Skupovi radnika su drugi oblik sudjelovanja radnika u odlučivanju. Često su vezani uz radnička vijeća, no za razliku od prvog, skupovi radnika su oblik neposrednog sudjelovanja radnika u odlučivanju odnosno dijalogu s poslodavcem. Ovdje nema mosta komunikaciji i dijalogu, već se oni odvijaju neposredno – na samom skupu.
Svrha
Članak 163., stavak 1. ZOR-a određuje: „U cilju sveobuhvatnog obavješćivanja i rasprave o stanju i razvoju poslodavca, te o radu radničkog vijeća, moraju se dva puta godišnje, u podjednakim vremenskim razmacima, održati skupovi radnika zaposlenih kod određenoga poslodavca.“ Ova odredba govori i više nego što se na prvi pogled čini. Krenimo redom.
Skupovi radnika imaju dva cilja, odnosno održavaju se iz dva razloga. Prvi je sveobuhvatno obavješćivanje i rasprava o stanju i razvoju poslodavca. Radnici imaju pravo neposredno na samom skupu biti obaviješteni o stanju i razvoju poslodavca, ali i sudjelovati u raspravi o tome, postavljati pitanja, tražiti odgovore i davati svoja mišljenja. Dakle, imaju pravo voditi dijalog, a ne samo slušati monolog poslodavca. Radnici nemaju na skupu radnika pravo suodlučivati niti donositi odluke umjesto poslodavca, ali ipak imaju pravo snagom svojih stavova i argumenata utjecati na razmišljanje poslodavca i tako potencijalno utjecati na njegove odluke o važnim pitanjima o stanju i razvoju poslovanja. Možemo reći da je skup radnika primjer neposrednog sudjelovanja radnika u odlučivanju, ne preko svojih predstavnika, već direktno na relaciji neposrednog dijaloga poslodavac – radnik(ci).
Drugi razlog je rasprava o radu radničkog vijeća. Kao što je rečeno, radničko vijeće je most komunikacije između poslodavca i radnika, ono je kontinuirani oblik sudjelovanja radnika u odlučivanju, preko izabranih predstavnika radnika. S obzirom na to da je radničko vijeće izabrani predstavnik radnika, ono, naravno, treba primati prijedloge radnika, ali mora radnicima koji su ga izabrali dati izvještaj o svojem radu.
Sazivanje skupa
Prema Zakonu o radu, radničko vijeće saziva skup radnika, s obzirom na to da je ono kontinuirani oblik predstavljanja između radnika i poslodavca. Prije sazivanja skupa radničko vijeće se mora savjetovati s poslodavcem o terminu i mjestu održavanja skupa radnika, vodeći pri tome računa da se odabirom vremena i mjesta održavanja skupa radnika ne šteti poslovanju poslodavca. Iz ovog, a i same prirode skupa radnika dade se zaključiti da se skupovi radnika u pravilu održavaju u radno vrijeme, no u terminima koji odgovaraju odnosno previše ne štete poslodavcu. Logično je da to budu termini pred kraj radnog vremena, uz stanku, između smjena i slično.
Ne dirajući u pravo radničkog vijeća da saziva skup radnika, ako ocijeni da je to potrebno i poslodavac može sazvati skup radnika, vodeći pri tome računa da se time ne ograniče ovlasti radničkog vijeća utvrđene Zakonom. O sazivanju takvog skupa poslodavac se pak mora savjetovati s radničkim vijećem, jer ulazi u njegovu domenu aktivnosti.
Ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, skup radnika dužan je sazvati poslodavac. Dakle, dužnost održavanja skupova radnika je apsolutna i ne može se izbjeći time što ne postoji radničko vijeće. Naravno, takav skup će, kako ga je i sazvao, voditi poslodavac, odnosno njegovi predstavnici.
Način održavanja
Skupovi radnika održavaju se na primjeren način tako da svi radnici mogu neposredno sudjelovati u raspravi. Zakon ne definira previše detalja, no iz samog naziva sve je jasno. To je skup na kojem imaju pravo neposredno sudjelovati svi radnici, na kojem su prisutni predstavnici poslodavca, te se između svih njih treba voditi otvoreni neposredni dijalog. Svrsishodno je da radničko vijeće i predstavnici poslodavca iznesu uvodna izlaganja o relevantnim temama te da se nakon toga povede rasprava, a ako je moguće i utvrde određeni zaključci. Dobro je da ipak postoji dnevni red, koji bi se morao moći dopuniti i mijenjati, ovisno o većinskom stavu prisutnih, sve kako bi tijek skupa imao nekakav smisao i ne bi postao obično nadvikivanje.
Iako nije izričito određeno, logično je da skup vodi onaj tko ga saziva, u prvom redu skupove vodi radničko vijeće, a u drugim slučajevima poslodavac.
Kod poslodavaca gdje radnici rade u jednoj smjeni na jednoj ili bliskim lokacijama, jedan skup radnika će se održati u primjerenoj većoj prostoriji ili hali. To nameće zdrava logika. Zakon s druge strane određuje: „Ako veličina poslodavca ili druge posebnosti to zahtijevaju, skupovi iz stavka 1. ovoga članka mogu se održati po odjelima ili drugim organizacijskim jedinicama.“ Dakle, kod poslodavaca koji posluju, odnosno čiji radnici rade na više lokacija, pa i po cijeloj Hrvatskoj, ili rade u tri smjene i sl., više manjih skupova se može održati na više lokacija, po odjelima, po smjenama i sl. Ti manji skupovi trebali bi ipak biti održani u bližim vremenskim razmacima i sa sličnim temama, tako da zajedno tvore zaokruženu cjelinu kao skup svih radnika.
Obveza kod svih poslodavaca
ZOR održavanje skupova radnika nameće kao obvezu jer određuje da se skupovi radnika moraju održati dva puta godišnje, u podjednakim vremenskim razmacima. Dakle, otprilike svakih pola godine kod svakog poslodavca moraju se održati redoviti skupovi radnika. Zakon ovdje ne dijeli poslodavce po veličini (kao kod instituta radničkog vijeća s granicom od 20 radnika). Skupovi radnika moraju se održati kod svakog poslodavca pa i onog s nekoliko radnika i doslovce s jednim. Obveza održavanja i kod manjih poslodavaca je logična, jer kad već kod njih nema radničkog vijeća, tim više je potrebno održati barem skup radnika.
Nažalost, u praksi se često ne poštuje ova obveza i ne održavaju se skupovi radnika svakih pola godine, pa čak ni kod poslodavaca kod kojih djeluje radničko vijeće. Na nama je da to mijenjamo, kako bi se redovito održavali skupovi radnika, kao jedini oblik neposrednog dijaloga svih radnika i poslodavca.
