Detaljno smo pisali o Radničkom vijeću kao osnovnom obliku sudjelovanja radnika u odlučivanju. U nastavku pažnju posvećujemo drugom obliku sudjelovanja radnika u odlučivanju – Skupovima radnika, a koji su također većinom vezani uz aktivnosti Radničkog vijeća.
Svrha
Članak 162., stavak 1. određuje:
U cilju sveobuhvatnog obavješćivanja i rasprave o stanju i razvoju poslodavca, te o radu radničkog vijeća, moraju se dva puta godišnje, u podjednakim vremenskim razmacima, održati skupovi radnika zaposlenih kod određenoga poslodavca.
Ova odredba govori i više što se na prvi pogled čini. Krenimo redom. Skupovi radnika imaju dva cilja odnosno održavaju se iz dva razloga. Prvi je sveobuhvatno
obavješćivanje i rasprava o stanju i razvoju poslodavca
. Radnici imaju pravo direktno na samom skupu biti obaviješteni o stanju i razvoju poslodavca, ali i sudjelovati u raspravi o tome, postavljati pitanja, tražiti odgovore i davati svoja mišljenja. Dakle imaju pravo voditi dijalog, a ne samo slušati monolog poslodavca. Radnici nemaju na skupu radnika pravo suodlučivati niti donositi odluke umjesto poslodavca, ali ipak imaju pravo snagom svojih argumenata utjecati na razmišljanje poslodavca i tako potencijalno utjecati na njegove odluke po važnim pitanjima o stanju i razvoju poslovanja. Možemo reći da je skup radnika primjer
neposrednog sudjelovanja radnika u odlučivanju,
ne preko svojih predstavnika već direktno na relaciji neposrednog dijaloga poslodavac – radnik(ci).
Drugi razlog je
rasprava o radu radničkog vijeća
. Kao što je rečeno u prethodnim brojevima, radničko vijeće je most komunikacije između poslodavca i radnika, ono je kontinuirani oblik sudjelovanja radnika u odlučivanju a putem izabranih predstavnika radnika. S obzirom da je radničko vijeće
izabrani predstavnik radnika
, ono naravno treba
primati prijedloge radnika
, ali mora radnicima koji su ga i izabrali dati
izvještaj o svojem radu
.
Sazivanje skupa
Prema stavku 3., članka 162. Zakona o radu
radničko vijeće saziva skup radnika
, s obzirom da je ono kontinuirani oblik predstavljanja između radnika i poslodavca. Prije sazivanja skupa radničko vijeće se
mora savjetovati s poslodavcem o terminu i mjestu
održavanja skupa radnika, vodeći pri tome računa da se odabirom vremena i mjesta održavanja skupa radnika
ne šteti poslovanju poslodavca
. Iz ovog, a i same prirode skupa radnika dade se zaključiti da se skupovi radnika u pravilu održavaju
u radno vrijeme
, no u terminima koji odgovaraju odnosno previše ne štete poslodavcu. Logično je da to budu termini pred kraj radnog vremena, uz stanku, između smjena i slično.
Ne dirajući u pravo radničkog vijeća da saziva skup radnika, poslodavac može, ako ocijeni da je to potrebno, sazvati skup radnika, vodeći pri tome računa da se time ne ograniče ovlasti radničkog vijeća utvrđene Zakonom. Dakle, ako je to
potrebno zbog određenih okolnosti i poslodavac može sazvati dodatan skup radnika
, mimo radničkog vijeća ali ne uzurpirajući pravo radničkog vijeća da organizira redovite skupove. O sazivanju takvog skupa poslodavac se pak mora savjetovati s radničkim vijećem, jer ulazi u njegovu domenu aktivnosti.
Ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, skup radnika dužan je sazvati poslodavac
(članak 162., stavak 4.). Dakle,
dužnost je apsolutna
i ne može se izbjeći time što ne postoji radničko vijeće. Naravno takav skup će kako ga je i sazvao voditi poslodavac, odnosno njegovi predstavnici.
Način održavanja
Skupovi radnika održavaju se na primjeren način, da svi radnici mogu neposredno sudjelovati u raspravi. Zakon ne definira previše detalja, no iz samog naziva sve je jasno. To je
skup na kojem imaju pravo neposredno sudjelovati svi radnici
, na kojem su
prisutni predstavnici poslodavca
, te se između svih njih treba
voditi otvoreni neposredni dijalog
. Svrsishodno je da radničko vijeće i predstavnici poslodavca iznesu uvodna izlaganja o relevantnim temama, te da se nakon toga povede rasprava, a ako je moguće i utvrde određeni zaključci. Kako će se u konkretnom slučaju pripremiti i voditi skup ovisi o onima koji će preuzeti ulogu voditelja. Dobro je da ipak postoji dnevni red, koji bi se morao moći dopuniti i mijenjati ovisno o većinskom stavu prisutnih, sve kako bi tijek skupa imao nekakav smisao i ne bi postao obično nadvikivanje.
Iako nije izričito određeno, logično je da skup vodi onaj tko ga saziva, u prvom redu
skupove vodi radničko vijeće
, a u drugim slučajevima
poslodavac
.
Kod poslodavaca gdje radnici rade u jednoj smjeni na jednoj ili bliskim lokacijama,
jedan skup
radnika će se održati u primjerenoj većoj prostoriji ili hali. To nameće zdrava logika. Zakon s druge strane određuje u članku 162., stavku 2.: Ako veličina poslodavca ili druge posebnosti to zahtijevaju, skupovi iz stavka 1. ovoga članka mogu se održati po odjelima ili drugim organizacijskim jedinicama. Dakle, kod poslodavaca koji posluju, odnosno čiji radnici rade na više lokacija, pa i po cijeloj Hrvatskoj, ili rade u tri smjene i sl.,
više manjih skupova
se može održati na više lokacija, po odjelima, po smjenama i sl. Ti manji skupovi trebali bi ipak biti održani u bližim vremenskim razmacima i po sličnim temama, tako da tvore zajedno zaokruženu cjelinu kao skup svih radnika.
Obveza kod svih poslodavaca
Zakon o radu održavanje skupova radnika nameće kao obvezu, jer u članku 162., stavak 1. određuje da se
skupovi radnika moraju održati dva puta godišnje, u podjednakim vremenskim razmacima.
Dakle, otprilike svakih pola godine
kod svakog poslodavca
moraju se održati redoviti skupovi radnika. Zakon ovdje ne dijeli poslodavce po veličini (kao kod instituta radničkog vijeća s granicom od 20 radnika). Skupovi radnika moraju se održati kod svakog poslodavca pa i onog s nekoliko radnika i doslovce jednim. Obveza održavanja i kod manjih poslodavaca je logična, jer kad već kod njih nema radničkog vijeća tim više je potrebno održati barem skup radnika.
Nažalost u praksi se često ne poštuje ova obveza i ne održavaju se skupovi radnika svakih pola godine, pa čak ni kod poslodavaca kod kojih djeluje radničko vijeće. Na nama je da to mijenjamo, kako bi se redovito održavali skupovi radnika, kao jedini oblik neposrednog dijaloga svih radnika i poslodavca.
