Budućnost završava u prošlosti
Nevjerojatno kako vrijeme prolazi. Kao da je jučer dolazilo novo tisućljeće, a danas su COVID i potresi iz 2020. već zaboravljeni. Sutra ulazimo u 2026. i jurimo prema 2030. Ima li smisla govoriti o budućnosti kad je sve relativno? Jedino sigurno s vremenom jest da će i naša budućnost završiti u prošlosti.
Danas se relativiziraju i činjenice. Bijelo može postati crno, dobro loše i obrnuto. Upravo takav spoj relativizacije prošlosti i budućnosti, činjenica i pretpostavki, pravde i nepravde, bilo je dva i pol desetljeća otvaranja pitanja vlasništva našeg Sindikata nad Domom u Zagrebu. Ovih dana napokon to pitanje odlazi u prošlost. Nadamo se i zauvijek.
Povrat Doma Sindikata grafičara
Proces „povrata“ sindikalne imovine traje od 1997. Kolateralna žrtva na kraju 2016. postaje i Dom Sindikata grafičara u Zagrebu. Sudsku trakavicu, koju je država više od desetljeća gubila, u samom finišu je u njezinu korist preokrenuo Vrhovni sud navevši da nije važno što ovaj Sindikat kao vlasnik ima svoju nekretninu neprekidno od 1938., kada ju je i izgradio, jer navodno prema Ustavu iz 1974. nije trebao biti njezin vlasnik. Tada je nestalo iluzija da se pravda može ostvariti na sudu. Uz puno truda i rada sa mnogim vladama, usklađivanja različitih stavova na sindikalnoj strani koji su zajednički smjer uhvatili sporazumom 2010., počekom 2025. napokon je svijetlo dana ugledao Zakon o prijenosu vlasništva nekretnina na Sindikalni fond nekretnina i sindikate. S konkretnom misijom, jer proteklih 25 godina borbe zaista je bila misija, možemo reći da su obol konačnom rješenju donijeli i naši predstavnici.
Sindikat je ponovno upisan kao vlasnik Doma, prizemlja i kata, u zgradi koju je prije devet desetljeća sam sagradio, čuvao i sačuvao. Puno toga vezano uz naš Dom već je prošlost, ali tu je i važan temelj naše budućnosti.
Jedna era ispraćena u plamenu
Kad govorimo o nekretninama, noć prije požara Vjesnikovog nebodera prošao sam podvožnjakom u Slavonskoj i gledao cijeli kompleks kako prazan zjapi u mraku. Sa sjetom sam se vratio u vremena početaka u rada u Sindikatu, kada su neboder i hale vrvjeli ljudima i životom. Hrvatska odnosno Vjesnikova tiskara, redakcije, Tisak, Multiprint… svi su bili na jednom mjestu.
Otac mojeg prijatelja jednom je rekao: „Prvi znak da će firma propasti je kad ti ukinu topli obrok“. Nekoliko godina kasnije, u podrumu ispod aneksa izgrađenog još za Univerzijadu 87, zatvoren je radnički restoran. Brod su počeli napuštati članovi velike Vjesnikove posade, jedan po jedan. Najhrabriji i posljednji bili su Tiskara Vjesnik s manje od dvjesto radnika. Oni su ostali i nakon što je zatvoren dućančić od petnaestak kvadrata u srcu tiskare. Držala ga je simpatična… Kako se zvala?
Uprave su se mijenjale i nakon početnog elana odustajale. Nikog na kraju nije bilo briga za tiskaru. To je jasno na posljednjem sastanku, mislim 2021., poručio tadašnji ministar gospodarstva. Ni njegovog imena ne mogu se odmah sjetiti. I on je unatoč blistavoj političkoj budućnosti danas samo prošlost. No sjećam se njegovog predimenzioniranog skupocjenog sata, prevelikog za njegove gospodske zglobove. Sjećam se tog sata na kojeg je svako malo pogledavao čekajući da završi sastanak na kojem je ustvari likvidirao tiskaru, ali i cijeli Vjesnikov neboder (koliko je mogla tiskara ostala zadnja brinuti o neboderu).
Kako se ne mogu sjetiti imena punašne gospođe koja je u dućančiću radnicima rezala salame, prodavala žemlje i jogurt? Njezino ime više me kopka od imena tog zadnjeg ministra. Ona je za preostale radnike učinila više od njega. Potom je i ona otišla. Oni su ostali još par godina. Bez gableca. Na kraju su otjerani. Uspjeli smo im osigurati bolje otpremnine. Novac su sigurno već potrošili. Gdje su li sad oni? Gdje je ona?
