BELOT kao Ne ljuti se, čovječe

BELOT kao Ne ljuti se, čovječe

U belotu je uvedeno novo pravilo: čak i onaj tko gubi, nema se pravo ljutiti. Što bi rekao jedan sudionik turnira: “ubij me zvanjima, ali neprijatelji ne moramo biti!” Turnir je već 11-ogodišnjak, a ovaj zadnji imao je i političku konotaciju – glavni sudac Stjepan Kolarić dao je znak za početak tek pošto je za predsjednika Sabora izabran akademik Željko Reiner. Dabome, to se Zoranu Milanoviću nije baš svidjelo, pa se i dalje držao principa, tko gubi ima pravo da se ljuti.

Belot ima svoja pravila, svoj pestošeh, rekli bi šahisti, ili drugim, jednostavnijim riječima rečeno, taknuto-maknuto. Nema, dakle, vraćanja poteza, svako pogrešno bacanje karte, ili neodgovaranje na boju strogo se kažnjava. Baš bi bilo dobro da se ovako stroga pravila uvedu i u neke druge oblasti, možda bi nam bolje krenulo.

Prosinac 20l5. lažno se predstavljao pod tim imenom. Premda je početak turnira zakazan za 15 sati (radi se o 28. prosinca), mnogi su već u 13 sati bili pred vratima, cupkali na mjestu i molili se: Sezame, otvori se. Otvarali su vrata dvorane kibicerski baš kao onu petu kartu u pokeru. Dok sam ih promatrao mrmljao sam u sebi Sveto pismo, “hajde, narode moj, uđi u sobu i vrata za sobom zatvori, sakrij se časkom dok jarost ne prođe”! Sudac Kolarić podijelio je svim sudionicima turnira pravila igre da ne ispadne poslije kojim slučajem “nisam znao”. Pravilnik prihvaćen jednoglasno provodi se jednodušno. Belot je polako, ali sigurno postao tema koja potiskuje sva ona naklapanja o vremenu i zdravlju.

Koliko se moglo vidjeti, belot je baš prava muška igra, i samo se jedna dama (Marcela Han) pojavila na startu i u paru sa svojim ćaćom Rudolfom pomrsila račune mnogim pretendima na mjesto šampiona. Ona je mislila biti samo član zbora, poslije, kad je čula kako solisti pjevaju, pustila je glas i otkrila da i ona sasvim lijepo pjeva. Od njezinog glasa i adutiranja mnogima su se tresle ne samo gaće, nego i ruke, pa su im karte ispadale na stol. Marcela se držala kuhinjskog pravila koje kaže “kakvu pitu hoće jesti, takvu i jufku savija”. Na turniru je trebala biti i gospođa Jagoda Jarec, ali ona je odustala u zadnjem trenutku jer je nešto boli noga. Kao da se belot igra nogama! To nam je povjerio njezin suprug Stjepan Jarec, inače laureat turnira 2009. godine, kad mu je partner bio Ivica Arambašić. Ovoga puta sreća mu nije bila naklonjena (uostalom, ne može svatko pijetao biti, treba netko i koka da je), ali dobroćudni i dobrohotni Jarec nije se ljutio, jer svi znaju da je karta Marta, a Marta je znate već tko.

Jest da kažu da ne valja čeprkati po starim papirima i otvarati vrata svakojakim uspomenama, ali da se ne zaboravi, na oglasnoj ploči bila su istaknuta sva imena pobjednika dosadašnjih natjecatelja. Tako ponovno otkrivamo imena Roberta Krište i Murata Nehića, tu su Ivan Zrilić i Božo Nedić, Mario i Damir Jordan, Željko Milas i Ivan Dujmović, tu je i Zvonko Jordan, a visoko je kotirala i Ivančica Petrović, kao i Davor Hajnić…

Švedski stol…

Moram reći da je za sudionike natjecanja, ali i za kibice bio postavljen i švedski stol, svak je dobio pravo i da popije i da pojede, pa su se uporno vraćali do njega, kao da su nešto zaboravili.

