Nema razloga za zadovoljstvo!
Sindikati su postigli spektakularnu političku pobjedu u prikupljenim potpisima za referendum. iako pretjeranog razloga za zadovoljstvo nema. Oporba to vjerojatno neće ni znati ni htjeti iskoristiti. Neće znati jer je bez vizije. neće htjeti, jer jedva čeka preuzeti vlast samo zato da bi nastavila voditi istu ekonomsku politiku koju vodi i ova Vlada. O radikalnoj racionalizaciji državne uprave ne govori nitko, iako jer Hrvatska po prvi put u prilici da kao mala zemlja, s malim brojem stanovnika ima savršen preduvjet za minimalnu državnu upravu i javne troškove.
U Hrvatskoj najveći kapitalist država
Sindikati slave svoju Pirovu pobjedu zahtjevima za oporezivanjem ‘krupnog’ kapitala koji je po njima u savezništvu s Vladom. Niti je Hrvatska zemlja zanimljiva krupnom kapitalu, niti Vladu zanima savezništvo s njim iz jednostavnog razloga što ne želi konkurenciju, jer najveći monopolist i najveći kapitalist u Hrvatskoj je sama država.
Saveznici u borbi protiv fiskalnog terora
Sindikati i poslodavci još uvijek u državi vide posrednika u sukobu svojih vječno i prirodno suprotstavljenih interesa. Time nesvjesno državi stavljaju do znanja što bi trebala biti njena uloga. Samo nesvjesno. Naime, iako je situacija alarmantna, ni sindikati ni poslodavci još uvijek nisu prepoznali da su prirodni saveznici u borbi protiv državnog fiskalnog terora. Činjenicu komplicira i podatak da je država i najveći poslodavac, dakle racionalizacija državne uprave stvorila bi socijalni problem, a kako je država i najveći naručitelj roba i usluga na tržištu, njezino povlačenje iz ‘businessa’ i svođenje na diskretnog čuvara reda i zakona stvorilo bi pomutnju ponude, potražnje i novčanih tokova.
Ograničena sloboda
Ova kriza je strukturalna i basnoslovna skupoća strukturirane ekonomije samo je koincidirala s onim što se naziva recesija. Koliko god država bila moćan kapitalist, ona nije i onaj stari, dobri lijevičarski kapitalist. Pohlepa takvog kapitalista otvara nova radna mjesta. Pohlepa države rađa korupciju. Kapital teži profitu i razvoju, što je katkad – kako je povijest pokazala – preduvjet slobode. Država teži rashodima i nadzoru, što u pravilu vodi u ograničenu slobodu.
