Visina plaća uvijek je aktualna tema, zbog rasta cijena, teškoća zadovoljavanja temeljnih potreba za mnoge, ali i odlaska naših radnika u inozemstvo. Moramo biti svjesni i da se demografske promjene upravo odvijaju kroz radne odnose. Podizanje minimalne plaće na 970 eura bruto nije dovoljno samo po sebi.
More slabije plaćenih poslova
MEDIJALNA plaća za studeni 2024. iznosila je 1.162 eura neto (+0,2% prema 10.2024.; + 12,8% 11.2023.) odnosno 1.578 eura bruto (+0,2% prema 10.2024.; +12,9% 11.2023.), dok je MINIMALNA neto plaća i dalje iznosila oko 677 eura. Dakle 1/2 svih naših radnika, više od 850.000, prima plaću između 677 i 1.1162 eura neto, odnosno pliva u tih niti 500 eura razlike.
Ispod PROSJEČNE PLAĆE 1.366 eura neto (nominalno +1,9% a realno 1,5% prema 10.2024.; te nominalno 13,1% a realno 10,0% prema 11.2023.) odnosno 1.900 bruto (nominalno +2,4% a realno 2,0% prema 10.2024.; te nominalno 13,2% a realno 10,1% prema 11.2023.), nalazi se gotovo 2/3 naših radnika.
INFLACIJA je u odnosu na prošlu godinu 3,4% (12.2023./12.2024.). Pritom; Hrana i piće 5,1%, Restorani i hoteli 9,6%, Razna dobra i usluge 6,7%, Zdravlje 5,5%, Obrazovanje 5,4%, Rekreacija i kultura 4,9%, Alkohol i duhan 3,3%, Stanovanje, voda i struja, plin i goriva 2,8%, Prijevoz 1,6%, Odjeća i obuća 0,2%, a jedino Komunikacija -4,0%. No, cijene proizvoda od elementarnih potreba građana daleko su više narasle, o čemu svi danas svjedočimo i kroz bojkote trgovina.
U moru slabije plaćenih poslova, radnici pokušavaju naći bolji posao. Jedino što im danas ide u korist je široka ponuda upravo takvih poslova i niska nezaposlenost, nedostatak radne snage i nedostatak ljudi uopće.
Povećavanje osnovica osiromašuje niže plaće
Uobičajeni način povećavanja plaća, da se za postojeće koeficijente samo povećava osnovica, nastavlja osiromašivati niske plaće mnogih radnika. Ovaj način pokazao se posebice neprimjeren u vrijeme posljednje krize i inflacije, jer su upravo radnici s nižim plaćama imali najviše potrebe za povećanjem plaća. Njima je nedostajalo najviše novca kako bi podmirili temeljne životne potrebe, a dobivali su najmanja povećanja. Stoga su mnogi sindikati u kolektivnim pregovorima pribjegavali drugačijim rješenjima, kroz korekcije koeficijenata, ili jednostavno s jednakim bruto i neto dodacima na plaću, sve s ciljem da svi radnici prime isti iznos povećanja. Samo kroz višestruki razvoj plaća, kombinacije s povećanjem osnovice i korekcijama koeficijenata, ili nekim drugim rješenjima, može se razvijati pravedniji sustav plaća koji je održiv za sve.
Uravnilovke smanjuju motivaciju
S gomilom nižih plaća urušava se vrednovanje rada prema složenosti posla te nestaje sistematizacija radnih mjesta. Sve više uravnilovki loše je za motivaciju radnika. Uz to, kod mnogih poslodavaca oslabile su ili potpuno rashodovane kadrovske službe. Neki poslodavci gase vatre dajući veću plaću po trenutačnoj potrebi i glasnoći osobnih zahtjeva pojedinaca. Radnici pak uočavaju nepravde i to je još jedan od izvora njihovog nezadovoljstva.
Kap koja prelijeva čašu je loš odnos prema iskusnim i odanim radnicima. Da bi privukli nove radnike poslodavci im nude čak i veću plaću. Sve plaće moraju kvalitetno napredovati – da ta harmonika, koja je danas previše stisnuta u svojoj sredini, ne ostane bez zraka.
