Zemlja nepravdi – Tko ima, dat će mu se, tko nema, uzet će mu se

Nedavno je jedan moj znanac otišao u mirovinu. Rekao je:

– Dobio sam rješenje o mirovini. U njemu se, između ostaloga, objašnjava na koji način se izračunava mirovina. Jedan od bitnih elemenata je koeficijent koji govori o tome kolika je tvoja odnosno moja plaća,   bila  u odnosu na prosjek u državi. Dakle, ako ti je plaća u jednoj godini za pedeset posto veća od državnog prosjeka, tvoj koeficijent za tu godinu je 1,5.

Rekao sam.

– Shvaćam.-

Moj znanac, novopečeni umirovljenik, nastavio je:

– Analizirajući svoje koeficijente po godinama, uočio sam jedan zanimljivi podatak. Moj koeficijent u godinama kada sam počeo raditi, dakle u sedamdesetim i osamdesetim, veći je nego u zadnjih desetak ili petnaest godina.-

Rekao sam:

– Mora da si tada bi nekakav šef ili nešto tome slično.-

Moj znanac se nasmijao.

– Problem je upravo u tome. Kada sam počeo raditi, bio sam običan referent. Tek sam u zadnjih desetak godina postao nekakav šefić, bolje rečeno voditelj odjela. –

– Pa kako to da je onda tvoj koeficijent ranije bio veći  a sada je manji.-

– Nemam pojma.-

 Taj problem zaintrigirao nas je. Nakon nekog vremena shvatili smo o čemu se radi. Stvar je u tome  da se u sadašnji prosjek plaća računaju ne samo plaće  običnih ljudi, već su u tom prosjeku uključene i velike pa i ogromne plaće različitih direktora, menadžera i ostalih pripadnika povlaštenog sloja. Riječ je o ljudima koji su se snašli u suvremenim tranzicijskim promjenama i koji, mahom neopravdano, od kolača namijenjenih plaćama uzimaju lavovski dio. Ta njihova nemoralno visoka primanja mogla bi se koliko toliko opravdati da oni vode uspješne tvrtke koje svojim zaposlenicima osiguravaju pristojne plaće. Na žalost, to nije tako. Kao što i sami vidimo, naše gospodarstvo u cjelini je neuspješno, grca, pod golemim dugovima i svijećom se može tražiti onaj menadžer koji je zaradio svoju ogromnu plaću, svoje bonuse, zlatne kreditne kartice, službene automobile i mobitele, životno osiguranje i sve ostale pogodnosti koje sa sobom donosi neka menadžerska pozicija.

 Osim što su u cjelini neuspješni, naši menadžeri nisu svjesni realnosti. Da je to tako, govori izjava jednog od predstavnika Udruge poslodavaca koji tvrdi da je jedan od razloga neuspješnosti hrvatskog gospodarstva suviše visoko određena minimalna plaća. Tom čovjeku, u menadžerskoj kuli od bjelokosti, uopće nije jasno da se sa dvije tisuće i nešto kuna, koliko iznosi minimalna plaća, ne samo da ne može pristojno živjeti, već jedva da se uopće može živjeti. Ako dakle takav menadžer i takvi menadžeri ne mogu zaposlenicima osigurati ni takav  bijedni prihod, postavlja se pitanje nisu li oni zalutali u gospodarstvo.

 Da se vratimo na početak priče. Jasno je da je moj znanac umirovljenik, odlaskom u mirovinu, još jednom zakinut. Dok je radio, njegova plaća  realno je bila manja jer su velik dio kolača uzeli poslodavci kroz svoje neopravdano velike plaće. Zakinut je i odlaskom u mirovinu jer je njegov koeficijent manji, ponovno zbog velikih plaća poslodavaca.

 I šećer na kraju. Zbog nesposobnosti tih poslodavaca, njemu će uzetu dodatnih dva ili četiri posto kriznog poreza.

 Alica u zemlji čudesa?

 Alica u zemlji nepravdi.