Prije 122 godine radnici čikaških tvornica zauvijek su promijenili tok kapitalizma i proglasili stvaranje nove – radničke klase – u masovnom zahtjevu skraćenja radnoga vremena na osam sati.
Hrvatska je ovogodišnji Međunarodni praznik rada dočekala neradno, tek poneko tradicionalno prvosvibanjsko okupljanje, uz jelo i piće, ali bez radničke klase. Gdje je nestala nekadašnja radnička klasa, kičma i savjest društva, kako se vjerovalo? Nekada dičnom radničkom klasom više se ne ponose ni pojedinci, ni političke stranke, pa čak ni sindikati. Možda zbog toga što je upravo kroz sindikalne organizacije puno puta radnička klasa bila poluga za dolazak neke nove vlasti, koja bi ubrzo zaboravljala da joj socijalnom pravdom prikladno uzvrati. Čak ni novonastale nevladine organizacije nisu prepoznale prava radnika i socijalnu pravdu kao temu na kojoj bi mogle osvojiti srca zapadnih donatora.
Čovjek koji se usudi danas spomenuti radničku klasu, proletere ili socijalizam, rizikuje da bude kamenovan. A tko su kamenjari? Ljudi polupismeni, zaljubljeni u novac koji curi ulicama. Dovoljno je samo da se novi beskrupulozni kapitalisti sagnu i da ga stave u džep. To im je dala tzv. pretvorba i privatizacija. Komunisti su oteli ljudima privatnu svojinu, a nova, demokratska vlast društvenu je svojinu proglasila državnom, ne zaboravljajući da dio »love« stavi i u svoje džepove. I sad smo tu, gdje smo: dojučerašnji bezgaćnici žive u vilama i imaju tvornice.
Za to vrijeme ostaci razbijene radničke klase valjaju se ulicama, tražeći posla i kruha. Duh Čikaga davi ih u prsima.