Stalna potraga za boljim poslom i urušavanje struka
Od radnika koji su prije nekoliko desetljeća bili gotovo inertni i cijeli radni vijek proveli na jednom mjestu, danas imamo radnike koji su gotovo preaktivni i stalno traže bolji posao. Cilj im je naći bolje plaćen posao, a ako već to nije moguće onda barem sigurniji posao, s umjerenijim tempom rada, primjerenijim radnim i slobodnim vremenom, boljim međuljudskim odnosima i sl.
Ovaj skok iz inercije u hiperaktivnost ima svoju cijenu. Iako to mnogi poslodavci neće otvoreno priznati, današnja pretjerana fluktuacija stvara im ogromne probleme. Teško zadržavaju iskusne i obučene radnike, troše sve veće resurse za nalazak novih koji im ubrzo ponovno odlaze. Radnici ne samo da mijenjaju poslodavce, mijenjaju struke, mijenjaju zemlje.
Takvim trendovima neminovno se urušava ono što se nekad zvalo – struka.
Plaće trebaju pratiti inflaciju, rast produktivnosti, ali i opterećenja radnika
U posljednje četiri godine ukupna inflacija statistički iznosi 28,9% (prosinac 2020./2024.), no rast troškova života i posebice hrane daleko je veći. To vidimo i kroz aktualni bojkot trgovina, koji moguće neće riješiti problem u korijenu, ali je važan jer se napokon skrenula pozornost na postojanje problema i nužnost njegovog dugoročnog rješavanja u svim razinama opskrbnog lanca.
Posebno su pogođeni građani s nižim plaćama i mirovinama, koji s rastom svojih primanja ne mogu pratiti rast osnovnih životnih troškova. Iako postotak možda i zvuči dobro, apsolutni iznos rasta njihovih primanja nije dovoljan da ulovi rast cijena osnovnih životnih troškova. Pored toga, kada je inflacija naglo rasla prije par godina mnoge plaće i nisu jednako rasle te se tek sada nadoknađuje nastali jaz.
Uz inflaciju, plaće trebaju pratiti i rast produktivnosti. Produktivnost rada uvelike ovisi o ulaganjima poslodavca u proizvodne procese, pa njezin rast u Hrvatskoj i nije generalno velik. Ali ne zbog radnika, nego zbog poslodavaca, a koji često, kao što su i trendovi u Europi i svijetu posljednjih godina, radije izvlače dobit no što ulažu u proizvodnju.
Umjesto rasta produktivnosti ulaganjima u procese, u mnogim slučajevima jednostavno dolazi do direktnog povećanog opterećenja samih radnika. Gotovo vulgarno i preko svih granica smanjuje se broj izvršitelja u pojedinim ekipama, ili se na pojedine radnike prebacuje sve veći opseg posla i odgovornosti. Smanjuje se broj radnika, a posao ostaje isti ili čak raste, pa jedan izvršitelj danas radi ono što su ranije radila dvojica ili nekoliko njih. Ovaj porast opterećenja često ni približno ne prati jednak rast plaća radnika.
Radnicima ostaje sve manji dio novostvorene vrijednosti
Rad u odnosu na kapital sve više zaostaje u raspodjeli vrijednosti koja je njime stvorena. Dovoljan je podatak da je u 2022. godini dobit u poduzetništvu Hrvatske na 996.213 radnika iznosila 6,22 milijarde eura odnosno 6.243 eura po radniku, dok je u 2023. godini dobit u poduzetništvu na 1.029.559 radnika iznosila 8,8 milijarde eura odnosno 8.547 eura. To je u samo jednoj godini ukupan porast dobiti u našem poduzetništvu od 41,5% odnosno rast dobiti po radniku od 37%! Neformalne informacije ukazuju da su u 2024. premašeni i ovi podaci.
Nestaje srednji sloj
Dugoročan trend obezvređivanja plaća, uvjeta života i socijalne države dovodi to toga da srednji sloj našeg društva izumire. Ovo se ne događa samo u Hrvatskoj. Sve je šira baza građana i radnika na dnu, uz sve manji broj onih koji se strmo uspinju prema vrhu. Dok se većina dolje jedva pomiče, pri vrhu se piramida uzdiže eksponencijalno.
