Bojkot, taj način iskaza nezadovoljstva potrošača napokon je došao u naše dvorište. Neki umanjuju smisao odbijanja građana da proteklih petaka idu u trgovine, zaključujući da će trgovci nadoknaditi gubitke kroz druge dane te da tih nekoliko desetaka i stotina milijuna eura ne znači ništa. No, elementarna važnost svakog prosvjeda, akcije građana i ovog bojkota je ukazati na problem i tražiti njegovo rješenje. A to je učinjeno, govori se o previsokim cijenama, traže se krivci, razlozi i kako to riješiti. Problem je u središtu pozornosti.
Istina, trgovcima se ne „tresu gaće“, ali poruke koje šalju preko svojih „stručnjaka“, da bojkot nema smisla, da to neće riješiti inflaciju (što i jest djelomično točno), prebacivanje krivnje na rast plaća radnika ili dežurnog krivca Vladu, ipak ukazuje da im nije svejedno. Svima u opskrbnom lancu, koji nas već duže vrijeme gule do kože, nije drago što se počela skidati krinka pod kojom su to činili. Nema ovdje jednog krivca. Ni mi građani ne smijemo bježati od vlastitog mikroutjecaja. Milijun milimetara na kraju čini cijeli kilometar.
Svatko ima drugo mišljenje, ali probajmo sagledati uzroke zašto nam cijene rastu, i prestanimo se čuditi.
Opskrbni lanci, marže, transferne cijene, dobiti…
Potrošači nemaju gdje reagirati nego u trgovini i stvari su morale puknuti baš tu. Trgovci tvrde da im marže nisu velike, da su morali dizati plaće radnicima, pa su zato dizali cijene. No, podaci iz 2023. pokazuju da je dobit u poduzetništvu porasla gotovo 40%, što je daleko više od rasta plaća, a dobit trgovaca na veliko i malo čini čak četvrtinu ukupne dobiti poduzetnika u našoj zemlji.
Ipak trebamo govoriti o cijelom opskrbnom lancu. Nije marža trgovca jedino gdje se može zaraditi, posebno govorimo li i o stranim lancima. Važno je i po kojoj cijeni trgovac nabavlja proizvod, a i onaj prije njega. Transferne cijene siva su zona u kojoj se vjerojatno koristi još veći prostor za zaradu. Primjera radi, strani trgovački lanac neki proizvod u matičnoj zemlji prije nego ga stavi na police može platiti 1 euro, a za Hrvatsku ga nabavljati za 2 eura, može se možda ubaciti i još nekog posrednika. I prije no što je ušao u trgovinu, na svakom proizvodu se može različito dodatno zaraditi, čak i ako je ona posljednja marža jednaka.
U opskrbnom lancu glavni sudionici su proizvođač (poljoprivrednik ili industrijski proizvođač hrane), otkupljivač/prerađivač (prerađuje, pakira ili dorađuje proizvod), veletrgovac (kupuje robu na veliko, često uvoznik povezan s multinacionalnim lancima), maloprodajni lanac (trgovački centri i supermarketi) i konačni potrošač (kupac koji plaća krajnju cijenu proizvoda). Svi u tom opskrbnom lancu definiraju cijenu proizvoda, od osnovnog proizvođača do kupca koji to pristaje platiti. Imajući u vidu naše okolnosti, teško je ne oteti se dojmu da najviše zarađuju oni u sredini.
Devastirana proizvodnja, trgovinski deficit i skupe usluge
Naša poljoprivreda i industrija su devastirani, a visoke cijene su posljedica i toga. Velike tvornice iz ranijeg sustava nazivali smo mastodontima, sve smo ih pogasili. Rekli smo da ćemo graditi malo poduzetništvo i apsolutno promašili, jer danas svijetom vladaju velike i multinacionalne kompanije. Sve manje proizvodimo, ali tijekom ljeta ipak inkasiramo dodatna sredstva iz džepova sjevernjaka koji leže na našim plažama. Potom želimo kupiti nova dobra, ali koja sami nismo proizveli.
Zašto očekujemo da će kuhinja talijanskog lanca namještaja biti jeftinija u Hrvatskoj nego u Italiji? Zašto bi njemački prehrambeni artikl bio jeftiniji u njihovom lancu u Hrvatskoj? Zar mislimo da nas vole više no sebe? Nije nas prije dva desetljeća slučajno preplavio dolazak stranih lanaca. Tada su ušli s damping cijenama, a sada ih diktiraju.
