Oportunizam i neodgovornost sindikalnih elita za sudbinu peticije za referendum koja je potkrijepljena sa preko 717.000 verificiranih potpisa članova sindikata i građana, prema svim pokazateljima su uvod u sumrak sindikalizma i njegov sunovrat u vrtlog suprotstavljenih parcijalnih interesa sindikalnih elita.
GODINU DANA POSLIJE AKCIJE REFERENDUM
Trakavica sindikalnog referenduma počela je u lipnju prošle godine, točnije kada je Vlada Republike Hrvatske u saborsku proceduru uputila izmjene Zakona o radu . Naime, u svibnju 2010. godine Vlada čini još jedan korak u „fleksibilizaciji„ tržišta rada i u saborsku proceduru upućuje izmjene Zakona o radu kojima se predviđa ukidanje produžene primjene prava iz starog kolektivnog ugovora sve do potpisivanja novog ugovora. Ta i površno gledano promjena značila bi da radnici u vremenu između prestanka važenja postojećeg i zaključivanja i potpisivanja novog kolektivnog ugovora mogu vrlo lako ostati bez velikog broja svojih stečenih prava koja su i onako postojećom radno pravnom regulativom obilato sužena.
Uvidjevši da taj Vladin prijedlog znači novi liberalizaciju tržišta rada koja dodatno ugrožava položaj radnika sindikati su organizirali peticiju za referendum protiv izmjena Zakona o radu i po prvi puta od 1990. ta akcija se pokazala dobro prihvaćenom od sindikalnog članstva i građana, te izvanredno uspješnom. Naime ta peticija je podržana sa 717.000 verificiranih potpisa. S takvim potencijalom plebiscitarne podrške javnosti hrvatski sindikati nikada do sada nisu raspolagali.
No, prema svim pokazateljima od svega toga ništa. Svojim oportunim ponašanjem i obuzete svojim parcijalnim interesima sindikalne elite su olako propustile priliku da se dokažu kao relevantan partner sposoban ravnopravno sudjelovati u dijalogu koristeći sve raspoložive demokratske alate za promicanje i zaštitu interesa svojih članova, nakon čega se postavlja pitanje koja je svrha i cijele priče. Umjesto obrane tog plebiscita svim sredstvima dopuštenima u uljuđenom demokratskom socijalnom životu, sindikalne elite učinile su najmanje tri strateške pogreške.
Prvo: Odustajanje umjesto inzistiranja na provedbi referenduma, kada je 717.000 potpisa prošlo sve manipulacije autoritetom države sa strane Vlade, prihvaćeno je kao koketiranje s Vladom, nakon čega je slijedilo i potpisivanje Sporazuma koji je de facto uvod u svjesno ili nesvjesno izigravanje potpore javnosti. (točka 1. Sporazuma).
Drugo: Olako, bez ikakve akcije je prodano ustavno pravo na zahtjev za održavanjem referenduma kada se steknu zakonom propisani uvjeti za njegovo održavanje. Prema Ustavu o razlozima za referendum odlučuje onaj tko pokreće akciju za njegovo održavanje, a donosilac odluke donosi odluku kada se zadovolji propisana procedura. U ovom slučaju se pokazala nevjerodostojnost sindikalnih elita, jer su ogroman potencijal podrške članstva i javnosti za jeftin Sporazum i 128. točaka za novu sliku Hrvatske.
Treće: Propuštena je prilika da proces interesnog objedinjavanja sindikata konačno započne, jer „operacija referendum“ je bila katalizator koji će se teško u skoroj budućnosti ponoviti, a izigravanje povjerenja se pokazalo katalizatorom novog rastakanja sindikata. Sindikati koji se u javnosti percipiraju po svojim elitama (uz časne iznimke pojedinih sindikata koji se prepoznaju po sebi samima) su dodatno izgubili na ionako bijednom javnom ugledu.
Sva neautentičnost sindikalnih elita se očitovala tijekom face book prosvjeda za radnička i građanska prava. Javnost koja je u velikom broju potpisima podržala peticiju za referendum je, uz iznimke pojedinih sindikalista i sindikata, sa strane sindikalnih elita bila izdana i ni u kojem obliku od njih nije aktivno podržana te se s pravom u javnosti postavlja pitanje: komu i čemu sindikalne elite služe osim sebi samima i za demokratski ukras vlasnicima stvarne političke i ine moći?
KRONOLOGIJA JEDNE MANIPULACIJE ILI KAKO JE HRVATSKA SINDIKALNA ELITA IZIGRALA SVOJE ČLANSTVO, OBMANULA 717 000 POTPISNIKA PETICIJE ZA REFERENDUM I GOTOVO JEDINA U SVIJETU OMALOVAŽILA I ODREKLA SE PRAZNIKA RADA
Svibanj 2010. je u cijeloj kronologiji manipulacije značajan jer je tada Vlada RH u saborsku proceduru uputila je izmjene Zakona o radu. Tim izmjenama predlagač dodvoravajući se krupnom kapitalu (u ime „daljnje fleksibilizacije tržišta rada“) je predvidio ukidanje produžene primjene prava iz kolektivnog ugovora kojemu je istekao rok, sve do zaključivanja novog ugovora. Takva bi promjena značila da su radnici u vremenu između isteka starog i potpisivanja novog ugovora prepušteni milosrđu poslodavaca i mogu vrlo lako ostati bez velikog broja svojih stečenih prava obilno ograničenih prava.