Unatoč parolama o boljim poslovima, znanju, inventivnosti i tehnologijama, istina je da kapitalizam stvara sve veći broj slabije plaćenih poslova. S druge strane, plaće pojedinaca olako se dižu u nebo.
Prema anketama Eurostata u 2023. godini, 6% naših građana ne može si priuštiti obrok s mesom ni svaki drugi dan, jednako toliko nema ih za grijanje u hladnim mjesecima, a čak 20% ih živi u riziku od siromaštva. Nadalje, 39% naših građana izjavljuje da ne može ni tjedan dana na more, 41% ne može podnijeti nikakav izvanredni trošak, a 2/3 naših građana izjavljuje da više li manje ima poteškoća da „spaja kraj s krajem“.
Što drugo nego konstatirati da više od polovine, a možda i 2/3 naših građana danas ustvari predstavlja niži sloj. Jer srednji sloj je onaj koji si može priuštiti kvalitetno stanovanje, prehranu, vozilo, obrazovanje i odgoj djece i k tome još otići na odmor, a sve to bez većih financijskih briga. S druge strane, da bi i dalje živjeli kao srednji sloj, a što postaje iznad njihovih mogućnosti, sve više naših građana se zadužuje.
Niži sloj se prezadužuje da živi kao srednji
Uz svesrdnu podršku banaka, mnogi građani zadužuju se preko svih granica. Iako nemaju dovoljno za vlastitu nekretninu, za automobil, za ljetovanje, iako nemaju dostatne plaće za kvalitetan standard i život. Iako nemaju kao srednji sloj, mnogi se trude trošiti kao srednji sloj podržavajući tako ovaj potrošački sustav. Troše koliko bi trebali imati, ali to nemaju. Na ovo ukazuju podaci o rastu gotovinskih nenamjenskih kredita u prošloj godini za 16% (10.2023. – 7,856 milijardi eura; 10.2024. – 9,110 milijardi eura).
Tako završavaju još dublje u spirali niskih primanja i sve većih dugova, s još manjim šansama da se izvuku iz gliba. Mnogi se okreću i igrama na sreću, nazovimo to pravim riječima kockanju, nadajući se da će baš oni izvući srećku spasa koja, nažalost, nikada nije bila namijenjena njima.
Oni realniji su kupili kartu za odlazak u inozemstvo. Zato nam danas nedostaje naših radnika, a ne budemo li dovoljnim tempom podizali plaće, nedostajat će ih još i više.
Magnetizam razlika primanja odvlači naše ljude i povećava demografske deficite
To je poput fizike. Pozitivan naboj visokih plaća zapadne i sjeverne Europe, privlači nas zbog osjetnog minusa plaća na našoj strani. Jedino što mi možemo jest da naš minus bude što manji u odnosu na europski plus – i taj magnetizam će oslabjeti.
Gotovo nitko zbog posla ne seli u jeftine zemlje, nego samo u one gdje se može dobro zaraditi!
Spriječiti demografsku katastrofu i zamjenu stanovništva kroz „utrku prema dnu“
Demografske promjene utječu na radne odnose, ali moramo biti svjesni da se one upravo i odvijaju kroz radne odnose! S ovako negativnom stopom nataliteta, ovi procesi ubrzo bi za Hrvatsku mogli imati dalekosežne posljedice.
Sve većom liberalizacijom dolaska stranih radnika skreće se pažnja s ozbiljnosti ovih problema. Mnogi poslodavci se prestaju truditi podizati prava domaćim radnicima da bi ih zadržali. Prazna radna mjesta popunjavaju strancima koji dolaze iz zemalja znatno nižeg standarda i pristaju na to. Tako se otvara „utrka prema dnu“! U njoj strani radnici, ni krivi ni dužni već iskorištavani, pridonose širenju bazena loše plaćenih poslova i ruše standarde u zemlji u koju dolaze. Bez integracije oni će se getoizirati, a u njihovim grupama otuđenim od ostatka zajednice rast će nezadovoljstvo te će u konačnici doći do ozbiljnih poremećaja i pucanja homogenosti društva po svim osnovama.
