Hoćemo li se za svoja prava lakše izboriti ako tražimo da nas netko podrži u našim zahtjevima, ili ako tražimo da se smanjuju prava drugih? Hoće li meni zaista biti bolje, ako regres ne primi radnica u kvartovskom dućanu?
Pojam solidarnosti seže daleko u povijest, u vrijeme kada su radničke organizacije bile neformalne, ali složne u primjeni načela na kojima se solidarnost temelji. Nastankom sindikata konačno je taj pojam dobio pravi sadržaj i pravi smisao. Sindikalna solidarnost i pravo na udruživanje u sindikate starije je od nacionalnog zakonodavstva bilo koje zemlje, jer je nastalo voljom radnika da zajedno očuvaju svoja prava i steknu bolje uvjete rada. U vrijeme kumuliranja kapitala, kada se sve podređuje što većem profitu, radnici, koji su tada teško radili i jedva preživljavali, osmislili su način kako će se zajedno izboriti za bolji položaj i veća prava. U povijesti je ostalo zabilježeno koliko je radnička solidarnost doprinijela razvoju radničkih prava.
Solidarnost je međunarodno pravo čovjeka
Upravo zbog svega navedenog su prava radnika uključujući i pravo na udruživanje u sindikate priznata kao međunarodna ljudska prava. Sve zemlje koje su članice Ujedinjenih naroda, bez obzira na nacionalno zakonodavstvo, dužne su poštivati Konvenciju broj 87. i broj 98. Međunarodne organizacije rada. Ove dvije Konvencije postale su izvor prava za sve radnike svijeta, na kojima oni grade svoju slobodu, pravo na solidarnost, pravo na udruživanje i kolektivno pregovaranje, kao i pravo da se u uvjetima kada se interesi radnika ne poštuju ili ne uvažavaju, štrajkom izbore za te interese. U takvim je situacijama bitno prepoznati interese članova sindikata koji imaju i pravo i obvezu na sindikalnu solidarnost, a ne bilo čije, pojedinačne interese, a najmanje interese loše ekonomske politike zbog kojih zemlja može doći u ekonomske teškoće.
Solidarnost u svakom statutu
Ovako gledano, reklo bi se, da je u formalnom smislu sve u redu, jer su načela sindikalne solidarnosti dio svakog Statuta, pa i najmanjeg sindikata koji djeluje na bilo kojoj razini organiziranosti. Istina, članovi sindikata rijetko posežu za statutima svojih sindikalnih organizacija da bi pročitali odredbe o organiziranju na načelima solidarnosti, da bi ih, kada su u prilici i primijenili u praksi. Sindikalna scena i sindikalna praksa kakva je u Hrvatskoj, istina, ne potiče radnike da se uključuju u sindikate upravo iz razloga što ta sindikalna solidarnost nije kao načelo među radnicima prepoznata kao pokretač na aktivnost.
Podmetanja uzrok masovne pasivnosti
Oko i iza tog, reklo bi se, za sindikate svetog načela, događaju se mnoge zakulisne igre i mešetarenja za sitne, gotovo pojedinačne interese pojedinih sindikalnih vođa, što je u pravilu na štetu velikog broja radnika. Iako se misli da su radnici neuki za tako „visoku“ sindikalnu politiku, da oni nisu sposobni izgraditi svoj sustav vrijednosti, pa im ga netko „tko je na vrhu“ treba pojasniti, obrazložiti i uvjeriti ih, ipak sve je to netočno. Radnici itekako prepoznaju što se i zašto se događa. Radnici skupo naplaćuju te i takve spoznaje masovnom pasivnošću ako ostaju u sindikatu ili, istupanjem iz sindikata u koji su zbog historijske ideje o pravednosti, vjerovali.
Je li “porez solidarnosti” solidarnost
Iluzije u solidarnost rasprše se onog trenutka kada radnici vide ozarena i nasmijana lica sindikalnih čelnika, koji su osmislili genijalan način za bolje sutra, odnosno, koji su predložili da se sustav „solidarnosti“ upotrijebi kao metoda za ukidanje prava radnicima koji su, igrom slučaja u nekom drugom sindikatu. Ne treba puno analizirati da se u takvoj gesti prepozna namjera da se druge učini kolateralnim žrtvama koje ispaštaju za vlastiti neuspjeh. Što se iz toga može zaključiti, jasno je vidljivo. Kad čelnici pojedinih sindikata koji pregovaraju s Vladom o materijalnim pravima samo spomenu riječ „solidarnost“, obično netko strada, a taj je netko obično onaj koji nema nikakve, ili ima indirektne veze sa onim tko to predlaže. Nije bilo tako davno, tijekom pregovora u prošlo ljeto se, kao slučajno u pregovaračkom timu sindikata se pojavila ideja da bi svi zaposleni trebali biti solidarni sa teškoćama javnog sektora, odnosno, pojavila se ideja o „porezu solidarnosti“. Nedugo zatim, ideja je vrlo dobro iskorištena i pretočena u novi porez. Poseban porez na dohodak, kao krizni porez, zahvatio je sve socijalne skupine: radnike u javnom i privatnom sektoru, te primanja ionako osiromašenih umirovljenika.