Na kraju, naše je gospodarstvo postalo i izrazito potrošačko, u njemu upravo prevladava trgovina. Većom potrošnjom i sami „bildamo“ taj sustav – promet, zaradu i dobit, a bogami i cijene.
Umjesto ulaganja, globalno izvlačenje dobiti
Nemojmo zaboraviti ni globalne faktore. Covid kriza je dvije godine paralizirala svijet, proizvodnja je usporila, a plasirano je stotine milijardi dodatnog novca. Proizvedeno je manje dobara, a povećana su sredstva plaćanja. I u Hrvatskoj su pomoć primili poslodavci, iako je bila namijenjena građanima. Još jednom je dana poruka da je u kapitalizmu dobit privatizirana, a rizik socijaliziran. I kad je svijet stao, kompanije su ostvarivale dobit, pa, naravno, mnogi nisu ništa naučili. Ponašaju se kao da ništa nije bilo, a njihovi apetiti samo rastu.
Iznimno važan faktor, o kojem se premalo govori, je činjenica da se posljednja tri desetljeća, pogotovo u Europi, sve manje ulaže u proizvodnju i produktivnost, a fokus je na izvlačenju dobiti. Mnogi vlasnici kompanija nemaju prave veze s njom, ne zanima ih dugoročno poslovanje, a kamoli radnici, nego samo dividenda. Europa je zapostavila svoje temeljne industrije, seleći ih u Kinu i Aziju, ali one više nisu jeftini i poslušni proizvođači, nego oštra konkurencija. Naučili su proizvoditi jeftinije i bolje, dok je Europa zaboravila. Bumerang se vraća ravno u glavu.
Pomislili smo i da ćemo živjeti samo od digitalnog i usluga, no taj prijelaz ne može biti potpun, jer zaboravili smo da temelje naših života i dalje čini ono realno. Prijelaz Europe na zelene tehnologije bio je više razglašen no pripremljen, pa ju je dodatno udario rat u Ukrajini, energetska kriza, ali i otpor ostatka svijeta promjenama. Dodatno zabrinjava trgovinski rat u koji ulaze SAD i Kina, jer plan Europske unije je jedriti na vjetrovima koji će snažno puhati s obiju strana, ne znajući pritom gdje želi da je oni odnosu i hoće li njihova silina polomiti njezine jarbole („We will navigate the process“).
Hrana postaje globalni biznis
Prije petnaestak godina upravo u našem listu objavljen je tekst koji je gotovo proročanski upozoravao da će globalno cijene hrane vrtoglavo rasti. Trebalo je samo zbrojiti kotačiće. Klimatske promjene negativno utječu na usjeve i otežavaju proizvodnju. Raste broj ljudi na planetu, ali i broj onih koji više ne gladuju nego kupuju. Milijarde se sele u gradove, nestaje selo, mali poljoprivrednici, vlastiti vrt…
Multinacionalne kompanije preuzimaju proizvodnju hrane i ona se koncentrira na sve manji broj sve većih globalnih igrača. Male se istiskuje iz igre, što najbolje vidimo u vlastitoj poljoprivredi. Hrana u svim razinama opskrbnog lanca postaje globalni biznis na kojem se želi zaraditi sve veći korporativni novac. Tržište je vrlo zahvalno. Od gladnog to pretilog – svi jedu!
Potrošački mentalitet
Završimo i na nama samima, na tom kupcu. Živjeli smo u (pre)skromnom sustavu, a potom nas je udario potrošački mentalitet. Iskazivanje pažnje kroz materijalno prema drugima i sebi kulminira za Božić, ali takvi smo i ostatak godine. Ne podcijenimo elementarne životne potrebe, ali kažu da trećinu proizvoda koje kupujemo ustvari uopće ne trebamo. Iako je dio građana ustvari premješten u niži sloj, oni se zadužuju da bi i dalje živjeli kao onaj srednji. Ne dižu se krediti samo za stan, nego za novi auto, ljetovanje ili zimovanje. Naravno da s takvim potrošačima i oni s druge strane koriste svaku priliku.
Krajnje je vrijeme da i kao potrošači naučimo kažnjavati, ne kupiti što je preskupo, a nije nužno, ne uzeti uslugu, ne ući u preskupi restoran ni kafić. Govorimo o porukama, koje svatko od nas, svjestan ili ne, daje svakoga dana. Zato je bojkot važan, jer on je sredstvo skretanja pažnje na problem. On otvara raspravu: Zašto nam cijene rastu? Ta pak rasprava traži uzroke i rješenja gdje su moguća.
Svatko od nas treba uložiti i svoj milimetar. Tako gradimo pravi put.