Da stvar bude gora, i mnogi naši radnici odlazeći u bogatije zemlje također prihvaćaju poslove koji su tamo slabije plaćeni, pa i oni sudjeluju u istoj utrci prema dnu samo na drugoj lokaciji i na višoj razini.
Snažni poslodavci i multinacionalne korporacije trebaju razvijati, a ne rušiti standarde
Istina, ima poslodavaca koji s obzirom na svoju djelatnost, stanje i mogućnosti zaista teško razvijaju i prate standarde, dio njih će, nažalost, otpasti iz utrke. No, problem je što mnoge bogate i jake korporacije uopće ne razvijaju prava radnika u mjeri u kojoj to mogu. Umjesto da dižu standarde, mnoge jake kompanije namjerno drže razinu prava radnika ispod mogućnosti, koristeći i dodatno potencirajući „utrku prema dnu“! Sve to čine kako bi svojim vlasnicima omogućavale što veće dobiti. Kompanije s takvom poslovnom politikom, pogotovo one multinacionalne, vrlo su opasne za globalnu, ali i našu budućnost. Ako nemaju previše milosti u vlastitoj zemlji, zašto naivno očekujemo da će je uopće imati prema nama?
Prva povijesno poznata multinacionalna kompanija bila je Istočnoindijska kompanija, u koju su se 1602. udružile nizozemske trgovinske kompanije kako bi isključile međusobnu konkurenciju. Sam naziv govori sve! Govori zašto je osnovana i što je radila, a kako bi vladala onime što se tada smatralo suho zlato – začinima, ali i svim drugim. Kompanija je od države dobila pravo suvereniteta (vođenje ratova, gradnja utvrda, pridobivanje teritorija) i trgovinski monopol, kojim je vladala dva stoljeća.
„Misli globalno, djeluj lokalno!” – poznati je moto u politici i poslovanju, a mnoge multinacionalne kompanije provode ga u najgorem smislu. Svoje globalne planove prilagođavaju lokalnim uvjetima iskorištavajući radnike i cijele države koliko god je to moguće na danom području. Nismo u Aziji i Africi, ali kao mala zemlja moramo se uvijek pitati: Imamo li koristi ili štetu od neke multinacionalne kompanije? Koliko nam koristi hotel u vlasništvu stranaca, u kojem su gosti stranci, ali i gotovo svi zaposleni? Je li njima uopće važno rade li naši ili strani radnici, ako ionako imaju lokacije diljem svijeta? Koliko nam zaista koristi još jedan strani trgovački lanac, koji će po višim transfernim cijenama nego u matičnoj zemlji dobavljati strane proizvode ili pak dodatno gušiti našu proizvodnju i poljoprivredu? Nije problem samo u maržama, on počinje daleko prije u opskrbnom lancu. O tome smo trebali razmišljati posljednja tri desetljeća, umjesto da poput domorodaca hrlimo u njihove izloge pune svjetlucavih predmeta.
Negdje je objavljen podatak da 9 puta više dobiti strane multinacionalne kompanije iznose iz Hrvatske, nego što naše multinacionalke unose iz inozemstva u nju. Stoga, ako već obilato zarađuju na nama, te kompanije trebale bi barem primjereno razvijati prava naših radnika, a ne dodatno poticati „utrku prema dnu“ rušenjem razine prava, uvođenjem nesigurnih oblika rada, u konačnici i zapošljavanjem stranih radnika koji pristaju na manje.
Niske plaće višestruko produciraju niske mirovine
Na samom kraju, iz niskih plaća slijede niske uplate doprinosa mirovinskog osiguranja radnika odnosno osiguranika na temelju generacijske solidarnosti (I. stup), a koji će prilikom obračuna mirovine steći nisku osnovicu i nisku buduću mirovinu. Uz to njegovi ušteđeni iznosi na temelju individualne kapitalizirane štednje (II. i III. stup) bit će također preniski za primjerenu mirovinu.
S druge strane, iz niskih plaća slijede i nedovoljne uplate u I. mirovinski stup, na temelju čega se danas ne prikuplja dovoljno sredstava za isplatu kvalitetnih aktualnih mirovina na temelju generacijske solidarnosti.
Zato sve plaće, posebice niže i srednje, moraju nastaviti kvalitetno rasti!