Turnir je prošao u pravom prijateljskom tonu, čak i onaj tko je gubio nije imao pravo se ljutiti se, pa je zbog toga podsjećao na onu dječju igru “Ne ljuti se, čovječe”.

Igrača je bilo sjajnih, ali je bilo i onih kojima je bilo važno sudjelovati, pa su vjerovali kako je tih dana sreća zaturila njihovu adresu, a zapravo belot je za njih predstavljao jednadžbu sa 32 nepoznanice. Bilo je i puno kibica, ali svi su se oni držali pravila: kibic drži gubec!

Dom Sindikata grafičara je matična luka mnogih lijeph uspomena

Od siline zvanja i od adutiranja, tresli su se zidovi Doma sindikata grafičara, inače matične luke mnogih lijepih uspomena. Pobjednički par Marcela i Rudolf (otac i kći) mirno su i bez mnogo uzbuđenja priveli turnir kraju i popeli se na pobjedničko postolje. Ona je bila baš prava ljepotica i izgledalo je kao da je ispala iz nekog magazina, i samo kao da je svratila pitati kojim se putem najbrže može vratiti u svoju reklamu za parfem. Što rekao jedan od sudionika turnira – “zvijezda, a ne žena”!

Piskač i Lukenda dobro su se držali, premda su igrali s više strasti nego uspjeha. Aleksandar Žaja i Josip Borovac, jako su se trudili, ali kao što majstor u šahu ne može prozrijeti neke daleke poteze velemajstora, tako su i oni položili oružje, hoću reći da se kuglica zaustavljala na poljima na kojima nije bilo njihovih žetona.

Gari Kasparov, onaj svjetski šahovski šampion, smatra da šah treba uvesti u škole kao obvezni predmet, a neki od sudionika turnira smatraju da bi bilo bolje i korisnije uvesti belot, jer i on razvija vijuge u mozgu. Anđelku Hruškaru i njegovu partneru zvijezda se od početka patila kao svijeća na jakom propuhu. Majcenu i Uzelcu baš tog turnirskog ponedjeljka sreća je zaturila adresu, pa nisu stigli do finala.

Jedan par predložio je da “baci“ i neku kunu, ali je protivnički par to odbio objašnjavajući da su u financijskoj škripac-situaciji.

– Dužan sam k’o Grčka… Danas govore dužan i kao Hrvatska… Naša kriza ima historijski kontinuitet: iz jedne iziđemo, u drugu uđemo…

– Odakle Mehi dukat kad ni džepa nema – dopunio ga je partner. Potužio mi se jedan par kako im je išlo uobičajeno, što je blaži izraz za nikako. Gubili su gorko i ponižavajuće. Jednome paru kroz ruke puhao je jak propuh…

I tako…

Nekad su u toj dvorani visile slike Lenjina i Marksa, i još nekih koji su se godinama švercali uz njih, premda bi, što se mene tiče i to mogao biti dio neke druge uspomene. A što se Marcele pobjednice tiče, jedan oblačić parfema zapleo mi se u trepavice kao odbjegli dječji balon u telefonske žice. Na njezinom se licu vrijeme zaustavilo u dvadesetoj godini… Marcela, treniraj i igraj dalje jer uspjeh je lako kvarljiv i opasan za zdravlje.

Inače, ljubav je – govorio je Hitchcock – kao partija karata u kojoj svi varaju, muškarci da bi dobili, žene da ne bi izgubile. Tinjao je tek poneki prozor kad je turnir završen, bez mržnje, bez svađa, bez predbacivanja, ukratko: redovito i na isti prijateljski način.

Pobjednici godišnjeg turnira

Marcela Han i otac Rudolf

Bilo je i puno kibica, ali oni su se držali pravila da kibic drži gubec

Dom Sindikata grafičara je matična luka mnogih lijepih uspomena

Natjecanje je završeno kao i sva dosadašnja: redovito i na isti način