eto. To je ostalo od Hrvatske. Od čuda kojem se divi cijeli svijet.
U isto vrijeme, kao znanstvena fantastika zvuči zahtjev slovenskih radnika koji traže da minimalna plaća iznosi 600 eura neto mjesečno. U državi koja je prije tranzicijski promjena tek za nijansu bila bolja od Hrvatske.
Sjaj i bijeda moralne i duhovne obnove
U okviru tranzicijske opsjene jedna od najbombastičnijih parola bila je ona koja je govorila o tome da je u Hrvatskoj potrebna duhovna i moralna obnova. Razvoj događaja pokazuje da je ta parola danas aktualnija kao nikada prije jer od nekadašnjih duhovnih i moralni vrijednosti nije ostao ni kamen na kamenu. Ustoličene su neke druge vrijednosti kojima se svakodnevno bave novinari crnih kronika. S time da svu dubinu lopovluka vjerojatno nikada nećemo saznati jer se očito radi s jedne strane o isprepletenim interesima a s druge strane nema dovoljno snažnog instrumenta koji bi sa svime time obračunao.
No, vratimo se na područje plaća. Zaista, slažem se da je Hrvatskoj prijeko potrebna moralna i duhovna obnova. I stoga predlažem da se u tu obnovu ovog puta i to odmah, krene od menadžerskih plaća. Opće je poznata stvar da su te plaće izmakle bilo kakvoj kontroli i njihova visina nema nikakve veze sa uspješnim poslovanjem, položajem hrvatskog gospodarstva niti bilo kakve veze sa osnovnim osjećajem pristojnosti. Bezbroj je primjera o ogromnim plaćama onih koji su u konačnici svoje tvrtke odveli u propast ili koji primaju velike plaće za vođenje tvrtke koja iz godine u godinu gomila gubitke. Kada se postavi pitanje o visini takvih primanja, ne rijetko se čuje da su menadžerski ugovori poslovna tajna o kojoj se ne smije govoriti. Naravno da se ne smije govoriti kada bi to izazvalo bijes hrvatske sirotinje. U isto vrijeme, o radničkoj plaći se itekako smije govoriti i mrtav hladan tražiti da se bijedna minimalna plaća još više smanji.
Ostavimo se floskula
Ti preplaćeni poslodavci i menadžeri mogu naravno reći da smo u tržišnoj privredi i da tržište određuje visinu plaće. Naravno, to je floskula. Daleko smo mi od stvarnih tržišnih principa. Sjećamo se mnogih poduzeća i banka koje su propale a da su pri tome njihovi menadžeri primali ne desetka već stotinu puta veću plaću od prosječnog radnika. Plaće menadžera u najvećem broju slučajeva regulira pohlepa, umreženost moralno sumnjivih tipova i odsustvo bilo kakvih pravila i moralnih principa a ne tržišno načelo koje u prvi plan stavlja uspješnost poslovanja.
Krenimo dakle u tu famoznu moralnu i duhovnu obnovu i to od menadžerskih plaća. Hajdemo se dogovoriti o tome koliko je ta moralna i duhovna visina plaće nekog menadžera, visina koja će uzimati u obzir sve okolnosti u kojima se nalazi hrvatsko gospodarstvo i hrvatsko radništvo i koje će voditi računa o temeljnom osjećaju pravednosti.
Kada se dogovorimo o tome, možda će se menadžeri u većoj mjeri posvetiti vođenju tvrtki kojima se na čelu, a manje svom osobnom bogaćenju. Jer, 37 tisuća radnika koji su do sada ostali bez posla nisu neka prirodna pojava, poput dolaska zime niti se najave o novih pedeset tisuća nezaposlenih mogu dočekati tako da se vrte palčevi, svaljujući sve na svjetsku krizu. Ove godine bruto društveni proizvod smanjit će se za oko šest posto. Ozbiljni analitičari predviđaju smanjenje i u 2010. godini.
Pri tome, pozivanje na svjetsku krizu postaje sve slabiji argument. Razvijene zemlje postupno izlaze iz krize. Zašto se to ne događa u Hrvatskoj? Zar sistem spojenih posuda u ovom slučaju odjednom prestaje vrijediti? Ili je ta svjetska kriza bila samo opravdanje za nesposobnost naše gospodarske «kreme» koja svoju nesposobnost masno naplaćuje?
Nešto se mora učiniti.
