Prvoaprilske najave, koje, nažalost, moguće nisu bile samo šala, o produženju dnevnog radnog vremena na 9 sati uz stanku od 1 sat, bez njezinog računanja u radno vrijeme, ali i nepoštivanje sadašnjeg prava na stanku, koje u praksi dovodi čak i do ekscesnih situacija, potiču nas da obradimo ovaj institut koji u Zakonu o radu zauzima jedan članak. No opet je od svakodnevnog značaja za svakog radnika i poslodavca.
Zašto je stanka važna
Na prvi pogled stanka se čini perifernim pitanjem, ali ustvari, svakodnevno je vrlo važna. Za radnika je stanka važna jer je ona radnikovo pravo na odmor, predah uslijed kojeg on može obnoviti svoju energiju i koncentraciju, kako bi izdržao na traženoj razini raditi do kraja radnog vremena te uspio izvršiti svoje radne zadatke. Radnik nije stroj, on je čovjek, time i biološko biće koje treba odmarati i jesti. Stanka se stoga koristi i za obrok te za ispunjenje drugih bioloških odnosno fizioloških potreba radnika. Nekima je, nažalost, stanka doslovce jedina prilika da odu na WC i popiju vode. Stoga stanka nije izmišljotina, već nužnost uvjetovana biološkim potrebama čovjeka. To se često zaboravlja, a radnike se ponekad tretira gore od strojeva. Dok je normalno da se stroj treba zaustaviti da se opskrbi gorivom, očisti, podmaže, zagrije ili ohladi od pregrijavanja, da ga se servisira i ne tjera preko propisanih granica proizvođača, radnicima se njihove biološke potrebe i ograničenja ponekad negiraju, čudeći se kako to da su umorni, gladni, ukočeni ili moraju toliko često na WC. To proizlazi i iz generalno pogrešnog odnosa prema zdravlju. Mnogima nam je važnije redovito servisirati automobil, nego voditi računa o stanju u kojem se nalazi naše tijelo.
S druge strane, stanka je važna i za poslodavca. Poslodavac je u načelu radniku dužan omogućiti primjereno korištenje stanke. Ona stoga dovodi do prekida procesa rada radnika i na prvu se poslodavcima čini samo kao smetnja te gubitak produktivnosti i prihoda. No, kratki prekid može biti unaprijed planiran, a kada je to kvalitetno učinjeno, on i ne mora dovesti do prekida proizvodnih procesa. Uz to, stanka uopće ne mora imati generalno negativan učinak na poslodavca. Prema mnogim istraživanjima produktivnost radnika u njegovom radnom danu ne ovisi samo o njegovom ukupnom vremenu provedenom na radu. Radnik koji je iskoristio kvalitetnu stanku je sit, ima energije i obnovio je svoju koncentraciju, zadovoljniji je i može kvalitetnije raditi te će često izvršiti i više posla od onoga koji uopće nije imao stanku, koji nastavlja raditi frustriran, gladan, malaksao te dekoncentriran sa skrenutom pažnjom na svoje nezadovoljene temeljne potrebe čekajući samo spasonosni kraj radnog vremena.
Stoga iako se radi o „samo“ 30 minuta, stanka svakako ima velik značaj i ne smije ju se podcjenjivati. Upravo u nedavnoj praksi svjedočili smo situaciji u kojoj je neispunjenje prava na stanku dovelo do ekscesne situacije i stanje se neće trajno riješiti dok se ovaj problem kvalitetno ne definira.
Pravo na stanku
Zakon o radu (Narodne novine 93/2014.) u članku 73. stavak 1. određuje: Radnik koji radi najmanje šest sati dnevno, ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. Odredba je relativno jasna. Ako radno vrijeme traje više od 6 sati, radnik ima pravo na stanku, a poslodavac ju je dužan omogućiti. S obzirom na to da se stanka uračunava u radno vrijeme, ova granica od šest sati dnevnog rada uračunava u sebe i stanku, tako da ustvari govorimo o 5 i pol sati efektivnog rada i 30 minuta stanke. Trajanje stanke je najmanje 30 minuta.
Naravno, trajanje stanke može biti i duže ako poslodavac to omogući, kao što ju može omogućiti i u slučaju rada kraćeg od 6 sati. Posebnim propisom može biti određeno i drugačije pa, na primjer, vozači određenih kategorija i uvjeta imaju pravo odnosno obvezu na stanku i u kraćim razdobljima, a stanke im moraju biti duže. Također, moguće je da određeni, posebno naporni fizički poslovi, poslovi povećane koncentracije i odgovornosti, ili izloženost iznimno nepovoljnim uvjetima zahtijevaju češće i/ili duže stanke, što se može posebno propisati.