Na kraju, ostao je samo neboder. Posljednji put vidio sam ga noć prije. Bio je napušten i tužan. Čamio je šutke u mraku. Pomislio sam da se opraštamo. No, kako me prevario. Spremao se za još jedan ples. Je li to učinio sam, ili mu je pomogao netko od onih koji su ga napustili? Svima je pokazao, svima koji su ga zaboravili, da to neće proći samo tako. Odlučio je otići uz prasak. Usred olujne noći uskrsnuo je u vatri poput Feniksa! Rekao im je: „Evo me tu sam! Okrenite sad glavu ako možete!“
Neboder iz kojeg su desetljećima u naše kuće stizale naslovnice i sam je ponovno na njima. Bravo stari! Pokazao si im da te ne mogu samo tako zaobići. Doslovce ne mogu. Nagoren i prebijen ti i dalje ponosno stojiš, dok oni sad razbijaju glave kako da te sruše.
Danas svi kreiraju (dez)informacije
Hoće li poput Vjesnikovog nebodera uskrsnuti i tiskani mediji? Hoće li i oni pokazati da u oceanu dezinformacija ne možemo ploviti bez njihovog kompasa? Što nas čeka?
Prije pola stoljeća u tom istom neboderu stotine i tisuće prstiju udaralo je o pisaće mašine i slagalo metalna slova. Promjene nisu stale s automatizacijom i CTP-om. Umjetna inteligencija ulazi u kreiranje fotografija, prijelome novina, ali i novinarstvo. Društvene mreže su omogućile svima da postanu kreatori sadržaja. Danas svi misle da su „novinari“. Porasla je količina informacija, ali im se debelo srozala kvaliteta. I umjetna inteligencija počinje kreirati vijesti, a ne pitamo jesu li istinite, dovoljno je da privlače pažnju i zabavljaju. Na društvenim mrežama postajemo i urednici onoga što pratimo. Algoritmi nas pune temama i sadržajem usklađenim prema našim stavovima, a mi svakim danom stvaramo vlastitu sve više iskrivljenu sliku svijeta. Nije čudo da u tom glasnom šumu svatko čuje samo ono što želi, a društvo postaje sve više polarizirano.
Postajemo li digitalni magarci?
Moramo podvući da je umjetna inteligencija prije svega samo alat! Barem zasad. Ona se može biti i opasnost i prilika, poput atomske energije, kojom je čovjek učinio dobro, ali još više zla. Bude li korištena u korist čovjeka i društva, UI je prilika da se čovjeka oslobodi rada odnosno da mu se olakša rad i život. Bojim se da idemo u drugom smjeru – korištenjem UI u korist elita, kapitala i profita. Tada UI predstavlja realnu opasnost da se čovjeku oteža pozicija u radnom odnosu, da se ljudima oduzme rad i mnoge gurne na margine društva. Na kraju dio radnika je u riziku da postane pripomoć za UI za njezino kretanje i fizički otisak u realnom svijetu, poput njezinog „digitalnog magarca“.
Zamjena poslova tek je vrh ledenog brijega. Veći dio, za mnoge još ispod površine, jest korištenje umjetne inteligencije u odnosima poslodavca prema radnicima. Algoritamski menadžment mogao bi početi ulaziti u sve faze radnog odnosa; zapošljavanje, donošenje odluka, upravljanje radnim procesima te nadzor i ocjenu radnika. Time se moramo pozabaviti na vrijeme.
Umjetna inteligencija je na sreću još uvijek zarobljena u računalu, nespretna je u korištenju vlastitog skeleta i njezina egzistencija je zasad podložna temeljnoj kontroli čovjeka. Ako joj dozvolimo da ovlada svime, tada nećemo samo ugroziti radna mjesta, već i vlastitu vrstu.
Sretan put u 2026.
Iako je neminovno da će i naša budućnost ubrzo postati prošlost, iza te nove prošlosti uvijek čeka još budućnosti: „Nigdar ni bilo da ni nekak bilo“. Kažu i: „Nije važan cilj nego putovanje“. Stoga, ne trebamo sjediti kao koferi, ne moramo baciti kartu, niti potpuno pustiti upravljač. Povrh svega, nikada ne zaboravimo uživati dok putujemo tim vremenskim beskrajem.
Sretna vam i ugodna vožnja između dvije novogodišnje stanice! Poput lastavice na plavom nebu i 2026. će u trenu proletjeti.