Slijedi odgovor sindikata s peticijom za referendum s pitanjem „Jeste li za zadržavanje važeće zakonske odredbe o produženoj primjeni pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima“. (Velikom broju poznavalaca hrvatskog sindikalnog pokreta je nejasno kako su se sindikati uspjeli dogovoriti i zajednički nastupiti). Što zbog općeg socijalnog stanja društva i akumuliranih problema, što zbog percepcije zajedničkog interesa radnika, umirovljenika i onih koji tek trebaju ući u svijet rada i industrijskih odnosa (đaci i studenti) tu inicijativu je svojim verificiranim potpisom podržalo 717.000 građana. Ta činjenica je bila svojevrstan društveni šok, jer se u roku od dva tjedna trajanja potpisivanja uspio premašiti potreban minimum od 10% potpisa ukupnog biračkog tijela za raspisivanje referenduma.
Iščitavši iz masovne podrške sindikatima daje to na neki način i referendum o njoj samoj, Vlada je raznim taktikama pokušala i manipulacijom autoritetom države izbjeći ustavnu obvezu raspisivanja referenduma. To onemogućavanje ustavom zajamčenog oblika neposredne demokracije sadržano je u~:
– osporavanju vjerodostojnosti dijela potpisa i manipulativnim spuštanjem valjanih potpisa ispod propisanog minimuma potrebnog za održavanje referenduma,
– taktičkom potezu Vlade i povlačenju spornih izmjena Zakona o radu iz saborske procedure,
– prebacivanju odgovornosti na Sabor koji se u ovom slučaju pokazuje instrumentom Vlade i koji zaključno cijelu priču pilatovski prosljeđuje do Ustavnog suda. Naime ne poštujući odluku vlastitog Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav koji je utvrdio da je 717 000 potpisa pravovaljano i da su se stekli uvjeti za održavanje referenduma Sabor ne donosi odluku o raspisivanju referenduma, već od Ustavnog traži političku odluku o razlozima-osnovama za referendum.
Ustavni sud po želji svog političkog mentora 20. listopada 2010. godine presuđuje da su razlozi za raspisivanje referenduma nestali činom povlačenja izmjena zakona iz saborske procedure uz to izriče jednogodišnji moratorij na daljnje izmjene sadašnjeg zakona. Ovakvo tumačenje izazvalo je zgražanje velikog dijela javnosti od sindikalne i građanske do stručne.
Umjesto očekivanih sindikalnih metoda pritisaka (to bio dug prema 717 000 potpisa za referendum), 23. studenog. 2010. godine potpisan je Sporazum s Vladom RH. Sporazum je predstavljen kao velika sindikalna pobjeda i ostvarenje zahtjeva sindikata. Na prvi pogled Sporazum se takvim i doimao. No kasnija događanja su pokazala da je to bio trgovački sporazum elita i velika obmana radništva i građanstva.
Mjesecima na sporazum nije bilo nikakve reakcije potpisnika (Pet sindikalnih središnjica i Vlada RH). Tek 7. travnja 2011.g. postiže se dogovor o realizaciji Sporazuma. Taj dogovor sadržajno ne predstavlja ništa korisno radništvu, već je dokaz autodestrukcije sindikata, uzaludno trošenje vremena i širenje manevarskog prostora budućim manipulacijama radništvom i građanima. U prilog izrečenoj tezi idu sljedeća činjenica.
Kada su uvidjeli da su se prosvjedima u sve većem broju počeli priključivati radnici, sindikalne elite (središnjice) okupile su se i obznanile Gospodarsku strategiju za novu sliku Hrvatske u 128 teza među kojima je spomenut kao urgentan problem radnika koji odlaze na posao, a ne dobivaju plaću. Prema nekim izvorima autor tih 128 teza je pripadnik sindikalne elite, Vilim Ribić, koji, priča se, od poslodavca godišnje dobiva 2.800.000 kuna na račun sindikata, a na ime naknade za članove radničkih vijeća iz redova sindikata. Usput, budi rečeno, ta suma uvelike premašuje godišnje proračune većine sindikalnih središnjica.
Zaključno kratka analiza Sporazuma pokazuje njegovu tešku provedivost ili neprovedivost, a teze o boljoj slici Hrvatske i odricanje od prosvjedne povorke i proslave Praznika rada (po čemu zaslužuju mjesto u povijesti hrvatskog sindikalizma), kako ne bi ugrozili socijalni dijalog s Vladom i poslodavcima,
su dodatni dokaz sumraka hrvatskog sindikalnog pokreta, i bajke o funkcioniranju socijalnog dijaloga, jer se tobože odriču svih zakonitih radikalnih akcija kako ne bi ugrozili socijalni dijalog. Na koncu svega ostaje pitanje: Komu i čemu služe sindikalne elite kada je sindikat kao sui generis radnička organizacija koje je prema većini pokazatelja ugrožena i gdje je odgovornost za sindikalno postupanje i nepostupanje te potpisivanje nesuvislih i općenito njemuštih sporazuma, za koje se unaprijed zna da ih druga strana neće niti ima namjeru izvršiti. Na njega hrvatsko radništvo zbog opstanka kao organizirana grupa mora unutar sebe brzo naći odgovor.
