Nakon promjena u čitavoj istočnoj i srednjoj Europi došlo je do sindikalnog pluralizma. U međuvremenu su gotovo svi sindikati u istočnoj i srednoj Europi prihvatili ciljeve i vrijednosti europskih sindikata, a većina tzv. starih sindikata već je odavno prošla kroz procese reforme nakon kojih se danas sa punim pravom mogu nazivati “demokratskim” sindikatima. Promatrajući probleme radnika u državama u tranziciji može se općenito reći da imaju probleme slične problemima njihovih kolega iz prošloga stoljeća. Tu spadaju: niske plaće, često loši i za zdravlje opasni uvjeti rada, nesigurni radni odnosi, itd. Međutim, metode rada sindikata nismo, koliko god je to moguće, orijentirali na sadašnje uvjete.
Dostojanstveni rad
Tamo gdje postoji donekle jedinstveni sindikalni pokret, sindikati mogu postići više i mogu bolje zastupati interese svojih članova. Zbog rascjepkanosti raspadaju se i mogućnosti sindikata. Troši se previše novca na pogrešnim razinama i na organizacije koje ne rade učinkovito. Drugim riječima, sindikati zapravo nisu siromašniji od sindikata u mnogim drugim državama, jer im je članarina u principu postotak bruto plaće. Uz to sindikati iz srednje i istočne Europe imaju viši stupanj organiziranosti od mnogih sindikata iz država članica EU. Ali kako se novac troši? Novca gotovo posvuda nedostaje za važne centralne zadatke. Neke sindikate se u potpunosti može opisati kao „udruženja amatera”, jer često nemaju ni stalno zaposlenog predsjednika, a kamoli tim kvalificiranih suradnika koji bi bili sposobni za sadržajan i organizacijski rad. Mnogo novca se, kao i prije, troši na razini poduzeća jer mnogi dužnosnici još uvijek vjeruju kako su socijalno-politička „dobročinstva” za članove u poduzeću važnija od profesionalnih i oštrih političkih aktivnosti na granskoj i nacionalnoj razini. Danas se sindikati moraju boriti na političkoj razini za dostojne plaće radnika, razumne uvjete rada, ukratko: za „dostojanstven rad”. To ne ide sa jeftinom zimnicom i karitativnim aktivnostima! To ide samo sa snažnim organizacijama koje mogu sklopiti granske kolektivne ugovore (ako nikako drukčije onda uz pomoć štrajkova na granskoj razini!), kompetentno sudjelovati u donošenju zakona i koje su priznate kao važni i snažni zastupnici interesa.
Kompetentnost i utjecaj
To danas nedostaje u većini država istočne i jugoistočne Europe. Stoga sindikati moraju hitno provesti reforme svojih organizacija koje bi im omogućile uspješnu provedbu navedenih zadataka. Nisu samo različiti vanjski uvjeti, nego su prije interne nedostatnosti i svađe, odgovorni za to da sindikati već dugo nisu uspješni kao što bi morali biti. Jer tko može vjerovati da su sindikati osposobljeni za dijalog sa ostalima (socijalni dijalog), kada se nisu u stanju međusobno dogovoriti? Tamo gdje vlada jedinstvo u vezi s najvažnijim pitanjima, tamo gdje postoje organizacijske strukture koje kao prioritete ističu kompetentnost i utjecaj, tamo su sindikati uspješni i sposobni.
Izboriti se za najbolje moguće uvjete!
Granski sindikati se moraju brinuti za to, da se, u sklopu zadanih okvira, izbore za najbolje moguće uvjete za svoje članove. To vrijedi za kolektivne ugovore na granskoj razini, ali i na razini pojedinih poduzeća, kao i za sve ostale uvjete rada. Mnogi govore da su postojeći zakoni o radu jako loši. To je možda točno. Ali je također točno i da se loši zakoni o radu ne provode u čak 80 posto svih poduzeća u istočnoj Europi jer nema sindikata koji bi to provodili i nadgledali. Ljudi često rade u uvjetima koji su više nego skandalozni. Jer se – i zbog postojeće organizacijske strukture sindikata – uopće ne mogu organizirati i jer granski sindikati na njih ne obraćaju pažnju. Dok god vrijedi: možeš postati član samo ako je već organizirana podružnica, radnici u sve brojnijim malim i srednjim poduzećima lišeni su bilo kakve sindikalne zaštite. Sindikati moraju razviti snagu na centralnoj razini jer su se i politički partneri organizirali na centralnoj razini (vlada, poslodavci). Stoga i konfederacije i granski sindikati trebaju imati na centralnoj razini dostatna sredstva i ljudske resurse. A njih danas uglavnom nemaju.
Sindikati su u pravilu bolji nego što je percepcija javnosti
Javnost nema dobru percepciju o sindikatima. Kako promijeniti sindikalnu sliku u javnome mnijenju, odnosno modernije se prezentirati? Unatoč postojećim nedostacima u organizaciji i sposobnostima, sindikati su danas u pravilu bolji od njihova, stvarno veoma lošeg, ugleda u društvu. Stoga se moraju bolje koncentrirati na to da uspjehe koje imaju što bolje „upakiraju”. Treba pokretati više kampanja te više i bolje širiti informacije. Važno je da se predstavnici sindikata bolje osposobe za svoje nastupe u javnosti. Isti sadržaj ponekad do javnosti dospije potpuno drukčiji, ovisno o tome tko ga prezentira. I to spada u profesionalizaciju sindikalnoga rada. Zapravo je sasvim jednostavno: što se sindikati mogu bolje prezentirati to će ih javnost bolje prihvatiti. A vrijedi i obrnuto! Ako se sindikati, na primjer, u javnosti najviše „profiliraju” tako da se međusobno osporavaju, svađaju i okrivljuju, onda se ne treba čuditi što im je i imidž sukladno tome loš. Na žalost, vrijedi i sljedeće: malo je vremena potrebno da se naruši imidž! Stoga sindikati moraju što je prije moguće početi stvarati novu, moderniju i uspješniju sliku u javnosti: sa kompetencijama, sposobnostima i jedinstvom o važnim pitanjima.
