Složeni gospodarski problemi u uljuđenim europskim zemljama navode političke čimbenike da potraže rješenja koja inače nisu uobičajena. Nakon mnogih i mukotrpnih razgovora, Njemačkom će ponovno vladati velika koalicija koju čine Kršćansko demokratska stranka i Socijaldemokratska partija Njemačke. Iako među njima postoje mnoge razlike, počevši od toga u kojoj mjeri Njemačka treba biti socijalna država pa do problema imigranata, zaključeno je da treba postići kompromis kako te razlike ne bi usporile gospodarski rast. Moguće je da do velike koalicije dođe i u Italiji, suradnjom lijevog i desnog centra.
U Hrvatskoj, bremenitoj gospodarskim problemima, povremeno se stidljivo spominje velika koalicija, no takve prijedloge nitko ne uzima ozbiljno. Točno, ta ideja je neostvariva i to prije svega zato što se naše dvije najveće stranke razlikuju jedino po ideološkim, često trivijalnim razlozima, a u tome su čvrsto ukopane. Bizarno je da se u Hrvatskoj, opterećenoj iseljavanjem, negativnim demografskim kretanjima, gospodarskom stagnacijom, mogućom propašću nekih velikih tvrtki poput Uljanika ili Petrokemije, lome koplja na nekom pozdravu ili se poziva na križarski rat protiv komunizma koji je davno propao.
Problem je u tome da naše dvije najveće stranke uopće nemaju nikakav gospodarski program, odnosno slažu se u detektiranju osnovnih ekonomskih problema Hrvatske, ali ništa više. Već godinama i lijevi i desni govore da je potrebno otvoriti nova radna mjesta, povećati investicije, zaustaviti iseljavanje i demografsko propadanje Hrvatske, urediti pravosuđe i spriječiti korupciju, ali ne predlažu ni jedno suvislo rješenje kojim bi se ti problemi otklonili. Dokaz za to je činjenica da se stalno govori o istim stvarima, a da pritom ni na jednom području nema pomaka.
Jedna od prepreka za stvaranje velike koalicije također je, bez obzira na to bi li ona bila korisna ili ne, nedostatak političke kulture. Odnos prema političkim protivnicima ili novinarima često je degutantan. Prema suparnicima u političkoj areni se ne govori s uvažavanjem, kao što je to slučaj u demokratskim zemljama, već s nekakve visine, napuhano, kao da se popila sva pamet ovog svijeta, a sve to je u potpunoj suprotnosti sa stvarnim stanjem u Hrvatskoj. Rezultati tih umišljenih veličina su ti da se Hrvatska od svih zemalja Europske unije najteže nosi s krizom i najsporije izlazi iz nje.
Uza sve to navedimo da u Hrvatskoj postoji nevjerojatno snažan otpor prema bilo kakvim promjenama. Dobar primjer za to je reforma obrazovanja koja se godinama ne miče s mjesta, a svi se slažu da je obrazovanje jedna od najvažnijih poluga razvoja.
Dakle, u Hrvatskoj neće doći do stvaranja velike koalicije, već će se na vlasti izmjenjivati dvije manje ili više nesposobne opcije.