Nova solidarnost ukidanje regresa, božičnica…
Nakon stabilizacije državnih financija i isplata zaostalih božićnica radnicima u javnim i državnim službama, ideja o novom obliku „sindikalne solidarnosti“ nije nedostajalo. Sindikati u javnim i državnim službama su opet zatražili solidarnost i to od zaposlenih u svim poduzećima u kojima je država većinski vlasnik i to bez obzira, da li se radi o državnim monopolistima ili je riječ o trgovačkim društvima koja posluju na tržišnim principima. Ideja je ponovo naišla na veliko razumijevanje.
Bez obzira što su većini tih poduzeća na snazi kolektivni ugovori za koje su se godinama borili članovi nekih drugih sindikata, upravama tih poduzeća je naloženo da ne smiju isplaćivati regres za godišnji odmor, božićnicu, dar za djecu, razliku u plaći za porast troškova života i dr. Kako je prema važećim kolektivnim ugovorima u nekim od tih poduzeća isplata regresa vezana uz korištenje prava, pa je sukcesivna, to je izazvalo diskriminaciju radnika u tim trgovačkim društvima, jer ih je polovina primilo regres, a polovina nije i neće. Neke su uprave, u namjeri da ideje ovakve „solidarnosti“ do kraja provedu predložile promjene Kolektivnih ugovora na način da se za dogledno vrijeme ukidaju sva materijalna prava osim isplate plaće.
Sam da i susedu crkne krava
Naravno, ideja ide dalje, pa postoje prijedlozi da se ukine regres i kod privatnih poslodavaca. Što bi oni još mogli ukinuti, kad većina ionako isplaćuje samo minimalnu plaću?! Ova ideja , izgleda, ipak neće naići na tako široku primjenu kao one prethodne.
Tako u posljednje vrijeme, čini se, sindikati imaju veliku ulogu u gospodarskom oporavku. Nametanjem “solidarnosti u siromaštvu“ otvaraju prostor za uvođenje „općeg minimalca“ kao odraza stvarnih težnji svojih članova. Nije problem u mjerama koje donosi Vlada sa ciljem oporavka gospodarstva, jer je ona to uvijek legitimna učiniti. Problem je na strani interesnih predstavnika jednih sindikata koji u traženju alibija za vlastito članstvo potiču i predlažu mjere kojima će se pogoršati položaj radnika koji pripadaju drugim sindikatima. Čak nije ponekad važno što su ti „drugi“ sindikati članovi iste sindikalne središnjice i što svojom članarinom sudjeluju u financiranju te i takve središnjice.
Afirmativna a ne destruktivna solidarnost
Na kraju, treba naglasiti, da svi radnici i svi građani sigurno imaju interes da se gospodarsko-socijalna zbilja popravi, da se omogući bolji život i veće blagostanje svim socijalnim skupinama. Rodoljublje nikada kod radnika nije bilo upitno, a odricanje nije bilo strano. Međutim, u izgrađenom demokratskom društvu svaka skupina ima svoju ulogu i svoju odgovornost. Odgovornost prije svega za one koje predstavljaju i za socijalne i ljudske vrijednosti koje djelovanjem promiču. Odgovornost sindikata je dodatno proširena na ljudska prava, na opstojnost organizacije koju su stoljećima stvarale generacije radnika, na obranu sindikalne stečevine i razine prava u kolektivnim ugovorima. Naravno, iskonsku sindikalnu zadaću i prava svojih članova je daleko teže očuvati i obraniti nego što je ostvariti „solidarnost u siromaštvu“ svih radnika.
Zbog toga je važno da svaki član sindikata, bez obzira kojoj sindikalnoj organizaciji pripada i bez obzira kakva je ekonomska snaga djelatnosti u kojoj ta sindikalna organizacija djeluje, svjesno i predano zastupa iskonsko načelo solidarnosti na kojem su sindikati i nastali.
Sindikati bi prije svega, trebali svoje članove i njihove interese zastupati afirmativno. Na kraju, svaki član si može postaviti slijedeće pitanje: Zar će meni biti bolje, ako regres ne primi radnica u kvartovskom dućanu? U odgovoru na ovo pitanje nestaju sve sindikalne nedoumice. Za sve što danas radnici imaju, izborili su se sami. Nitko im dekretom to nije darovao.
