U petak, 7. travnja, aktualni šef Uprave Agrokora, Ivica Todorić, aktivirao je zakon nazvan Lex Todorić, što znači da je upravljanje Agrokora prepustio državi. Todorić je odlučio pristati na državni model spasa svoje tvrtke, koji su osmislili i donijeli vladajući.
Todorić je tada izjavio da sve što je stvorio daje državi. No, to što nam je dao zapravo su dugovi. Ono što je problem je to što ne vidi realnost. Moguće je da on to zaista tako doživljava, ali on je u ruke državi predao goleme gubitke, a tu se radi o milijardama. Te gubitke netko će morati plaćati, a moguće je da će oni biti plaćeni i iz džepova poreznih obveznika. Pokazalo se da veliki igrači ne moraju plaćati porez, što je nepojmljivo, a u isto vrijeme je nanošena užasna nepravda OPG-ovima i ostalima koji su morali unaprijed plaćati PDV na prihod koji se još nije dogodio. To je dvostruka nepravda poreznog sustava. I onda se kaže da bi, ako bi država jednako inzistirala na plaćanju poreza za sve, Agrokor došao u poziciju da se provede stečaj, a to nitko ne želi. To je padobran koji država pruža velikim igračima, a istovremeno nam trubi o slobodnom tržištu.
U Vladi i HDZ-u uporno inzistiraju da Lex Todorić nije zakon namijenjen spašavanju Todorića ili Agrokora, nego “sistemski važnih kompanija” te su se odlučili na hitno donošenje novog zakona.
Sistemski važna kompanija je ona koja može upropastiti državu, a jasno je da je u Hrvatskoj samo jedna takva privatna kompanija, a to je Agrokor. Iz abecede vladavine prava se zna da se zakoni ne donose samo za jedan pravni objekt, nego se takve stvari rješavaju uredbom odnosno ukazom, ali ovdje je Vlada očito htjela podijeliti odgovornost s parlamentom. No, pitanje je zašto se nije reagiralo odmah nakon Nove godine, kad je izbila kriza – to je fundamentalna odgovornost Vlade. Tu je i odgovornost dobavljača Agrokora, iako je njihova odgovornost manja jer su bili ucijenjeni pa im se ne može prigovarati. Organi represije očito su smatrali da je Agrokor neka vrsta odvojenog tijela, u koje ne treba dirati sve dok je situacija normalna, dakle, intervencija se pojavljuje tek kad stvari propadaju.
Veliki maloprodajni lanci, kao što je primjerice Lidl, imaju oko 10 posto hrvatskih proizvoda na svojim policama, a u Konzumu ta brojka iznosi više od 60% i zato je Konzum kao najjači maloprodajni lanac strašno važan za hrvatsku poljoprivredu. To je bila Todorićeva igra u kojoj se pokazivao kao spasitelj poljoprivrede, vinarstva i mliječne industrije, a nakon što je desetljećima ucjenjivao opskrbljivače, sad ucjenjuje sve nas.
Takav tip novog kapitalizma prije svega promovirao je HDZ. Kad se gleda krug imena oko Todorića, jasno je da su to ljudi iz prve ili druge garniture HDZ-a. Tu su stvari bile intimno vezane i taj konglomerat, kompleks političko-civilnog taktiziranja, ali s milijunima i milijardama, je nešto što nam se sada svima obija o glavu.
Postavlja se pitanje kako će država, koja velike tvrtke u svom vlasništvu vodi prilično neuspješno, uopće voditi Agrokor? Država upravlja velikim tvrtkama onako kako je Todorić upravljao Agrokorom – tako da sve ostane u obitelji. Kod Todorića su to, naravno, bile prave rodbinske veze, a kod državnog upravljanja to su stranačke veze. I jedno i drugo ima loše posljedice jer to nisu kvalitete, nego pripadnost.
