Nakon gotovo 18 mjeseci pregovora oko novog Zakona o radu, Vlada RH je usvojila prijedlog teksta Zakona, te je tekst Zakona 22. listopada, po drugi puta, uputila u Hrvatski sabor na usvajanje.
Naime, prvi pokušaj Vlade da se neusuglašeni Zakon o radu usvoji u Hrvatskom saboru po hitnom postupku, završio je povlačenjem Zakona iz procedure u veljači ove godine. U međuvremenu je Vlada, što pod pritiskom sindikalnih središnjica, što pod pritiskom Europske komisije, učinila minijaturne pomake u samom tekstu Zakona, u korist radnika, ali temeljna pitanja, poput načina uređenja radnog vremena i rada na određeno vrijeme i dalje su ostala otvorena pitanja na kojima Vlada i dalje ustraje u svojim prijedlozima.
RH među rijetkima omogućava rad dulji od 48 sati tjedno
Iako su se u konačnici pregovori s Vladom na kraju suzili samo na dva pitanja, a to je rad na određeno vrijeme, i rad dulji od 48 sati tjedno u godišnjoj preraspodjeli radnog vremena, činjenica jest da novi Zakon o radu donosi značajne fleksibilnosti u načinu uređenja organizacije radnog vremena, na štetu po zdravlje, i materijalni položaj radnika. Određeni “ustupak” je učinjen u odnosu na broj sati rada tjedno tijekom godišnje preraspodjele radnog vremena, pa bi prema novom prijedlogu Zakona u razdoblju kada radi duže radnik mogao, umjesto dosadašnjih 60, raditi najviše 56 sati, a samo ukoliko je godišnja preraspodjela ugovorena kolektivnim ugovorom. Uvođenjem takvog instituta u Zakon o radu, RH će biti, uz Bugarsku, Estoniju, Cipar, Maltu i Veliku Britaniju, jedna od rijetkih država EU-a koja će ozakoniti rad dulji od 48 sati tjedno!
Hoće li iščeznuti pravo na otpremninu?
U zamjenu za dodatno ograničenje rada na određeno vrijeme, kroz smanjenjem razdoblja tijekom kojeg radnik može raditi na određeno vrijeme, s tri godine na 30 mjeseci, uz ograničenje na najviše 5 ugovora, uz povećanje razdoblja između ugovora o radu na određeno s 2 na 6 mjeseci, HUP želi iskamčiti daljnje ustupke u odnosu na pojedina prava radnika, odnosno u dijelu koji se odnosi na otkazivanje ugovora o radu. Stoga predlažu povisiti razdoblje za stjecanje prava na otpremninu, sa dvije, na pet godina; da radnik stječe pravo na otpremninu samo ako se prijavi na HZZ; da otkazni rok ne teče za vrijeme bolovanja, plaćenog dopusta i godišnjeg odmora, te da se ukine apsolutna zaštita o otkaza zaštićenim kategorijama radnika, kao što su članovi radničkog vijeća, radniku kod kojega postoji smanjena radna sposobnost, predstavniku radnika u nadzornom odboru itd. Čini se da su pojedine sindikalne središnjice “zagrizle udicu” poslodavaca, i unatoč činjenici da su poslodavci uspjeli dodatno fleksibilizirati organizaciju radnog vremena, pristale su pregovarati o prijedlozima HUP-a, iako takvi prijedlozi nemaju bilo kakve veze s usklađivanjem zakonodavstva s pravnom stečevinom.
Odzvonilo je bolesnim radnicima
Sudeći prema ishodima posljednjih sastanaka, čini se da je većina sindikalnih središnjica pristala povećati razdoblje za stjecanje prava na otpremninu sa dvije, na 4 godine, te omogućiti tijek otkaznog roka za vrijeme bolovanja, uz omogućavanje prava tim radnicima na naknadu plaće sve dok ne istekne bolovanje, u slučaju da je radniku prestao radni odnos tijekom bolovanja. Naravno da će biti potrebno izvršiti određene izmjene Zakona o zdravstvenom osiguranju. Međutim, sve podsjeća na priču iz 2003 godine, kada je Vlada RH, u zamjenu za smanjenje otpremnina i otkaznih rokova predložila i izmijenila Zakon o posredovanju pri zapošljavanju kako bi omogućila radnicima jednokratne dodatke kojima bi se radnicima povećala novčana naknada za nezaposlene, da bi potom 2008. godine izmijenila navedeni Zakon kojim je ukinula to pravo radnika, ali su otpremnine i otkazni rokovi i dalje ostali smanjeni. Tko garantira radnicima da se takva priča neće ponoviti, pa će poslodavcima kroz godinu ili dvije postati vrlo jednostavno riješiti se bolesnih radnika.
Čini se da je Vlada konačno odlučila “presjeći” priču oko Zakona o radu, s obzirom da se pregovori u Poglavlju 19. trebaju zatvoriti u prosincu, a Zakon o radu jest uvjet za zatvaranje pregovora.
U svakom slučaju novi Zakon o radu nosi promjene u načinu organizacije radnog vremena, i potrebno je da se sindikati počnu pravovremeno na iste pripremati, kako bi ih što spremniji dočekali, i time umanjili moguće posljedice nove fleksibilizacije radnih odnosa.