U praksi se postavlja pitanje stanke za one radnike koji zbog rasporeda radnog vremena ili zbog prekovremenog rada nastavljaju raditi daleko preko 8 sati. U pravilu im se nakon neke granice, bilo kroz kolektivne ugovore, druge akte ili samu praksu daje pravo na dodatnu stanku istog ili nešto kraćeg trajanja.
Članak 73. stavak 2. Zakona o radu dodatno štiti maloljetnike te određuje: Maloljetnik koji radi najmanje četiri i pol sata dnevno, ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta neprekidno. Odredba je jasna, maloljetnici ostvaruju pravo na stanku već u okviru 4 i pol sata, odnosno 4 sata efektivnog rada i 30 minuta stanke.
Nadalje, prema stavku 3. članka 73. Zakona o radu: radnik, odnosno maloljetnik koji u nepunom radnom vremenu radi kod dva ili više poslodavaca, a ukupno dnevno radno vrijeme kod svih poslodavaca traje najmanje šest, odnosno četiri i pol sata, pravo na stanku ostvaruje kod svakog poslodavca razmjerno ugovorenom nepunom radnom vremenu. Dakle, kod radnika u nepunom radnom vremenu njegova radna vremena se zbrajaju te ako prelaze iste navedene okvire, radnik ostvaruje pravo na stanku. On neće imati pravo na dvije stanke od 30 minuta, može razmjerno radnom vremenu kod svakog od tih poslodavaca koristiti stanke koje u zbroju nose 30 minuta (npr. ako je kod oba poslodavca po 4 sata dnevno, vjerojatno će kod oba koristiti stanke od po 15 minuta, ako je kod jednog poslodavca 7 sati, a kod drugog 1 sat, vjerojatno će kod prvog iskoristiti cijelu stanku).
Stanka se ubraja u radno vrijeme
Prema članku 73. stavak 4. Zakona o radu vrijeme stanke ubraja se u radno vrijeme. Tako je već desetljećima, a odavde proizlazi i fleksibilnost mnogih radnika prema kraćoj stanci.
No, prijedlogom koji se čuo posljednjih tjedana, a nadamo se da nije ozbiljan, radno vrijeme bi iznosilo 8 sati, a stanka dodatni 1 sat te se ona ne bi računala u radno vrijeme. Jasno da je to pokušaj da se radno vrijeme još produži. Naime, tada bi propisano efektivno radno vrijeme bilo još 30 minuta duže svaki dan. No, u praksi bi to bilo još pogubnije. U našoj radnoj kulturi, posebice proizvodnoj, i dalje su usađene navike 8-satnog rada i smjenskog rada, nemamo uobičajenu siestu kao Španjolci i Talijani, naš radnik nema za dobar ručak u restoranu već jede sendvič s parizerom, a mnogi radnici ne mogu ostvariti ni stanku od 30 minuta. Sve bi to u praksi za mnoge jednostavno značilo produljenje radnog vremena sa 8 na 9 sati. Čak i kada bi sve bilo poštivano, ovakva promjena poremetila bi dnevni i radni ritam mnogih građana, pa i poslodavaca. Koliko je ovo proizvoljno najbolje upućuje 270.000 nezaposlenih. Ipak, nekima nije loša ideja još malo iscijediti one koji imaju posao, da bi se i dalje moglo otpuštati, stvarati još nezaposlenih, potencirati neizvjesnost i tako dalje rušiti cijenu rada.
Drugačiji način korištenja stanke
Članak 73. stavak 5. Zakona o radu određuje: Ako posebna narav posla ne omogućuje prekid rada radi korištenja odmora stanke, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu uredit će se vrijeme i način korištenja ovoga odmora. Odredba je jasna. Ako narav posla nalaže, stanka se može odrediti i na drugi način (njezino vrijeme i korištenje). No, to ne znači da radnici nemaju pravo na stanku, da se ona ne mora odrediti. Oni zadržavaju to pravo, a pitanje stanke se baš u tom slučaju treba jasno odrediti. Zakonodavac samo daje mogućnost pobližem odrađivanju tog pitanja s obzirom na posebne okolnosti posla, ali nikako ne negira pravo na stanku.
Prekršajna odgovornost
Zakon o radu u članku 228. stavak 1. točka 12 određuje prekršajnu odgovornost poslodavca ako radniku ne omogući korištenje stanke na način i pod uvjetima propisanim člankom 73. tog Zakona. Novčanom kaznom od 31.000,00 do 60.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj poslodavac pravna osoba, a prema stavku 2. istoga članka novčanom kaznom od 4.000,00 do 6.000,00 kuna za isti prekršaj kaznit će se poslodavac fizička osoba i odgovorna osoba pravne osobe.
